Hoće li opozicija progutati građane u Srbiji

Ne preostaje ništa drugo nego da se ubuduće zahtjeva od čitave opozicije koja stoji iza protesta da formira 'koaliciju manje zlo' (EPA)

Kakav je međusobni odnos srpskih opozicionih stranaka i građana koji nisu baš svi njihovi simpatizeri, a ipak učestvuju na protestima i kad su ih opozicionari, mnogi tvrde – „preuzeli“? I kakvu je krizu izazvalo to, makar prividno, partijsko „otimanje“ i realno utanjivanje i proređivanje protesta?

Tema je veoma aktuelizovana u delu inače bolno „okrnjenog“ srpskog javnog i političkog mnjenja, i to onom koji nije baš bez uticaja na širu javnost. Posebno, što je ona uprkos medijskoj restrikciji i drugim potezima vlasti za uspostavljanje „falsifikovane javnosti“, uveliko inficirana virusom pobune tokom petomesečnih demonstracija.

Kriza je najkraće vidna u opadanju brojnosti protesta posle velikog skupa 13. aprila, obustavljanju šetnji u gradovima u unutrašnjosti, nejasnim odgovorima na pitanja „šta, kako, s kim, kad i dokle dalje“.

Dileme su koincidirale sa nastupajućim praznicima, a mnogi dodaju i skorašnjim početkom sezone letovanja i junskim ispitnim rokom. Ali i okolnošću da je glavni inicijator formiranja Saveza za Srbiju Dragan Đilas, nekadašnji gradonačelnik Beograda, demokrata, pa i „kratkoročni“ predsednik stranke konačno osnovao najavljivanu Stranku slobode i pravde. A ona će imati i nekoliko poslanika u parlamentu koji su otkazali poverenje i poslušnost onima na čijim su listama birani.

Srastanje građanskog i opozicionog slogana

Nimalo je lako razjašnjenje mučnog srpskog političkog trenutka. Čak i da ga „razveselimo“ pojašnjavanjem dve javno saopštene i jedne poruke ovog istog autora čija će „premijera“ biti nekoliko pasusa dalje u ovome tekstu.

Najpre, smušenost budućnosti opozicione borbe može se očitati u ironiji na nove slogane. Prvi bi po ugledu na Kočićevog Davida Štrpca glasio – „i svi i jedan i pet miliona“.

A drugi koji bi trebalo da po/„gađa“ upravo „ukus“ građana i samonametnutih im tviteraških lidera a glasi „ni Kurta ni Murta“ morao bi da uvaži činjenicu da u srpskoj (čitaj i balkanskoj) situaciji dijalektika odnosa ovih likova je mnogo složenija. Nije reč samo o tome da Murta zajaši posle Kurte, već on sve učini da se u njega i preobrazi. MuRtacijom!

Stoga, eto trećeg cinizma, ne preostaje ništa drugo nego da se ubuduće zahteva od čitave opozicije koja stoji iza protesta da formira „koaliciju manje zlo“. Tako bi građanima i „građanistima“ bilo jasno da onda moraju da se opredeljuju za onog koji zasad – ne postoji. Ili postoji samo amorfno u njihovim „šetačko-tabanaškim redovima“.

Iako ni ovo nije šala, da malo ozbiljnije objasnimo.

Najpre, posle „glavnog“ beogradskog skupa zaista je promenjen slogan. Ispred „1 od 5 miliona“ dodat je moto tog okupljanja „svi kao jedan“. A u zvaničnom saopštenju rečeno je da se svaki potonji protest ima tako označiti, jer su organizatori i učesnici „petomilionskog“ sada udružili snage sa potpisnicima „Sporazuma sa narodom“.

U vreme srastanja slogana protesti širom Srbije su se proredili, a u Beogradu brojčano opali. Udruženi organizatori, pak, nisu uskladili ili bar nisu obnarodovali koji će biti dalji njihovi potezi.

Ponovilo se još nešto: najavljena je pauza u subotnjim šetnjama tokom praznika do 4. maja. To je naišlo na negodovanje građanskih krugova, najuočljivije izraženo zamerkama vodećih tviteraša opozicionim prvacima da su se „ubaštrali“ u vođstvo protesta. A pokazuju da i nemaju baš neki plan za nastavak.

U međuvremenu te su primedbe volšebno uvažene i objavljeno da će „svake subote“ biti poštovano i o praznicima, pa „ko došo, došo“.

(Iz)birači manjeg zla

Ovako se ponovila situacija sa samog početka protesta. Tada je repriza onog pod „firmom“ „stop krvavim košuljama“ bila zakazana posle pauze za novogodišnje i božićne praznike. Ali su tada mladi organizatori, koje sada opet grde zbog „šurovanja“ s opozicijom, izvadili stvar uskladivši subotnji ritam. Demonstracije su se omasovile uz vodeće srpske glumce koji su im udahnuli dušu, dočim su sada rezervisani prema nastavku i uglavnom su se povukli iz prvoboračkih redova.

„Teze“ o građanskoj nepatvorenosti pokreta koji bi da menja sistem po formuli „ni Kurta, ni Murta“, te suprotna da se na nekim sledećim „poštenim“ izborima može pristati i na „manje zlo“, ali tako da i ono (čitaj, postojeće opozicione partije) bude kontrolisano u novouspostavljenom pravednijem sistemu nije teško obrazložiti. Ali, će svaki i najpovršniji uvid u realnu situaciju pokazati njenu ekstremnu komplikovanost.

Građanstvo, „ekstremno“ oličeno u famoznoj „tviter zajednici“ s pravom će zameriti opozicionarima zbog slogana „svi kao jedan“. To da više pri/liči vladajućoj „kasti“ i jednoumlju primećuju i analitičari.

Opozicija ne daje jasnu potvrdu da se ta „jedinstvenost“ odnosi samo na tri „slobodarska“ zahteva – mediji, regulaciono telo za one elektronske, te popravljanje izbornih uslova. Ali prvaci iz Saveza za Srbiju uzvraćaju da oni ipak nešto rade, dok „tw-zajednica“ (kao da je samo ona građanstvo!) samo izvoljeva i mudruje. Odgovor nije nepomirljiv: uprkos razočaranju, oni ipak šetaju.

Druga, uverljivija primedba je da su opozicionari često menjali planove, obećavali recimo radikalizaciju, pa odustajali. Ali, i ta je primedba oboriva – skoro da se može zaključiti da bi građanstvo htelo nešto nespojivo: i mirne proteste i radikalizaciju, dok s druge strane sami ne nude konkretne planove. Osim, da ne odustaju od minimuma – uglavnom će šetati i dalje. I kritikovati. Ali, vidi nijanse – kritikovati i one među sobom koji – baš samo zvocaju.

Međutim, ključni prelom nije se desio sada, već onda kad je iz govora pominjanih glumaca (Nikola Kojo, Bane Trifunović, ali i drugih) proisticalo da će zahteve građana i „građanista“ artikulisati neko posebno telo. Ono koje bi posredovalo u zahtevima i prema opoziciji i prema vlasti. Ali, ono nije formirano.

To je bilo važno jer se „nepartijski“, građanski demonstranti u Srbiji svode na dve grupe – one koji protestuju zbog ličnih i lokalnih problema ali među kojima su i oni što, osim toga, dele i razloge druge grupe. A ona bi da menja sistem, ali bez poverenja u postojeće partije. Za artikulaciju ovih zahteva stoga preostalo je samo „dvostepeno“ udruživanje. Savez za Srbiju koji je proizveo program od „30 tačaka“ koji je „sporazumom sa narodom“ povezan i sa grupacijom saglasnom samo sa tri pomenute tačke.

Ustupci i odugovlačenja

Sastav i uže i šire grupacije kazuje da, ako se ovako nastavi, većina apstinenata ne bi imala za koga da glasa. A oni su ključ opstanka vlasti sa rejtinizima od preko 50 odsto, a sa jedva trećinom biračkog tela uz sebe.

Jer…

Među „sporazumašima sa narodom“ je recimo i desni DSS. Savez za Srbiju je od centra ka desno, a što je paradoksalno i Pokret slobodnih građana koji je zabeležio rast popularnosti posle izbora Sergeja Trifunovića za predsednika je u širem krugu. Kolovođa nove faze protesta, SzS je kao uži krug najizloženiji kritici da je i njihov „gutač“.

Građanski demokratski forum nastao podelom kod Trifunovićevog trijumfa, najrezervisaniji je i prema učešću u šetnjama. Lokalni pokreti i najveći – Inicijativa ne davimo Beograd, koji su se čak i udružili, ozbiljno rade na artikulaciji pravih interesa i životnih problema građana u lokalnim zajednicama, podržavaju proteste do neke mere, ali „dodavanje gasa“ u politizaciji odlažu za kasnije kad formiraju više ostrva „slobodnih teritorija“. Nova Đilasova partija po svom „najlevijem“ programu unutar SzS može im biti i partner, ali i konkurencija. A slično važi i za Tadićevu SDS i Zelenovićevu Zajedno za Srbiju koje se uskoro utapaju u Demokratsku stranku.

Naredni dani, i subote za koje se najavljuje i širenje formi protesta, kampovanje, ulični paralelni parlament i druge „radikalizovane, a mirne“ akcije pokazaće ko će koga pro/„gutati“. Pritom ne treba zaboraviti ni glavnog „žderača“ – vlast. Kolovođe srpskih protesta pokazale su znake ustupaka u odnosu na svoje (nerazumne) zahteve za ostavkama u vrhu države. Predlažu nestranačke eksperte za pregovore.

Ali, ako „samo šetači“ i kritičari opozicije ne vide da vođe protesta i njima čine ustupke jer je bilo primera da i najdesniji govornici na protestima ne iznose svoje političke i ideološke, već samo one tri četiri „građanske“, medijske i slobodnoizborske teze, kako li će se tek ponašati vlast prema predlozima i ustupcima. Zasad se čini samo odugovlačenjem do zamora i novih podela među demonstrantima. To je najvažnije što ovi moraju da nauče.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera