Hoće li vrijeme prije presuditi svjedocima zločina nego ubicama?

Broj žrtava proteklog rata u dolini Sane nije konačan i potpun ni 23 godine kasnije. Iako su fašisti tog vremena ubili preko 1.500 civila na području Sanskog Mosta i Ključa, čekanje na pravdu u sistemu koji nalazi milion razloga za izgovore za nedjelovanje i loše rezultate, već dva desetljeća desetkuje porodice žrtava i svjedoke zločina, tu posjednju iskru nade da će zločinci biti kažnjeni. Vrijeme neumitno donosi svoje presude svjedocima zločina – za godinu dvije neće ih biti živih i ubice tada mogu odahnuti.

Ferid Dizdarević (60) iz Gornjeg Kamička kod Ključa objesio se 14. januara ove godine nakon što je svjedočio na Sudu BiH protiv učitelja Boška Devića, koji mu je 1992. godine ubio oca Rifeta. Dević je prije 10 dana osuđen prvostepeno na 10 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, odnosno smrt četiri Bošnjaka, ali Feridov organizam nije izdržao preteški teret da gleda u “čovjeka” koji mu je iskapasio oca. 

“Moj suprug se objesio noću u obližnoj štali ispod kuće, sin Adis ga je našao na konopcu. Prije nego ćemo leći sjedio je sam i šutio, otišao spavati u jednu sobu sam. Ničim nije odavao da će podići ruku na sebe. U porodici nismo imali problema, živimo od poljoprivrede. Ferid je išao u Sarajevo na suđenje autobusom, spavao u nekom hotelu. Uvijek je išao sam u Sarajevo i nije pričao nikada o suđenju, osim jednom. Kazao je kako je taj Dević što mu je ubio oca u sudnici imao podršku sina i snahe i tada sam mu rekla ‘Rifete, bolan, nemoj ni ti sam da ideš’. Znam da ga je to grizlo. Jednom je otišao u Sarajevo džaba, ušao u hotel, donijeli mu večeru, ujutro ga nazvala neka Olivera i kazala da ne mora dolaziti. Sigurna sam da je mnogo patio zbog ovog suđenja, neprestano je iščekivao vijesti nekakve. Nakon što se ubio svi su ga zaboravili, niko iz Tužilaštva nije nazvao, a kamoli da je došao na dženazu”, ispričala nam je Fatima Dizdarević, supruga Ferida.

Suđenja ‘velikim ribama’

Muhamed i Fatima Begić iz Trnove kod Sanskog Mosta nisu dočekali da odgovorni za ubistvo njihovog sina Mesuda stanu pred lice pravde. Hasan Begić, logoraš Manjače, u postraumatskom ratnom sindromu ubio je nakon rata sebe i kćerku, a čekao je da svjedoči protiv ubica i batinaša sa Manjače. Logoraš Ahmet Zulić, prvi svjedok Tužilaštva u Hagu u predmetu Karadžić nije dočekao presudu protiv ovog kreatora zločina u BiH. Umro je i hrabri logoraš Mirzet Karabeg koji je svjedočio u Hagu protiv ‘velikih riba’ i na Sudu BiH protiv Mirka Vrućinića, ratnog načelnika srpske policije u Sanskom Mostu, ali nije dočekao epilog. Ni Fajko Biščević, logoraš, otac sinova Harisa i Edina, ubijenih pri transportu za logor Manjaču nije među živima. Kao ni Ferid Burnić ili Adem Zukić koji je umro u Kanadi čekajući da ga neko pozove da svjedoči… Ovaj nasumični kroki ljudskih sudbina neotuđivo zalemljenih za ratne užase, surovi je kapitel kompleksne priče sa mnoštvom objektivnih i subjektivnih varijabli o (ne)dostignutoj pravdi.

Slučaj ‘Logor Batković’

“Tužilaštvo BiH je u januaru 2006. godine, nakon pregleda i ocjene predmeta, a u skladu sa Pravilnikom o pregledu predmeta ratnih zločina i Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete ‘Pravila puta’, odlučilo koje će predmete zadržati. Odnosno, konkretno u ovom predmetu je navedeno da su od više osumnjičenih samo neka lica ocijenjena kao ‘vrlo osjetljiva’ i podnijeli su prijedlog za nastavak istrage Sudu BiH protiv samo tih lica, dok su ostala lica bila predmet nastavka istrage ovog tužilaštva”, pojašnjava portparol Kantonalnog tužilaštva u Tuzli Admir Arnautović.

Ova je institucija provela kompletnu istragu protiv više osoba vezano za zločine u logoru Batković kod Bijeljine, konkretno rukovodnog kadra, komandantima logorima i komandantima ili zamjenicima komandanta Komande garnizona VRS Bijeljina, ali je odlukom viših pravosudnih instanci gotov krivični predmet presigniran Okružnom tužilaštvu u Bijeljini.

Ove osobe su naredbom o provođenju istrage ovog Tužilaštva osumnjičene za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a u slučaju Ljubiše Mišića i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Uz Ljubišu Mišića osumnjičeni u ovom predmetu su bili Momčilo Despot, Mladen Tukodi, Đoko Vasiljević i Đoko Pajić. Radi se o predmetu u kojem su ova lica bila osumnjičena da su kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, naredili ili učinili ubijanje, nanošenje snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nečovječno postupanje, nanošenje velikih patnji ili povredu tjelesnog integriteta, protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita djela, kao i prisiljavanje na prinudni rad-stoji u odgovoru Kantonalnog tužilaštva u Tuzli.

I samo jednoj konstanti – želje i nadanja porodica žrtava ostat će samo to u prebogatom kaleidoskopu kolektivnih neuroza bh. naroda.

Fahrudin Ćemal, ključki logoraš sa Manjače i Batkovića nedavno je svjedočio u Bijeljini protiv četiri Srbina koji su optuženi za pogibiju 19 logoraša iz Batkovića. Istragu je pokrenulo Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, a predmet je, ko zna kako i zašto, ustupljen Okružnom tužilaštvu Bijeljina. Ćemal ne govori o prvostepenoj presudi kojom je bijeljinski sud oslobodio četvorku za 19 logoraša koji su izvedeni na prve linije i pobijeni, ni o činjenici da je tužilac u ovom predmetu bio ratni vojni tužilac Karadžićeve armade niti o presedanu da ovako težak predmet nije došao na Sud BiH.

Svjedoci su prepušteni sami sebi. Sjedneš u autobus za Bijeljinu, šutiš, ‘pokriješ se ušima’, nikakve pomoći nemaš i odlaziš u tužilačke ralje-kaže on.

Nihad Ključanin iz Sanskog Mosta je, ne vjerovatno, nego zasigurno, najveći borac u BiH za tjeranje ratnih zločinaca. Ne treba podsjećati da su logoraši najjači i najorganiziraniji resurs svjedoka rata, ali biologija čini svoje. Dok je bio predsjednik udruženja logoraša Ključanin tjerao je strah u kosti ‘uspavanim trnoružicama’ u državnom Tužilaštvu. Pojedini tužioci znali su ga pitati kada mu ističe mandat da se odmore. Nerijetko je ovaj logoraš sa osam mjeseci boravka u sanskim kazamatima, Manjači i Batkoviću, sa svojim ratnim sudruzima znao osvanuti pred Tužilaštvom BiH i ‘tražiti odgovore’. Sa Ćemalom je svjedočio i u Bijeljini i ‘u brk’ istresa svoje stavove.

“Ovaj je predmet morao biti vođen na Sudu BiH zbog svoje težine. Logor Batković je formiran 1. aprila 1992, a zatvoren tek 1996. godine. Tužilac Nebojša Jovanović tako je postavio optužnicu da optuženi nikada ne budu osuđeni. Hajka iz Srbije je konstantna i Srbija je danas država sa najviše osumnjičenih i optuženih za ratne zločine po metru kvadratnom, a političari u BiH kao da se plaše tražiti da Srbija prestane štititi zločince”, kaže Ključanin.

Iz Kantonalnog tužilaštva u Tuzli, posredstvom portparola Admira Arnautovića informirani smo da je ovo tužilaštvo prema instrukcijama iz Tužilaštva BiH iz 2006. godine provelo kompletnu istragu protiv rukovodnog kadra logora Batković kod Bijeljine a pred podizanje optužnice nakon sastanka čelnih ljudi pravosudnih institucija u BiH i Visokog sudijskog i tužilačkog vijeća BiH dogovoreno je da se ovaj predmet ustupi Okružnom tužilaštvu u Bijeljini. Bilo je to u u julu 2010. godine u mandatu glavnog tužioca Milorada Barašanina.

Kad govori o zločinima na području općine Sanski Most gdje je ubijen 781 civil, Ključanin podsjeća kako zasigurno nijedan političar u BiH ne zna da je Tužilaštvo BiH još prije četiri godine podiglo optužnicu protiv Branka Basare, pukovnika i komandanta zloglasne Šeste krajiške brigade VRS-a koja je počinila strašne zločine nad nesrbima na područjima sanske, ključke i prijedorske općine, te Nedeljka Aničića, komandanta ratne Teritorijalne odbrane Sanski Most.

“Basara danas ima 87, a Aničić 93 godine. Oni su u Srbiji, a rukovodili su zločinima u dolini Sane. Mi smo se već umorili od stalnog javnog podsjećanja na ove mračne činjenice. Pitanje je uopće hoće li Basari i Aničiću i biti suđeno, a oni su ‘krupne ribe'”, ističe Ključanin.

Složeni postupci

Na Sudu BiH zločinac Marko Adamović osuđen je na 22 godine ratne zločine u Ključu, a Boško Lukić na 14 godina, dok je šef ključke ratne policije Vinko Kondić umro tokom suđenja. Marko Samardžija, još jedan učitelj-zločinac, odgovoran za masakr u Biljanima kod Ključa 1992. godine kada je u jednom danu,10. jula, ubijeno 258 odraslih muškaraca, žena i djece, osuđen je na 26 godina. No to su tek ‘pabirci’ za više od 700 ubijenih na ključkoj općini.

Slučaj ‘Rašula’

Možda temeljna sistemska greška u radu Državnog tužilaštva, kažu naši sugovornici, odnosi se na neprovođenje istraga protiv ratnih kriznih štabova. Kao da su se tužioci uplašili velikog posla jer su zločini bili sistematski planirani.

Tako je ruku pravde izbjegao Nedjeljko Rašula, prijeratni profesor jezika u sanskoj gimnaziji, a u ratu spiritus movens zločina nad nesrbima ove općine. Umro je aprila 2011. godine u Sremskoj Mitrovici u 75. godini, a u RS je dogurao do ministra prosvjete Karadžićeve paradržave i čak bio imenovan u poslijeratnu vladu Distrikta Brčko.

Za vrijeme strahovlade SDS-a potpomognute srpskim policijskim, paravojnim ali i regularnim jedinicima VRS-a, u Sanskom Mostu je ubijen 781 Bošnjak i Hrvat, a protjerano više od 30.000 uz prisilno potpisivanje izjava o trajnom ustupanju imovine u korist ‘srpske opštine Sanski Most’.

Rašula je septembra 1995. godine lično pozvao Željka Ražnatovića Arkana i njegove Tigrove koji su posljednjih dana rata streljali 106 Bošnjaka na više lokacija. Bivša glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte je 1999. godine među 20 predmeta iz Haga sa oznakom A donijela i dosje Nedjeljka Rašule.

Ipak , njega niko nije dirao do smrti. U dokumentciji SDS-a Sanskog Mosta pronađen je Rašulin rokovnik u kome on detaljno opisuje aktivnosti u pripremi zločinačkog plana nad Bošnjacima i Hrvatima. Udruženje logoraša Sanskog Mosta je svojevremeno tadašnjeg glavnog tužioca Milorada Barašanina pitalo zašto se ne procesuiraju odgovorni za zločine u Sanskom Mostu.

“Logoraši su humani resurs koji svjedoči o zločinima, ali oni su prošli životni pakao, dovedeni u strašno stanje duha. Poželjeli su da odu i nikada se ne vrate. Svako sjećanje na te dane, a svjedočenje na sudu je vraćanje u taj užas, je teško”, kaže logoraš Mehmed Begić kome su ubijeni otac i brat.

Jedan od argumenata Tužilaštva BiH koji vjerovatno i ima smisla a tiče se dugotrajnih krivičnih postupaka jeste da se radi o veoma složenim postupcima u kojima glavni pretresi traju i četiri-pet godina sa ogromnom dokumentacijom, debelim opusom materijalnih dokaza i stotinama svjedoka. Do sada je radom Tužilaštva BiH i još 11 drugih bh. tužilaštava izrečeno više od 300 presuda za ratne zločine, većinom osuđujućih.

“Neki od svjedoka su nastanjeni u BiH, ali takođe mnogo njih se nalazi u inostranstvu, čak i u prekookeanskim zemljama i doista su trebali značajni napori da se oni pronađu i osigura njihovo svjedočenje u ovim vrlo osjetljivim predmetima. Takođe jedan broj osumnjičenih i optuženih osoba nalazi se u inostranstvu. U proteklom periodu poduzimane su intenzivne aktivnosti kako bi se osiguralo izručenje osumnjičenih i njihovo procesuiranje”, izjavio je o ovoj temi Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.

Ljudi poput Nihada Ključanina rijetki su u Bosni, on se pred Bogom ali i pred ljudima zarekao da će dok živi biti smetnja zločincima u njihovim životima.

“Oni, zločinci, ne smiju biti zaboravljeni, oni moraju odgovarati. Nažalost, udruženja žrtava su danas postali dio folklora stranaka na vlasti. Nemušto, skoro kukavički se oglase, s vremena na vrijeme, povodom obilježavanja godišnjica stradanja. Kako vrijeme prolazi, bojim se da će mnogi zločinci u očima svojih otići na onaj svijet kao heroji i stvaraoci njihove ‘države’, a žrtve će umirati sa ugašenom nadom u pravdu”, zaključuje Ključanin.

Izvor: Al Jazeera