Hoće li Kina napustiti Palestince?

Kineski potpredsjednik Wang Qishan doputovao je u Izrael u ponedjeljak u četverodnevnu posjetu, kako bi predvodio četvrti skup kinesko-izraelskog komiteta za inovacije. On je najviši kineski zvaničnik koji je došao u Izrael u skoro dva desetljeća. Aprila 2000. godine bivši predsjednik Kine Jiang Zemin je bio prvi kineski lider u historiji koji je posjetio Izrael, a tada je obišao Muzej holokausta Yad Vashem i imao diplomatske susrete s izraelskim kolegama. Tada je govorio o namjerama Kine za cementiranjem veze između dvije države.

Posjeta Wanga Qishana je, međutim, drugačija. “Veza” između Pekinga i Tel Aviva je veoma jača nego prije, što pokazuju i cifre. Ubrzo nakon što su države razmijenile diplomatske misije 1992. godine, trgovinske cifre su u porastu. Veličina kineskih investicija u Izrael je, također, rasla – od 50 miliona dolara početkom 1990-ih do ogromnih 16,5 milijardi dolara 2016. godine.

U posjeti s Qishanom je i Jack Ma, osnivač vodeće kineske firme za trgovinu na internetu Alibaba. Ma je bio u maju u Izraelu kako bi pripremio teren za aktuelni samit, koji bi trebao donijeti nove ogromne investicije. Mnoge od njih će biti fokusirane na tehnologiju, što čini prirodu kinesko-izraelskih odnosa, od onih koje decenijama imaju Peking i arapske države. Kineska ukupna trgovina s arapskim državama je, također, ogromna, procjenjuje se kako iznosi 171 milijardu dolara. No, priroda trgovine je drugačija ako se uporedi s onom između Kine i Izraela. Kina je glavni klijent izraelske IT industrije, dok su arapske države uglavnom fokusirane na prodaju jeftinijih stvari i, odnedavno, vojne opreme.

‘Inicijativa pojasa i puta’

Posjeta kineskog potpredsjednika dolazi u sklopu ubrzanih napora Pekinga na promociji ogromnog ekonomskog projekta “Inicijativa pojasa i puta” od 3.000 milijardi dolara. Kina se nada kako će njen veliki plan pomoći pri otvaranju novih prilika širom svijeta i garantirati joj dominaciju u raznim regijama koje su bile, od Drugog svjetskog rata, u američkoj sferi utjecaja. BRI želi povezati Aziju, Afriku i Evrope preko “pojasa” puteva, preko kopna i pomorskih “puteva”, morskih linija.

Takmičenje Kine i SAD-a se zahuktava. Washington želi zadržati svoju globalnu dominaciju koliko god to mogne, dok Peking marljivo radi na preuzimanju statusa SAD-a kao supersile, za početak u Aziji, a zatim u Africi i na Bliskom istoku. U Africi je Kina upumpala ogromne količine novca, koji se uglavnom troše na projekte ekonomskog razvoja. Kineska strategija u postizanju svojih ciljeva je veoma jasna: za razliku od američkih neproporcionalnih investicija u vojnu silu, Kina želi osvojiti taj status, barem trenutno, koristeći samo mekanu silu.

Bliski istok, međutim, daleko je bogatija i strateški važnija od svih drugih regija svijeta. Bogata sukobima i suprotstavljenim političkim kampovima, vjerovatno će odskočiti od kineske strategije mekane sile, prije ili kasnije. Premda je kineska vanjska politika uspjela preživjeti polarizirajući rat u Siriji, kroz podršku svim stranama i igrajući sporednu (iza ruske glavne) ulogu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, izraelska okupacija Palestine je potpuno drugačiji politički izazov.

Kinesko balansiranje

Kina je godinama održavala stalnu poziciju u podršci palestinskom narodu, pozivajući na okončanje izraelske okupacije i uspostavu palestinske države. No, čvrst stav Pekinga kada je riječ o Palestincima izgleda da je imao male posljedice po kineski odnos s Izraelom, jer nesmetano rastu zajednički projekti u sferama tehnologije, trgovine i investicija. Kineski kreatori vanjske politike djeluju s pogrešnom pretpostavkom da njihova država može istovremeno biti i propalestinska, i proizraelska, da može i kritizirati i održavati okupaciju, da može pozivati Izrael da poštuje međunarodno pravo, a istovremeno mu davati snagu, iako u neznanju, u njegovim stalnim kršenjima palestinskih ljudskih prava.

Pošto palestinska borba za slobodu i ljudska prava privlači međunarodnu pažnju kroz jačanje pokreta BDS (Bojkot, deinvestiranje, sankcije), sve više država je pod pritiskom da istakne jasan stav o izraelskoj okupaciji i aparthejdu. Za Kinu je ulazak u sukob s neodlučnom i sebi korisnom strategijom nije samo moralno sporno, već i strateški neodrživo. Palestinski i arapski narod sigurno ne želi zamijeniti američku vojnu dominaciju kineskom ekonomskom hegemonijom, koja ne radi ništa da promijeni status quo.

Kako stvari stoje, kineska BRI inicijativa ne sadrži nikakvu političku supstancu, uprkos činjenici da će Bliski istok igrati ključnu ulogu u njenom Putu svile 21. stoljeća, koji ima potencijal da revolucionira geopolitičku sliku svijeta u potpunosti. Zapravo, bliskoistočna regija je opisana kao “mjesto gdje se spajaju Pojas i Put”. Sve veće investicije i strateške veze Kine i Izraela potrebne su za realizaciju velikih interesa obje države u sferi tehnoloških inovacija, kao i za Željeznicu “Red-Med”, regionalnu mrežu pomorske i željezničke infrastrukture koja treba povezati Kinu s Evropom preko Azije i Bliskog istoka. Dodatno, ta bi željeznica mogla povezati izraelske luke Eilat i Ashdod. Novosti o kineskim planovima za upravljanje izraelskom lukom Haifa već su izazvale nemire kod SAD-a i njegovih evropskih saveznika.

‘Jedina stabilna demokratija…’

Zaista su se vremena promijenila. U prošlosti bi Washington naredio Tel Avivu da odmah prestane s razmjenom američke vojne tehnologije s Kinom, primorao ga da odustane od prodaje sistema ranog upozoravanja Phalcon, a sada gleda izraelske i kineske lidere u vođenju zore nove političke ere, koja, po prvi put, ne uključuje Washington. Alexander B Pevzner, osnivač Kineskog media centra – CMC, jedan je od mnogih pristalica s entuzijazmom, kako on kaže, “sistemskog dijaloga” između Izraela i Kine. On je izjavio za The Diplomat kako je izraelska “stabilnost iznimka u turbulencijama Bliskog istoka”.

Izgleda kako se često ponavljani klišej da je Izrael “jedina demokratija Bliskog istoka” polako mijenja, kako bi ispunila očekivanja goluždrave supersile koja je samo zainteresirana za tehnologiju, trgovinu i investicije. Izraelski lideri žele da Kina i njeni investitori o Izraelu misle kao o “jedinoj stabilnoj ekonomiji Bliskog istoka”. A BRI je, kako kaže Pevzner, “nova igra u gradu”.

Premda su veze Washingtona i Tel Aviva jače nego ikada, izraelski lideri su svjesni brzih promjena na političkoj sceni. Američki vlastiti politički problemi i promjene globalnih sila, što se vidi na Bliskom istoku, pokazuju kako je zaista u toku stvaranje nove ere. Posljednje globalno prestrojavanje desilo se odmah nakon Drugog svjetskog rata. U vrijeme kada su Evropa i veći dio Azije bili u ruševinama, obnovljena američka ekonomija je izvukla svijet iz pustošenja kroz Marshallov plan i druge inicijative. Tada se SAD postavio kao “pater familias”, očinska figura na međunarodnoj areni, uvodeći svoja pravila i zaštitu kao voljeni, ali autoritativni otac.

Izrael razumije kako je glavni motiv Kine promjena te dugogodišnje stvarnosti. Tel Aviv, stoga, želi sebi osigurati jaku poziciju kako bi nastavio dobivati pomoć i podršku svojih zapadnih saveznika, a istovremeno polako betonirao svoje odnose s Pekingom.

‘Mirovni plan’ od četiri tačke

Kina, s druge strane, eksperimentira s više izraženim političkim strategijama u regiji. Ona je 2013. godine objavila plan od četiri tačke za rješenje arapsko-izraelskog sukoba. Prošle godine je forsirala svoj plan kroz palestinsko-izraelski mirovni simpozij, kao platformu da bi istakla jasniju kinesku vanjsku politiku. Zapravo, prošlogodišnji simpozij bio je prvi koji je sponzorirala administracija kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Kineski “mirovni plan” – samo ponavljanje dugogodišnjeg stava Ujedinjenih naroda o ovom problemu – dobio je malo međunarodne pažnje. To bi se, međutim, moglo promijeniti u budućnosti, pošto jača kineska uloga na Bliskom istoku.

Stav Pekinga o Palestini, barem zvanični, uvijek je bio stalan. Još 1960-ih godina Kina je bila prva nearapska država koja je stupila u diplomatske odnose s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom. Peking je dugo podržavao uspostavljanje nezavisne i suverene Palestinske države u granicama iz 1967. godine i s Istočnim Jerusalemom kao njenom prijestolnicom.

Nakon parlamentarnih izbora 2006. goddine na okupiranim teritorijama, za razliku od SAD-a, kineska Vlada je odbila nazvati Hamas “terorističkom organizacijom” i branila pravo palestinskog naroda na samoodređenje. Otišli su i dalje. Peking je razljutio Izrael označivši Hamas kao “izabranog predstavnika palestinskog naroda”. Dok je kineski politički stav prema Izraelu i Palestini ostao stalan, dvostruka strategija se formirala nakon objave BRI-a. Tada je Kina osjetila potrebu da ponudi svoje posredovanje kroz “mirovni plan” od četiri tačke i suzdrži se od podržavanja jedne strane u sporu u odnosu na drugu.

Do kada po tankoj liniji?

“Iz kineske perspektive, politički stav u korist Palestinske države ne isključuje ekonomske veze s Izraelom”, kaže autor BRI-ja Diego Angelo Bertozzi. Ista se kineska logika odnosi na ostatak regije. Kineski “trgovinski odnosi sa Sirijom i Iranom, koji jačaju, ne isključuju jačanje odnosa sa Saudijskom Arabijom i državama Zaljeva, pošto se Peking želi uspostaviti kao stabilizirajuća svjetska sila, s jednakim vezama sa svima”, naveo je Bertozzi.

Kina, za sada, možda može ići po toj tankoj liniji. No, šta će se desiti u slučaju direktnog sukoba, naročito ako se trgovinski ratovi SAD-a i Kine pretvore u ograničeni ili vojni sukob velikog obima? Izrael će tada vjerovatno biti uz SAD, a protiv njega će vjerovatno biti kineske tehnološke tajne i pristup izraelskim lukama.

Nažalost, dok Peking i Tel Aviv rade na potrebnom balansu između vanjskih politika i ekonomskih interesa, Kina nije pod nekom obavezom da bude uz dobro definiran arapski stav o Palestini, jer on kao takav ne postoji. Politička podjela arapskih država, ratovi u Siriji, Jemenu i drugdje izgurali su Palestinu iz vrha arapskih prioriteta na neku čudnu trgovinu o “regionalnom miru”, u sklopu “Dogovora stoljeća” američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ova bolna realnost je oslabila poziciju Palestine kod Kine, koja, barem za sada, daleko više cijeni svoje veze s Izraelom od historijske veze s Palestinom i palestinskim narodom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera