Hoće li Erdogan pobijediti Sisija u očekivanom plinskom ratu?

Piše: Moataz Ali

Sukob oko plinskih polja u istočnom Mediteranu između priobalnih zemalja zaoštrava se duže od desetljeća, dok procjene pokazuju da su zalihe plina na tom području treće po veličini na svijetu, nakon Arapskog zaljeva i Kaspijskog mora. Priča počinje 2013. godine, nakon uspjelog vojnog puča u Egiptu protiv Muslimanske braće i turskog odbijanja da prizna prevratničku vlast. Vlasti koje je postavila vojska počele su iscrtavati pomorske granice s Kiprom i Grčkom, zanemarujući demarkaciju pomorskih granica s Turskom. Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi je, nakon preuzimanja vlasti u državi, održao sastanak s premijerima Kipra i Grčke u novembru 2014. godine, koji je u medijima nazvan kao “Samit Kalamata”. Tom prilikom je potpisan okvirni sporazum o demarkaciji granica između ovih država, iz kojeg je izostavljena Turska, čime je obznanjen rat turskim interesima u Sredozemnom moru.

S druge strane, turska Vlada tvrdi da je udaljenost između Egipta i Turske, od krajnje tačke Baltim u Egiptu i Cavuskoy u Turskoj, kraća od udaljenosti između Kipra i Grčke. To dozvoljava Egiptu i Turskoj da dijele morsku granicu bez Kipra i Grčke, u skladu s konvencijama Ujedinjenih naroda o razgraničenju na moru. Nayel El Shafei, predavač na Tehnološkom institutu u Masačusetsu i stručnjak za pitanja plina, izjavio je da se Egipat odrekao morske linije čija je površina duplo veća od delte Nila u korist Grčke, s ciljem da se sporni otok Kastellorizo pripoji ekskluzivnim ekonomskim granicama Grčke. Time se morske granice Izraela, Kipra i Grčke spajaju, što osigurava prolaz izraelskom plinovodu između Tel Aviva i Atine. Izrael će tako izbjeći plaćanje bilo kakvih taksi Egiptu.

Nakon zatezanja odnosa između dvije države zbog flotile “Sloboda” 2010. godine, Izrael počinje ubrzano raditi na pomirenju s Turskom 2016. godine. Izrael plaća i odštetu turskoj strani, u nadi da će izraelski plinovod proći za Evropu preko Turske, imajući u vidu da je to najkraći i najjeftiniji put za transport (oko tri milijarde dolara), za razliku od plinovoda preko Grčke, koji košta između sedam i osam milijardi dolara. Međutim, prolazak plinovoda pored Kipra uvjetovan je i tursko-kiparskim sporazumom, a zbog zategnutih odnosa između dvije zemlje, projekat je suspendiran do daljnjeg.

Kipar povezan s Izraelom i Grčkom

Grčka se predstavlja kao alternativa za transport izraelskog plina prema Evropi, uprkos velikoj udaljenosti. Također, cijevi bi na pojedinim područjima bile spuštene na dubinu veću od 4.000 metara, što bi tehnički moglo biti teško izvodivo. Zatim, da bi plinovod prošao iz teritorijalnih voda Izraela prema Grčkoj, mora proći kroz teritorijalne vode Turske, koje se nalaze uz egipatske teritorijalne vode. Kako bi se ovaj problem riješio, izvršena je demarkacija granica između Egipta, Kipra i Grčke, tako da su pomorske granica Kipra povezane s Izraelom i Grčkom. Pri tome nisu uzete u obzir morske granice Turske, na što je ova država reagirala tako što je odbila da joj se nameće politika svršenog čina. Turska je razvila brodove za seizmička istraživanja i počela tražiti plin sjeverno od tačke koja se nalazi na polovini najkraćeg puta između Turske i Egipta.

Sisi je u februaru 2018. godine uspio uvjeriti Izrael da transportira otkriveni plin u pogone za likvifakciju koji su gotovo obustavili svoj rad zbog zastoja u izvozu. Time je djelimično uništen plan Turske da postane čvorište za distribuciju plina prema Evropi, nakon dogovora da azerbjedžanski i ruski plinovod prođe preko Turske i stigne do Evrope do 2022. godine.

Turska je spriječila brodove italijanske kompanije Eni da dođu do kiparske oblasti Blok 3 u februaru 2018. godine, kako bi tražili prirodne energente, tvrdeći da se na taj način krše neotuđiva prava kiparskih Turaka. Kipar je još od 1974. godine etnički podijeljen između kiparskih Turaka i kiparskih Grka, zbog čega je ovo pitanje i dalje neriješeno. Turska insistira na tome da Kipar ne poduzima nikakve inicijative kada se radi o istraživanju plina prije nego što se riješi problem ujedinjenja otoka.

Svi otvaraju vojne baze

Nakon neuspjele blokade Katara u junu 2017. godine i nakon što je Turska poslala svoje trupe u Dohu, lideri država koje su nametnule blokadu ovoj zaljevskoj zemlji ponovo su otvorili vojnu bazu Al-Hamam, pod imenom “Mohamed Naguib”. Sisi je u novembru 2017. godine učestvovao u zajedničkim vojnim vježbama s Grčkom na otoku Rodos, koji je demilitarizirana zona zbog blizine turskoj teritoriji. To je bila skrivena prijetnja turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu zbog njegove intervencije u katarskoj krizi, što nije bilo po volji Sisiju i premijeru Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohamedu Bin Zayedu. Grčka je, također, učestvovala u vojnim vježbama “Sjajna zvijezda” 2017. i 2018. godine, koje su ponovo oživljene u vojnoj bazi “Mohamed Naguib”.

Eskalacija napetosti između Turske i Grčke zbog potrage za naftom i plinom u Egejskom moru i kontinentalnom pojasu Turske i Kipra nagovještava mogućnost rata između dvije zemlje. Slična situacija desila se 1996. godine, kada je Turska oborila grčki helikopter iznad jednog od demilitariziranih otoka u Egejskom moru. Američka diplomatska intervencija je tada odigrala ključnu ulogu u sprečavanju izbijanja rata. U tursko-grčkim odnosima prisutna je stalna napetost još od Grčko-turskog rata (1919-22), u kojem su turske snage protjerale Grke iz Izmira, s tim da je nekoliko otoka u Egejskom moru, veoma blizu turske obale, pod kontrolom Grčke još od mirovnog sporazuma u Lozani 1923. godine.

Tursko-ruski sporazum o plinovodu kojim bi se ruski i kaspijski plin prebacivao u Evropu preko Turske pomaže da sukob oko mediteranskog plina preraste iz regionalnog u međunarodni sukob između tursko-ruskog saveza i zapadnog saveza, pod vodstvom Amerike i Evrope. U kontekstu približavanja Egipta Izraelu, tradicionalnom neprijatelju ove države, Sisi počinje kupovati naoružanje od Francuske, Njemačke, Rusije i Amerike u vrijednosti od 20 milijardi dolara. To čini s namjerom da ojača egipatsku vojsku, posebno mornaricu i avijaciju, pripremajući se za dolazeći sukob s Turskom.

Avioni, brodovi, nosači, helikopteri…

S Francuskom je sklopio ugovor o kupovini četiri fregate “Govind”, dvije fregate  FREMM, pored dva nosača helikoptera “Mistral” i satelita za vojnu komunikaciju. Također sklapa ugovor o kupovini četiri njemačke podmornice, četiri raketna broda “Ambassador” i napredne verzije ruskog raketnog sistema S-300FM. Kada je riječ o vojnim avionima, kupljena su 24 francuska aviona Rafal, 12 aviona F16 od SAD-a, 50 ruskih aviona MiG-29, kao i 50 helikoptera Ka-52, koji mogu operirati sa francuskih nosača “Mistral”.

Erdogan se počinje pripremati za očekivani sukob s Egiptom i Grčkom izradom prvog nosača aviona domaće proizvodnje 2016. godine, a očekuje se da će biti isporučen 2019. godine. Nosač može primiti osam aviona F-35, šest helikoptera Atak, osam transportnih helikoptera, dva helikoptera Seahawk i dvije bespilotne letjelice. Pored toga, može nositi desetke tenkova i oklopnih vozila u svom trupu.

Turska je počela sa proizvodnjom prve fregate 2017. godine, a planirano je da proizvod bude spreman 2020. godine. Također počinje proizvodnju pet podmornica tipa Piri Reis 2017. godine, a trebale bi biti spremne za upotrebu 2020. godine. Završena je i proizvodnja četiri ratna broda korvete, a ugovorena je i kupovina ruskog raketnog sistema S-400.

Sporazum ili oružani sukob

U kontekstu nove eskalacije na regionalnom nivou, Egipat je u oktobru 2018. godine objavio, preko komandanta svoje mornarice, da želi uspostaviti pet vojnih baza na Crvenom moru i Mediteranu, a da će prve baze biti u Haleyebu i Shalateenu, koji se nalaze na Crvenom moru i predmet su spora sa Sudanom. Sudan je na to odgovorio pozivom Turskoj da uspostavi vojnu bazu na otoku Suakin, što je bila neočekivana vojna eskalacija, s obzirom na to da Egipat prisustvo Turske na Crvenom moru vidi kao prijetnju svojoj južnoj floti.

Amerika ustrajava u tome da spriječi Tursku da eksploatira plin i izvozi ga u Evropu, jer bi to ovu državu pretvorilo u regionalno čvorište za izvoz plina u Evropu. Na taj način bi se Turska, iz regionalne, pretvorila u svjetsku silu, koja će imati utjecaj na politička dešavanja, što bi otežalo stavljanje turskih donositelja odluka pod kontrolu. S druge strane Mediterana, Sisi želi odigrati ovu ulogu tako što će spriječiti Tursku da dođe do plina. Zatim će, sa svojim saveznicima na Kipru i u Izraelu, izvoziti izvađeni plin u ukapljenom stanju, ili ga plinovodima transportirati do Grčke, čime će povećati svoju težinu kod političara na Zapadu.

Hoće li se sukob oko plina između Erdogana i Sisija završiti sporazumom o granicama na moru između dvije države, nakon čega bi se počela eksploatacija plina, ili će situacija eskalirati sve dok ne dostigne nivo oružanog sukoba?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera