Hoće li Milorad Pupovac od Hrvatske učiniti zemlju-slučaj?

Nakon niza nacionalno motiviranih incidenata, slučaj napada na osobe srpske nacionalnosti koje su u kafićima u blizini Knina gledali utakmicu Crvene zvezde nagnala je predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorada Pupovca, partnera u vladajućoj HDZ-ovoj koaliciji u Hrvatskoj, da u dramatičnom tonu poruči kako više nikoga ništa neće moliti niti tražiti te je zbog kršenja manjinskih prava i sloboda u Hrvatskoj najavio obraćanje izravno međunarodnim institucijama.

Najavio je tako aktivnosti usmjerene na zaštitu vrijednosti institucija međunarodnog poretka koje se, kako je rekao, u Hrvatskoj ne poštuju kada su u pitanju Povelja UN-a, NATO-a, pristupni ugovor EU-u i Vijeće Europe.

Sugovornici Al Jazeere na različite načine tumače u kakvoj bi se situaciji u očima europske i svjetske javnosti i politike našla Hrvatska – koja od 1. siječnja 2020. preuzima predsjedanje Europskom unijom, gdje joj neki visokopozicionirani dužnosnici često tepaju kako je uzorna članica – ukoliko bi se Pupovac doista odlučio na takve ‘akcije’.

Kao da činjenice ne postoje 

Bivši hrvatski diplomat i vanjskopolitički analitičar Božo Kovačević izdvaja institucije kojima bi se Pupovac u svom nastojanju mogao obratiti.

“Mogao bi se obratiti Vijeću Europe jer je Vijeće Europe Republici Hrvatskoj nametnulo 90-ih godina tijekom postupka pristupanja Hrvatske toj instituciji usvajanje zakona o pravima manjina i ti se zakoni ne ispunjavaju, dakle utoliko bi imalo smisla obratiti se Vijeću Europe. Vrlo vjerojatno je jedna od adresa i Europska unija s obzirom na to da je poštivanje manjinskih prava i ljudskih prava općenito bilo predmetom predpristupnih pregovora”, navodi Kovačević.

Također podsjeća da je mirnoj reintegraciji Hrvatskog Podunavlja prethodio Erdutski sporazum, koji je definirao prava srpske manjine na tom području, kao i donošenje Zakona o amnestiji.

A hrvatske vlasti se, kaže, ponašaju kao da nijedna od tih činjenica ne postoji, iako se ne bi složio da se stanje u Hrvatskoj može usporediti sa stanjem u NDH, što je Pupovac nakon napada kod Knina učinio.

“Ali da se u Hrvatskoj nekažnjeno koristi pozdrav ‘Za dom spremni’, to je istina, da se u Hrvatskoj na stadionima u nazočnosti predsjednice Republike [Kolinde Grabar-Kitarović] skandira ‘Ubij, ubij Srbina’ i to je točno i točno je da vlast na te pojave ne reagira”.

Podrška Vladi i izostanak rezultata

Božo Kovačević pretpostavlja da se Pupovac kao pripadnik vladajuće koalicije u Hrvatskoj nastojao izboriti za prava definirana Ustavom, ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i međunarodnim dokumentima koje je Hrvatska prihvatila, ali da njegova nastojanja nisu dala rezultata te se zbog toga odlučio na najavljeni korak obraćanja međunarodnim institucijama.

“Naravno, ključno političko pitanje je zašto su on i njegova stranka [SDSS] u koaliciji, zašto podržavaju Vladu ako Vlada nije u stanju provoditi svoje ustavne i međunarodne obveze. Pretpostavljam da bi njegov odgovor bio da na taj način on želi imati instrumente za provođenje zakona i za zaštitu interesa manjine koju predstavlja, ali očito da su ti pokušaji dosad bili neuspješni”.

Argumenti kojima Pupovac u ovom kontekstu raspolaže su nacionalno motivirani incideni i napadi, skandiranja ustaških parola i slični incidenti, relativiziranje ustaštva u dijelu društva i politike, notorni problem pozdrava ‘Za dom spremni’ i slično te upravo odnos vlasti prema tim pojavama i događanjima.

Država-slučaj zbog nereagiranja Vlade

Kada su u pitanju posljedice eventualnog djelovanja u tom smjeru za međunarodni ugled i reputaciju zemlje, Kovačević kaže da već sama činjenica da se takve stvari događaju Hrvatsku sramoti, a eventualno pokretanje nekih postupaka pred Parlamentarnom skupštinom Vijeća Europe ili Europskim parlamentom značilo bi daljnje sramoćenje i tretiranje Hrvatske na način na koji je tretirana Mađarska u prethodnom sazivu EP-a, kada je suspendirano sudjelovanje zastupnika Fidesza u odlučivanju u EP-u.

Izravnih ekonomskih posljedica ili uskrate prava koja Hrvatska trenutačno koristi u okviru EU-a, navodi, ne bi bilo, ali bi zemlju svakako postavilo u središte interesa međunarodne javnosti.

“Na onaj način na koji je bila već 90-ih godina i zapravo za cijelog trajanja predpristupnih pregovora, sve dok nisu izvršene sve obveze na kojima je inzistiralo tužiteljstvo Haškoga suda. Drugim riječima, ako bi se pokrenuli ti postupci, Hrvatska bi u očima međunarodne javnosti opet bila država-slučaj, a ona bio to mogla postati zbog toga što Vlada uopće ne reagira na zabrinjavajuće pojave u hrvatskom društvu”.

Iako je, navodi Kovačević, opravdano postavljati i pitanje koliko Hrvatska može biti uspješna kao predsjedateljica Europske unije kada u toj ulozi mora provoditi upravo one agende sa čijim provođenjem ima problema kod kuće, ističe da su EU-om do sada predsjedale i države koje su u mnogim aspektima lošije od Hrvatske.

“Recimo, Rumunjska – sjetite se da je predsjednik Europske komisije [Jean-Claude] Juncker javno rekao da Rumunjska ne bi trebala predsjedati EU-om jer nije tome dorasla. Dakle, ne bi bio prvi slučaj da Unijom predsjeda država za koju neki dužnosnici u EU-u ili neke države misle da nije tome tome dorasla. To je problem koji EU treba riješiti“.

Legitimacija neprovođenja obaveza

Osim toga, ističe to predsjedanje je manje-više ceremonijalno jer je tijelo EU-a u kojem se donose najvažnije političke odluke Europsko vijeće, u kojem sjede premijeri i poneki predsjednik.

“Tako da to predsjedanje može biti iskorišteno za afirmaciju Hrvatske kao zemlje koja zaslužuje ulazak u schengen, koja će ekonomiju osposobiti za ulazak u eurozonu u skoroj budućnosti, ali s obzirom na ove negativne pojave u društvu može legitimirati Hrvatsku kao zemlju koja još nije u potpunosti integrirala europske vrijednosti i nije u stanju provoditi ono na što se obvezala tijekom predpristupnih pregovora”, zaključuje Kovačević.

Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić kaže, pak, kako se Pupovac kao ne samo parlamentarni zastupnik, već kao osoba može obratiti kome god želi.

“Može pisati pisma i Glavnom tajniku UN-a i drugim dužnosnicima unutar UN-ovih struktura. Recimo, on se očito u ovom pogledu usmjerio prema ljudskim pravima, može slati pisma i glavnom tajniku NATO-a, može slati pisma i članovima Europske komisije i naravno instituciji Vijeća Europe, vjerojatno i bivšoj ministrici [vanjskih i europskih poslova, Mariji Pejčinović Burić] koja je postala glavna tajnica Vijeća Europe”, kaže Avdagić.

Ukoliko Milorad Pupovac doista krene prema međunarodnim institucijama, iako on smatra da neće, procjenjuje da ne može mnogo postići na toj razini.

U najgorem scenariju za Hrvatsku, kaže, može se dogoditi da bude određenih napisa o toj tematici u medijima, pogotovo zapadnim, a moguće je da dođe i do situacija u kojima će diplomati na nižim i višim razinama između sebe i u odnosu prema hrvatskim kolegama isticati to pitanje i pokušavati da dođu do nekakvog pojašnjenja.

Avdagić: Rješenja, a ne dalja problematizacija

“Ja jednostavno ne vidim da se Hrvatska kao slučaj zbog ovoga svega, barem ne u ovome trenutku, može naći na agendi nekog međunarodnog tijela, da se o tome zbilja raspravlja na nekakav ozbiljan način s mogućim konzekvencama. I to treba biti posve jasno. Međutim, da mi imamo trenutačno jedan loš niz događaja, nasilnih događaja, pa i onih koji kompromitiraju zapravo čitavu državu, može se to tako reći, zbog povijesnog konteksta, i da se na tomu treba raditi, to je naprosto činjenica”.

No, napominje, jedno je reći da se na nečemu treba raditi, a drugo predložiti konkretne poteze što treba raditi te podsjeća da za to postoji i parlament u kojem se donose i mijenjaju zakoni, a u kojem je i Pupovac zastupnik.

“Mislim da je to ono što izostaje i u ovom slučaju gospodina Pupovca – umjesto da se obraća međunarodnim institucijama, ako misli i vjeruje da može dati i pružiti rješenje ovoj situaciji, koja su malo više od toga da držite isprazne političke govore i isprazne političke prijetnje, onda to treba napraviti. Jer to je suština ovih stvari – ako vidimo da postoji neki problem, na njemu se treba raditi, odnosno treba se raditi na njegovom rješenju, a ne na daljnjoj problematizaciji problema za koji nam je svima jasno da postoji”, zaključuje Avdagić.

Izvor: Agencije