Hoće li Venecuelu zadesiti sudbina Libije

Maduro je nedavno u Moskvi srdačno dočekan, ali Guaido ga je prevazišao kada mu je Trump razastro crveni tepih (EPA)

Više od godinu dana je prošlo otkad je Huan Gvaido proglasio sebe za predsednika Venecuele, i otkad su ga SAD, Brazil, Evropska Unija, Kanada i još desetak zemalja priznale za legitimnog šefa države. Ali ovaj prelazni predsednik, još nije uspeo da pređe u rezidenciju Miraflores, u centru Karakasa odakle zemljom upravlja naslednik Uga Čavesa, Nikolas Maduro. Predsednička kriza izbila je pošto je Maduro sa 67 odsto glasova osvojio drugi šestogodišnji mandat na izborima(u maju 2018) a opozicija optužila vlast za krađu i nije priznala legitimnost biračkog procesa. Od tada u globalnom hladnom ratu, velike sile, svaka sa svojim satelitčićima, ratuju oko Venecuele obećavajući joj “slobodu”. 

A najnaftonosnija zemlja na svetu, sa dva predsednika, propada u bezdan siromaštva, kriminala, korupcije… Mediji licitiraju koliko je miliona posto pala domaća valuta, koliko će još (uz dosadašnjih pet) miliona Venecuelanaca u potrazi za hlebom izbeći u Brazil, Argentinu, Čile, Peru…

Ali, ako slušate Vašington, nafta će da potekne zajedno sa demokratijom a to znači kad na čelo zemlje dođe njen legitimni, doduše prelazni, predsednik Huan Gvaido kad se sruši “bivši predsednik” i “diktator” Nikolas Maduro.

Ako su vam pak, milozvučniji glasovi iz Moskve, iz ruske prestonice u Venecuelu su radi zajedničke vežbe još onomad stigli ruski bombarderi, korišćeni u ratu u Siriji koji su u stanju da izbacuju konvencionalne i nuklearne krstareće rakete. Rusija je posle Kine najveći kreditor Venecuele sa najmanje 7,5 milijardi dolara dok pojedine agencije procenjuju da se u Karakas slilo 17 milijardi iz Moskve. Karakas je i u vreme Čavesa rado kupovao rusko oružje, a tu naviku zadržao je i Maduro.

Guaido je miliji Washingtonu nego Caracasu

Maduro je nedavno u Moskvi srdačno dočekan, ali Gvaido ga je prevazišao pre desetak dana kada mu je Tramp razastro crveni tepih. Nije samo Tramp srdačan prema Gvaidu. I opozicioni blok američkih demokrata aklamativno je pozdravio “predsednika Venecuele” kada ga je Tramp prilikom svoje poslednje besede naciji, predstavio kao svog počasnog gosta. Bio je to svojevrsni predizborni putokaz buduće spoljne politike SAD prema njenom zadnjem dvorištu, jedini trenutak kad je Trampov govor, posle neuspelog impičmenta dobio podršku demokrata.

Gvaida je Tramp iskoristio kao priliku da pripreti domaćim i stranim socijalistima i “socijalizmu kao sistemu koji uništava nacije”. Po njemu Maduro je nelegitimni vladar, “svirepi tiranin koji divljački teroriše svoj narod”.

“Socijalizam uništava narod dok sloboda sjedinjuje njegovu dušu” dodao je, poručujući da su Amerikanci ujedinjeni sa Venecuelancima u njihovoj “pravednoj borbi za slobodu”. 

Venecuelanci nisu ni izbliza onoliko naklonjeni svojim predsednicima (za sada ih je dvojica) koliko ih vole strane sile bilo da im je sedište u Vašingtonu, Moskvi ili u Briselu. Sve manje im veruju. 

Krajem prošle godine, nezavisno istraživanje pokazalo je da Gvaido može da računa na deset posto podrške, dok ga 68 odsto Venecuelanaca ne voli. Madura je pre dva meseca podržavalo 8,7 odsto, ali je 40, 8 bilo protiv njega.

Kad su ih nekoliko meseci ranije pitali ko je predsednik Venecuele, polovina ispitanih imenovali su Gvaida, dok je 26 odsto odgovorilo da “ne znaju” ko je šef države, a samo 6,6 odsto su prepoznali da je to Nikolas Maduro.

Gladan narod nema vremena da razmišlja ko im je predsednik a ni najiskusniji analitičari nisu u ovom trenutku u stanju da procene koji od dva geostrateška interesa će napredovati a koji će se povući. Putin će u Rusiji ostati šef još mnogo godina, Tramp možda i neće osvojiti drugi mandat, ali svejedno, i demokrate su saglasne da Venecuela mora da se oslobodi socijaliste Madura.

Ni podrška stranih sila nije odlučujuća

Često se u Srbiji i u ostalim delovima sveta ukazuje, da bez međunarodne podrške nema promene režima. Ali slučaj Venecuele, gde je narod, uprkos jakoj podršci iz moćnih inostranih sedišta, prestao da izlazi na masovne opozicione i pozicione mitinge, govori da ne pomaže igra samo na tu jednu kartu. Ako se priča o demokratiji i slobodi, mora se, pružiti neki prorađen plan da će se takvi ideali bar delimično ostvariti. Opozicija bi morala da uveri stanovništvo ne samo u svoje dobre namere, već i u sposobnost da ih ostvari. Istorijska razočarenja, su u Latinskoj Americi, deo kolektivnog sećanja, intervencije sa strane, sankcije, ili vojno uplitanje, nisu doprinele izgrađivanju institucija i stabilnijem poretku.

Opet, pre nego što obećavaju brzo izlečenje, inostrani moćnici morali bi dublje da se upute u najteže boljke Latinske Amerike, od kojih je zjapeća nejednakost na prvom mestu.

Ugo Čaves u Venecueli, svrgnuti Lula da Silva u Brazilu, Evo Morales u Boliviji, uspeli su svojim merama da značajno smanje jaz između nepodnošljive mizerije marginalizovane većine i nepristojno bogate oligarhijske manjine. Govoriti narodu da su oni apsolutno zli tirani, naprosto ne pije vodu.

Gvaido je ovu godinu započeo dvadesetodnevnom turnejom uprkos zabrani izlaska iz zemlje koju je izdao režim Nikolasa Madura. Lista državnika sa kojim se sastao je impresivna: Emanuel Makron, Boris Džonson, Ivan Duke, predsednik susedne Kolumbije odveo ga je na svetski ekonomski forum u Davos, razgovarao je sa Nensi Pelosi predsednicom Predstavničkog doma Kongresa, sa američkim državnim sekretarom Majkom Pompeom…

Jedino je u Španiji, premijer Pedro Sančes izbegao da se sretne sa opozicionim liderom Venecuele. Njegova sveže oformljena socijalistička vlada opstaje zahvaljujući koaliciji sa levičarskim Podemosom. A neki od najviših funkcionera ove stranke, proizišle iz masovnih protesta zbog rigoroznih mera štednje i zanemarivanja socijalnih potreba, svojevremeno su pomagali u pisanju zakona i akata u Čavesovoj administraciji. Oni se svakako protive glorifikaciji Huana Gvaida kao da je on mesija koji će spasti Venecuelu (ili njene naftovode) od propadanja. I istovremenoj satanizaciji Čavesovog naslednika.

Tačno je ono što Huan Gvaido govori inostranim partnerima: kolaps Venecuele je evidentan. Nema struje, nema vode, nema lekova, nema vakcine za decu, inflacija je deset miliona posto… Diktator (Maduro) nema kontrolu ni nad čim, sem nad humanitarnom krizom, dodaje Gvaido.

Gustavo Dudamel ne vjeruje nijednom od dva predsjednika

Od socijalizma za 21. vek, o čemu je Čaves toliko govorio, u Venecueli je ostao prah i pepeo. Istina je da nema lekova ni za decu, a o zdravstvenoj zaštiti za sve, neospornom pregnuću, ponegde i dostignuću nekadašnjih socijalističkih vlada više se i ne govori. Ali to ne znači da socijalizmu sleduje sahrana bez ikakvih počasti uz psovke i pogrde što zagovaraju desničari širom sveta.

Da im je stvarno stalo do slobode i demokratije, a ne do nafte i korporacija, mogli bi da poslušaju umetnika svetskog glasa, Venecuelanca Gustava Dudamela, direktora Losanđeleske filharmonije. Venecuelanski dirigent i violinista iznenadio je američku javnost zato što odbija da se izjasni u prilog njihovog favorita. Dudamel (38) je potekao iz jedne od besplatnih muzičkih škola koje su planski građene u siromašnim predgrađima širom Venecuele, gde je njegov fantastični talenat i otkriven.

Takva škola (El sistema) usadila mu je osećaj za “pravičnost, jednakost, mogućnosti” one vrednosti društva bez kojih ne funkcioniše demokratija, a sloboda gubi svoj smisao. Već deset godina je u Los Anđelesu direktor filharmonije, a počeo je i tamo u siromašnim predgrađima da otvara besplatne škole klasične muzike kako bi “simfonijama oduzeo elitizam”. Jer muzika je, stalno ponavlja Dudamel, jedno od osnovnih ljudskih prava”.

Eto zbog čega ovo nekadašnje čudo od deteta, ne želi da se opredeljuje ni za jednog od dva predsednika koji se trenutno u svetskim silama promovišu kao čudotvorno rešenje za Venecuelu.

Političari međutim nisu nikad slušali umetnike, pa i ovog puta diriguju bombastičnim ritmom karipskoj zemlji ne vodeći računa o melodijama podneblja.

 Već nekoliko godina pojedini analitičari upozoravaju da preganjanje Vašingtona s Moskvom oko Venecuele uveliko liči na sirijski slučaj, ili na raketnu krizu oko Kube 1962. Kada je jedva izbegnut nuklearni sukob između te dve velike sile.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Sumorno se predviđa i da će Venecuelu zadesiti sudbina Libije posle smaknuća Muamera Gadafija. Razlike između Venecuele I Libije su očigledne, ali sličnosti između ove dve krize su takođe znakovite konstatuje nedavno Moises Naim, autor i kolumnista, u Forin Afersu. Iako nije gajio simpatije prema čavistima a ni prema socijalizmu za 21. vek, Naim podseća kako se 2011. Libija raspukla u paramparčad, pošto je uz odobrenje Ujedinjenih Nacija široka koalicija napala Libiju, a rulja ubila Muamera Gadafija čime je srušen njegov “krvavi režim”. Stvorene su dve vlade, jedna u Tripoliju, druga u Tobruku. Svaka ima svoju vojsku, svog lidera, birokratiju, čak svaka ima svoju centralnu banku koja štampa za svaku od njih drugačiju monetu. Onu u Tripoliju podržavaju Ujedinjene nacije, dok vladu u Tobruku, kako navodi Naim podržavaju Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija, Rusija između ostalih.

Ukratko Libija liči na Venecuelu po mnogo čemu: kao u Libiji i Venecuela ima dve vlade koje jedna drugu nisu u stanju da pobede, a koje uživaju podršku stranih sila. Svetska javnost je umorna od Venecuele kao što joj je dosadila i Libija. Iz jedne i druge zemlje odlazi stotine hiljada pa i milioni izbeglica što stvara izbegličke krize šire u regionu.

Nijedna vlast u ove dve zemlje nije u stanju da kontroliše teritoriju države u celosti, što stvara prazan prostor za gomilu raznovrsnih loših a žestokih momaka. Šverc droge, oružja, ljudi, dragocenih metala i minerala, divljih životinja, i čega sve ne, je plodno tlo. Mediji pa i međunarodne organizacije gube interes za ovakve konflikte.

Venecuela je zarobljena u sadašnjem neodrživom stanju, a nema unutrašnjih snaga da ga promeni. Trampov crveni tepih tu ne pomaže, a oružana intervencija dovela bi do dodatnog pogoršanja. Krajnje je vreme da se promeni falš muzika i da se posluša Dudamel, taj čudesni dirigent sa toliko osećaja za latinoamerički ritam i zapadnoevropske simfonije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera