Hoće li djeca migranti u SAD-u gledati ‘Priču o igračkama’?

Trumpova administracija je kritikovana zbog razdvajanja porodica koje traže azil u SAD-u i držanja djece u pritvornim centrima (AP)

Roditelji širom SAD-a ovih dana vode djecu da pogledaju najnoviji američki animirani blokbaster Priču o igračkama. Škola je završila i dugi ljetni dani zahtijevaju zabavu za djecu bilo gdje u svijetu.

Ali nedugo nakon gledanja Priče o igračkama, ove iste porodice se vrate kući da upale TV i vide šokantne izvještaje o djeci koju drže u kavezima u užasnim uslovima na američko-meksičkoj granici. Čuju v.d. ministra za domovinsku sigurnost Kevina McAleenana koji traži dodatna sredstva da nastavi ove užasne prakse i čitaju priče o direktoru nevladine organizacije koji zarađuje milione na okrutnom zatvaranju ove djece. Onda bivaju uvučeni u bjesneću debatu oko tog mogu li ovi „porodični razdvojni centri“ biti nazvani „koncentracionim logorima“ ili ne.

U nekoj tačci, mogu se početi pitati kako su upravo vodili djecu da vide kako vod bijelih igračaka oživi a sada čuju kako hiljade djece tretiraju kao beživotne objekte. Mogu promišljati o tome šta znači kada vide kako nežive igračke postaju antropomorfni likovi dok stvarnu djecu tretiraju kao beživotne igračke; šta znači kada jedna kultura humanizira beživotne igračke i dehumanizira živu djecu.

Ovaj kognitivni nesklad koji prožima američku kulturu čini podizanje djece u SAD-u sa nekim osnovnim osjećajem pristojnosti zaista zahtjevnim zadatkom. Kako da pomirite za sebe kao roditelja ove dvije paralelne realnosti koje segregiraju djecu i dodjeljuju im jednu od dvije kategorije – ljudsku i neljudsku, onih koji zaslužuju normalno djetinjstvo i onih koji su osuđeni na neograničeni pritvor.

Skup dokaza

To što se dešava na američko-meksičkoj granici nacionalna je sramota i regionalna tragedija koja se proteže duboko u Latinsku Ameriku. Prizor mrtvih tijela oca i djeteta, Oscara Alberta Martineza Ramireza i njegove 23-mjesečne kćerke Valerije, šokirao je savjest svijeta, dok predsjednik Donald Trump i njegovi razbojnici nastavljaju opravdavati svoje nehumane aktivnosti duž granice. Otac i kćerka su ležali licem prema dolje pokraj prljave rijeke – što je upravo slika okrutnosti i terora koje je američka vlada sručila na jadnu djecu i njihove roditelje.

Kakav je očaj porodica morala trpjeti da se podvrgne takvom užasu?

One koji prežive tako opasne prelaze čekaju užasavajuća sazviježđa kaveza. „Svakoga dana“, čitamo, „2000 djece je u pritvoru granične službe, a problemi nisu ograničeni na jednu ustanovu.“ Ove zapanjujuće cifre nude samo letimičan pogled na nezamislivu patnju koju djeca posebno moraju trpjeti u onome što je postala nova uobičajena situacija u SAD-u.

U drugim izvještajima čitamo: „Djeca migranti koju drže u ustanovi u Teksasu trebaju pristup ljekarima…Nehumani uslovi za zatvorenu djecu ravni su ‘vanrednoj krizi javnog zdravstva'“. Nakon posjete pograničnoj ustanovi, zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez, jedna od nekoliko hrabrih glasova koji prkose korumpiranom vođstvu Demokratske stranke, ispravno je izjavila: „Ovdje se ne radi o nekolicini loših primjera. Ovo je nasilna kultura. Kako se kulturi američke Carinske uprave i pogranične zaštite vjerovati da će se humano brinuti za izbjeglice?“

Tragedija na američko-meksičkoj granici nije izuzetak. SAD ima dugu i mračnu historiju tretiranja nebijelih ljudi, i djece i odraslih, kao podljudi. Ovo je duboko ukorijenjeno u rasističkom američkom podsvjesnom, i cijelu historiju koja je počela genocidom nad američkim Indijancima, ova se država nije uspjela izliječiti. Blizu 63 miliona Amerikanaca slobodno je glasalo za Trumpa. On nije slučajnost niti izuzetak.

Razmotrite činjenicu da su najveći rasisti među pograničnim agentima bili dijelom online okupljanja poput onih Ku Klux klana. „[Č]lanovi su koristili ovu stranicu da se šale sa pogibijama migranata i da dijele seksualno nasilne i prijeteće postove o nekoliko demokratskih zakonodavaca, uključujući, posebno zastupnicu Alexandriju Ocasio-Cortez.“ 

Ovim rasistima razbojnicima sada najviši ured u državi naređuje da rade ono što vole: da unište život roditelja i djece koji bježe od ubilačke brutalnosti američke vanjske politike u njihovim domovinama.

Jesu li ovo ‘koncentracioni logori’?

Vodila se intenzivna debata o tome kako ove užasne kaveze možemo zvati: sve od „porodičnih razdvojnih centara“ iz orvelijanskog novogovora do savršeno tačnih „koncentracionih logora“.

Bilo je Amerikanaca koji su oštro protestovali protiv nazivanja ovih tamnica „koncentracionim logorima“ i kritikovali su „napore da se kreiraju analogije između Holokausta i drugih događaja“. Holokaust ostaje jedinstven oblik genocida koji će se morati razmatrati sa veoma fokusiranom pažnjom. Savršeno je logično da se preživjeli iz Holokausta i njihove porodice bune protiv laganih nesavjesnih analogija.

Ali upotreba termina „koncentracioni logori“ da se opišu užasne ustanove u kojima drže hiljade djece na američko-meksičkoj granici nije ni na koji način trivijalizacija Holokausta. Kroz historiju su zagovornici bjelačke nadmoći i drugih rasističkih ideologija širom svijeta koristili koncentracione logore da sruče svoje primitivno nasilje na one koje su smatrali inferiornim i nedostojnim normalnog ljudskog života – bilo u ratom razorenoj Jugoslaviji, ili u Kambodži kojom su vladali Crveni Kmeri, ili u Keniji iz kolonijalnog perioda itd.

Pa ipak bilo je i onih, uključujući više od 300 stručnjaka za Holokaust, koji su potpisali pismo u kojem piše da odbacivanje paralela „čini učenje iz prošlosti gotovo nemogućim“, koji su odobrili ovakvu karakterizaciju. A kako jedna jevrejska historičarka Anna Lind-Guzik kaže „Da, trebamo pogranične pritvorne centre zvati ‘koncentracionim logorima’. To nije samo tačno. To je nužno.“

Na koncu, zvali ih mi „razdvojnim porodičnim centrima“ ili „koncentracionim logorima“, na američko-meksičkoj granici se dešava humanitarna kriza i moralna katastrofa, koja mora mučiti svakog pristojnog čovjeka.

Poenta je ovdje ne debatovati o terminima već mjeriti moralni kolaps jedne nacije. Veći dio debate o prihvatljivosti termina „koncentracioni logor“ u ovom slučaju zapravo je izgovor da se izbjegne stvarni problem – činjenica da moćna država koristi i zloupotrebljava svoju moć da napada najslabiju i najranjiviju djecu na planeti i onda ta ista nacija snima filmove o delikatnim osjećajima igračaka!

Kao roditelj, želim da moja djeca gledaju filmove, čitaju fikciju i poeziju i da vode sretan, zdrav i pristojan život kao odrasle osobe. Nevjerovatna iskustva sukcesivnih talasa imigranata koji iz cijelog svijeta dolaze u SAD nude nevjerovatno bogat i moćan repertoar priča da se ispričaju, lekcija da se nauče, života da se obogate i oplemene.

Ali duboko manjkava kultura mogla bi se željeti zapitati kako skriva opasne okrutnosti pogrešno usmjerivši svoju humanost prema humaniziranim plišanim životinjama dok dehumanizira žive ljude koji pate.

Nešto je truhlo u državi Danskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera