Hoće li u Sarajevu gorjeti svijeće ubicama 780 antifašista?

U Sarajevu, antifašističkom gradu, biće održana blajburška misa za fašiste!

I dok danas, makar formalno, obilježavamo Dan pobjede nad fašizmom, sile mraka ne miruju.

Misa za fašiste

Za one koji ne znaju, u saopštenju Počasnog blajburškog voda, koji je, pazite sad, organizator komemoracije, stoji da će nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić, predvoditi svetu misu u katedrali Presvetog srca Isusova u Sarajevu. Misa će početi 16. maja u 12 sati i 15 minuta.

I dok zbunjeno pokušavamo svi zajedno povezati Sarajevo sa komemoracijom – pazite, ne samo misom nego komemoracijom – kojom se odaje počast fašistima, red je da se podsjetimo njihovog “djelovanja” u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Ovo su tijela obješenih Sarajlija. Antifašista. Njih je ustaški režim sa Maksom Luburićem na čelu kačio po granama grada na Miljacki. U jednoj noći, pazite sad, u jednoj noći, sa 27. na 28. mart 1945, na Marijin-Dvoru je obješeno 55 Sarajlija rodoljuba. Pobile su ih i povješale ustaše, iste one za čiju će dušu, slavu i čast biti služena misa i održana komemoracija 16. maja.

I ne, nisu to bili samo i jedino komunisti. Ne, to su bili, treba reći svima jasno i glasno, antifašisti, Sarajlije svih vjera i nacija kojima je ideja antifašizma bila vodilja u najcrnjem vremenu u istoriji.

Najstrašnije od svega, stratište na Marijin-Dvoru bilo je jedno od rijetkih mjesta gdje su mrtve ljude drugi put ubijali, kačeći ih na kestene, na vješala. Mnoge Sarajlije u Luburićevom krvavom piru ubijane su noževima, kamenjem, žicom, udarcima tupim predmetima u glavu, a potom su njihova mrtva tijela vješana.

Sarajlije su tog 28. marta 1945. hodale alejom kestena ukrašenom palom slobodom svojih sugrađana.

Aleja mrtvih heroja!

I sad neko treba objasniti njima gore i njihovim potomcima dolje kako je potpuno u redu održati misu blajburšku za njihove krvnike, fašiste i ubice?!

Hoće li im to objasniti kardinal Vinko Puljić, koji će voditi tu sramnu misu, koji ne vidi ništa loše ni zlo u komemorativnom skupu? Hoće li im to objasniti gradonačelnik Abdulah Skaka, koji onomad u svom gaf-nastupu reče da je “u toku borba protiv antifašizma” i, ironično, ništa ne slaga?

To je linija krvavocrvena koja se ne smije preći!

Ustaški tragovi vonjaju na smrt

Naravski, kad smo kod podsjećanja, treba se sjetiti da je isti taj ustaški režim odmah dan poslije, 29. marta 1945, strijeljao 41 osobu bošnjačke, srpske i hrvatske nacionalnosti pod optužbom da su bili komunisti. Neposredno nakon rata, ispred vile Berković, u kojoj je stolovao Luburić, pronađena su još 23 leša. Plitko zakopana tijela bila su unakažena, nagrđena tupim predmetima.

I sad misa i komemoracija u Sarajevu za ubice mladosti grada?!

Koja je konačna brojka, ako ljudi mogu biti brojevi, divljanja Luburićevih ustaša nikada nećemo saznati, ali znamo pouzdano da je Zemaljska komisija (Bosne i Hercegovine) za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača ubrzo nakon oslobođenja Sarajeva ustanovila imena i lične podatke za 323 žrtve “Luburićeve krvave tiranije” od 18. februara do 4. aprila 1945.

Osim navedene grobnice sa 23 tijela, pronađena je druga, još masovnija grobnica na Darivi, gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih (treba li napominjati?) takođe su bili upadljivi tragovi najgoreg mogućeg mučenja i masakriranja.

I šta je sljedeće ako se vratimo u sadašnjost? Zadušnica za Dražu Mihailovića, žrtvu komunista? Jer, Mihailović je ni više ni manje nego žrtva, kako ga vole nazvati, “totalitarnog komunističkog režima”. Perverzno to zvuči, ali hoće li se onda četnici višegradski moći spustiti u Sarajevo sve sa svojim udruženjem i tamo paliti svijeće za Čiča Dražu?

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ljudski, realno i civilizacijski, nepojmljivo je to, kao što i treba biti nepojmljivo. No, kako je ne samo pojmljivo nego i prilčno realno da za sedam dana bude održana komemoracija u čast krvnika sarajevskih i fašista najdokazanijih?

Zatvorenici poslani u logore i ubijeni

Na koncu, da se još jednom vratimo u 1945. u vrijeme zla. U Sarajevo. 

Za one koji ne znaju, samo dva dana pred oslobođenje Sarajeva ispražnjeni su svi ustaški zatvori u gradu, po naređenju notornog Luburića. Preostali zatvorenici, kojih je, prema nekim svjedočenjima, bilo približno 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac. Javno tužilaštvo NR Hrvatske 1948. na osnovu priznanja Ljube Miloša utvrdilo je da su sve te osobe usmrćene na stratištu u Donjoj Gradini i da nisu uopšte boravile u logoru Jasenovac. 460 ubijenih!

Konačnog spiska nema, konačan spisak je ogroman i zastrašujući, ali samo za vrijeme vladavine zločinca Maksa Luburića od 18. februara do 4. aprila 1945, dakle, za mjesec i po, ubijena su, pazite sad, 783 građanina Sarajeva.

Dobro pročitajte: 783 mučki ubijena heroja grada Sarajeva da bi 75 godina kasnije palili svijeće i odavali poštu njihovim ubicama (sic!)

Ili će biti još sramote? Hoćemo li u revizionistilčkom svijetu sa povampirenim silama mraka dočekati gašenje Vječne vatre? Ili rušenje spomenika Vladimiru Periću Valteru?

Hoćemo li 16. maja gledati kapitulaciju antifašističkog Sarajeva ili ćemo nešto uraditi kao antifašisti?

Blajburška misa jeste relativizacija i dovođenje u “regularne povijesne tokove” fašizma. Blajburška misa i komemoracija u Sarajevu pod plaštom civilizacijskih vrijednosti i odavanja počasti svima nisu ništa drugo do izjednačavanje zločinca i žrtve. To stalno imajte u glavi.

Hoćemo li drugi put objesiti ove ljude, koji su, i tako mrtvi, življi od većine koja danas sramno na sram šuti?

Hoćemo li plamenom svijeća spaliti duše na Marijin-Dvoru obješenih?

Njihova imena su: Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Pašo Avdić, Anđa Buđen, Štefanija Čerkez, Miloš Čikić, Muradin Čobo, Mustafa Ćemalović, Omer Delalić, Omer Fazil, Hajro Hadžović, Hasan Hajdarević, Hamdija Hodžić, Huso Islamović, Mehmed Karamehmedović, Stanislav Keško, Ragib Kreho, Edhem Kusturica, Mane Levnajić, Joco Likić, Šućrija Lukavac, Alija Meretlić, Milosav Mikailović, Vladimir Mirković, Dušan Močević, Salih Mujkanhodžić, Avdo Mulahasanović, Veljko, Zora i Žarko Odović, Afan Opijač, Suljo Pašić, Ana (Anka) Pauković, Pavle Pavlin, Borivoj Perić, Milorad Petrović, Muhamed Potogija, Stanko Rojnik, Ines Samardžić, Edhem, Kasim i Ragib Sarić, Ćamil Skando, Ilijas Smajlagić, Mustafa Spahalić, Lutvija Šaran, Hašim Šukrin, Mićentije Tadić, Hamid Talović, Marinko Tuševljak, Ahmed Vilogorac, Salko Zubčević, Milan Živak, te srednjoškolci Slobodan Nikolić i Vidoje Stević.

Da se ne zaboravi!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera