Hoće li napadi na Siriju prekinuti Assadove masakre?

Cilj zračnih udara bio je poslati poruku da će upotreba hemijskog oružja skupo koštati odgovorne (EPA)

“Odlično izveden napad… Rezultat nije mogao biti bolji. Zadatak je uspješno okončan.” Tako je pisao američki predsjednik Donald Trump na Twitteru samo nekoliko sati nakon što je više od stotinu američkih, francuskih i britanskih krstarećih raketa pogodilo tri lokacije u Siriji za koje se vjeruje da su povezane s proizvodnjom hemijskog oružja. 

Cilj misije ”koja je okončana” bio je poslati poruku da će upotreba hemijskog oružja skupo koštati odgovorne za to. U idealnim okolnostima, napadi poput ovih, koji su izvedeni kao mjera kažnjavanja, trebali bi odvratiti sirijsku vladu – ili bilo koju drugu državu – da ponovo koristi hemijsko oružje u suprotnosti s Konvencijom o hemijskom oružju.   

Međutim, nije jasno da li je Trump ovim napadima uspio ostvariti efekat odvraćanja. Napadi nešto slabijeg intenziteta kojeg su izveli američki borbeni avioni prošle godine (na aerodrom Shayrat) nisu promijenili ponašanje Sirije, stoga postoji velika vjerovatnoća da ni posljednji napadi neće uspjeti ostvariti ovaj cilj.

Uspjeh kojeg je vlada Bashara al-Assada ostvarila upotrebom hemijskog oružja (tj. osvajanje područja pod kontrolom pobunjenika u Doumi i istočnoj Ghouti) nadmašuje cijenu koju su platili. Gotovo je sigurno da sirijska vlada i dalje posjeduje hemijsko oružje i da može tajno proizvesti nove količine ako se za tim ukaže potreba.

Vojna akcija čiji je cilj primorati neku državu da se pridržava međunarodnih normi – koje zabranjuju upotrebu hemijskog oružja – legitimna je i dobrodošla, kao i odluka da se koordinira odgovor sa saveznicima i zaprijeti novim napadima u slučaju ponovne upotrebe hemijskog oružja. Važno je naznačiti da postoji opće prihvaćeno i duboko ukorijenjeno protivljenje upotrebi bilo koje vrste oružja za masovno uništenje.

Istovremeno, čini se da su Sjedinjene Američke Države uložile ozbiljne napore da izbjegnu sukob s ruskim i iranskim snagama. Ovo je smanjilo rizik od eskalacije, ali je, također, isključilo i mnoge potencijalne ciljeve, što je ograničilo cijenu koju sirijska vlada treba platiti za ono što je učinila. S obzirom na ove i druge razloge, ne treba pretjerivati s ostvarenim rezultatima ovih raketnih napada.    

Nije loše koliko je nemoralno

Sirijska vlada bi mogla razumjeti američku politiku na sljedeći način: ”Mi ćemo stajati po strani i nećemo činiti ništa dok terorizirate i ubijate vlastiti narod, sve dok ne koristite hemijsko oružje”’. U stvari, to je i bio slučaj u proteklih sedam godina, u kojima je stradalo skoro pola miliona Sirijaca a više od deset miliona je moralo napustiti svoje domove. Trumpova vanjska politika nije toliko loša koliko je nemoralna.  

Svakako, raketni napad nije bio osmišljen tako da ugrozi kapacitete Assadovog režima na duge staze. Assad ima čvrstu kontrolu na vlasti i vjerovatno će tako ostati u bliskoj budućnosti, i to uglavnom zahvaljujući podršci Rusije i Irana. Ovo je gorka stvarnost za mnoge, ali je to istina. 

Kakav će to utjecaj imati na američku politiku i politiku francuske i britanske vlade, kao i arapskih anti-assadskih vlada? Trump i dalje ostaje posvećen okončanju američkog vojnog prisustva u Siriji (gdje se trenutno nalazi oko 2.000 vojnika).   

On je to sasvim jasno rekao kada je najavio raketne napade: ”Amerika ne teži stalnom prisustvu u Siriji pod bilo kojim okolnostima… Neka druge nacije povećaju svoj doprinos. Radujemo se danu kada budemo mogli dovesti svoje borce kući.”

No, ako je cilj bio da se izbjegne stvaranje situacija u kojoj bi se Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) ili druge terorističke grupe mogle ponovo formirati, onda je taj dan još uvijek daleko. SAD navodno pokušava uvjeriti Egipat, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Jordan da osnuju sunitske snage koje će čuvati red na teritorijama oslobođenim od ISIL-a.

Još se ne zna da li će takve snage postati stvarnost, a još se manje zna mogu li one djelovati samostalno, s obzirom na skromne kapacitete i široke obaveze ovih država. Prema tome, još uvijek postoji potreba za značajnim vojnim prisustvom i učešćem SAD-a.  

Potreba za prisustvom dodatnog broja američkih snaga i dalje će biti prisutna kako bi se održala koordinacija sa sirijskim kurdskim snagama, koje su se borile protiv ISIL-a. Međutim, nastavak pružanja podrške Kurdima bez izazivanja dodatnih problema s Turskom, koja je uvela svoje trupe u region s ciljem da oslabi kontrolu Kurda, izgleda kao nemoguć poduhvat. Ovakva činjenica zahtjeva od Amerike da smanji oslanjanje američke vojske na pristup turskim bazama.

Ni riječi o raseljenim

Trump nije rekao ništa o krizi interno raseljenih Sirijaca. Amerika, koja je prihvatila vise od deset hiljada sirijskih izbjeglica prije dvije godine, primila je samo mali broj izbjeglica prošle godine. I dalje ostaje neriješeno pitanje ko treba platiti i koliko za podršku sirijskim izbjeglicama i susjednim državama koje su ih primile.   

Posljednje pitanje se tiče diplomatije, s obzirom na to da ne postoji realni scenarij za organiziranje političke tranzicije u Damasku, ali je moguće postići dogovor o prekidu vatre na lokalnom nivou i uspostavi područja na kojima sirijski civili (ali ne i vladine snage) mogu živjeti sigurno. 

Međutim, takvi aranžmani će vjerovatno zahtijevati učešće i podršku Rusije kako bi se održalo prisustvo sirijske i iranske vlade u pregovorima. Rusija se u posljednje vrijeme ponašala dosta neodgovorno, s tim da i dalje postoji mogućnost da će odabrati da ponudi ograničenu pomoć, u najmanju ruku radi smanjivanja troškova svoje politike u Siriji.

Međutim, ništa od ovog nije rješenje, zbog čega će Sirija vjerovatno ostati razorena država u godinama koje dolaze, s nelegitimnom vladom koja će kontrolirati većinu, ali ne i cijelu teritoriju ove zemlje. Smanjivanje nasilja i poboljšanje statusa za barem neke građane Sirije moglo bi biti moguće ako Amerika ne bude žurila s povlačenjem svojih trupa, ako sunitske vlade daju svoj doprinos kroz novčanu i vojnu podršku i ako se Rusija uspije ubijediti da igra nešto konstruktivniju ulogu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.   

Izvor: Al Jazeera