Historija Libana u jednoj zgradi: Hotel Palmira
Piše: India Stoughton
Baalbek, Liban – Već više od 140 godina, tokom dva svjetska rata i građanskog rata koji je trajao 15 godina, hotel Palmira u Baalbeku nije bio zatvoren nijedan dan.
Izgradio ga je 1874. godine pravoslavni biznismen, Grk iz Konstantinopolja koji je prepoznao turistički potencijal spektakularnih ruševina rimskih hramova u Baalbeku. Tokom svog zlatnog perioda, ovaj hotel je ugostio kraljeve, kraljice i careve, kao i pisce, umjetnike i svjetski poznate muzičare.
Ovaj hotel podsjeća na hotel Grand Budapest iz gorkoslatke komedije Wesa Andersona.
Turbulentna historija ove regije preobrazila je hotel Palmira u blijedu imitaciju njegove bivše slave. Hotel vode stariji upravnici koji se s nostalgijom prisjećaju njegovih zlatnih dana.
Ahmed Kassab, sada u 70-im godinama, u hotelu radi više od 60 godina.
„Hotel je dio mene“, kaže on jednostavno, dok sjedi u predvorju u obučen u staro odijelo. Smiješi se dok se prisjeća svog prvog radnog dana, za vrijeme Kurban-bajrama 1954. godine.
„Otac jednog mog prijatelja mi je rekao da uđem i pomognem u kuhinji“, priča on. Bio sam tako mali da su morali donijeti drvenu kutiju na koju sam stao da bih mogao dohvatiti sto.“
Gosti iz visokog društva
Kada je Kassab završio školu, želio je postati nastavnik, ali vlasnik ga je preklinjao da ostane raditi u hotelu, gdje su počeli priređivati svečane večere za stotine gostiju.
„Počeo sam sa dva stola, a onda četiri, pa šest i na kraju su mi dali sve stolove“, smije se glasno i pomalo teško diše dok priča. „Bio je to najsretniji trenutak u mom životu.“
Na svom vrhuncu, hotel Palmira je imao 40 soba i više od 60 zaposlenih, priča Kassab sa tužnim prizvukom u glasu. Danas je otvoreno samo 20 soba i imaju sedam zaposlenih koji ponekad nemaju šta da rade, jer danima nema gostiju.
Ovaj hotel, koji je zimi ledeno hladan i koji ne posjeduje moderne dodatke kao što su mini bar i bazen, više ne prima goste iz visokog društva.
Ali za ljubitelje historije, hotel je i dalje fascinantno mjesto; relikt libanske kolonijalne prošlosti koji je svjedok lokalnih, regionalnih i globalnih događaja već gotovo 150 godina, koji su utjecali na sami hotel.
Na ulazu u hotel nalazi se portret zadnjeg njemačkog cara i pruskog kralja Wilhelma II, koji privlači pažnju. Car je odsjeo u hotelu 1898. dok je planirao zajednički njemačko-otomanski poduhvat iskopavanja arheološkog nalazišta u Baalbeku. Njegove čete su kasnije odsjele u Palmiri, koji su okupirale osmanske snage tokom Prvog svjetskog rata.
Declaration du Grand Liban – koja je uspostavila granice današnjeg Libana kako je određeno pod francuskim protektoratom – potpisana je u ovom hotelu nakon završetka Prvog svjetskog rata i pada Osmanskog carstva.
Odražavajući promjene u ravnoteži moći na Bliskom istoku, Palmira je kasnije služila kao štab za britanske trupe tokom Drugog svjetskog rata.
Historija Palmire
Tri knjige utisaka od kojih najstarija datira iz 1889, osvjetljavaju historiju Palmire. Brojni utisci američkih turista iz 20-ih godina prošlog stoljeća ukazuju na poziciju ovog hotela na hodočasničkom putu ka Jerusalemu. Kraljevi i kraljice su odsjedali u Palmiri dok su obilazili Siriju, Liban, Jordan i Svetu zemlju.
„Bio je to prvi hotel koji je imao zasebna kupatila, a ključ je bio kod pomoćnice“, kaže Rima Husseini, koja je, zajedno sa suprugom Alijem, vlasnica hotela.
Među kraljevima i šefovima država koji su odsjeli u hotelu su Charles de Gaulle, Mustafa Kemal Ataturk, irački kralj Fejsal I, kralj Abdullah I od Jordana, iranski šah i kraljica Abesinije, među brojnim drugim.
U velikom predvorju, sa starim pločicama i pohabanim ćilimima, okačeni su crteži i pisma koja je potpisao Jean Cocteau, koji je proveo mjesec dana u ovom hotelu 1960-ih.
Među ostalim poznatim gostima su lokalne zvijezde kao što su Fairouz i Sabah, te Nina Simone, Ella Fitzgerald, Albert Einstein i George Bernard Shaw.
Gosti iz svijeta šoubiznisa počeli su pristizati u hotel kada je osnovan Međunarodni festival Baalbeck koji se od 1955. održavao svake godine.
Ali rat iz 1967. onemogućio je prolaz hodočasnicima, a potom je uslijedio građanski rat u Libanu između 1975. i 1990., tokom kojeg je festival obustavljen. S prestankom održavanja festivala nestalo je i gostiju. „Kada je moj muž Ali kupio hotel tokom [građanskog] rata, stari vlasnik je želio napustiti hotel jer se festival nije održavao već pet godina“, kaže Husseini.
“Ali ga je pokušao uvjeriti da ostane jer je znao da tokom rata neće doći niko drugi koji zna koliko je važno da se sačuva takvo mjesto. Tako ga je uzeo moj muž, da ga sačuva.
Izazov je bio – a i danas je – nikada ne zatvoriti hotel ni na jedan dan.“
Turisti koji traže historiju
Građanski rat s druge strane granice sa Sirijom, udaljene svega 25 kilometara, koji ulazi u šestu godinu, donio je dodatne probleme hotelu.
Hotel Palmira danas ne posjećuju kraljevi i kraljice ili zvijezde pozornice, već turisti koji traže historiju, prije nego luksuz, među škripavim krevetima, bučnim cijevima i starim namještajem, koji uključuju ručno rezbareni namještaj od mahagonija, ogromne šarene tapiserije i lampe sa zelenim abažurom od nojeve kože.
Imajući ovo u vidu, vlasnici su 2000. godine kupili obližnju tradicionalnu kuću, s namjerom da naprave moderniju alternativu.
Poznata kao L'Annexe, ova kuća ima pet soba, a svaka je urađena u drugačijem stilu.
Od novembra prošle godine, iznajmljuju ove sobe preko kompanije L'Hote Libanais. Ideja je ponuditi udobniju alternativu za goste kojima je drevna infrastrukture u Palmiri neprivlačna.
„Malo pomalo pokušali smo učiniti prostor komfornijim, ali istovremeno zadržati istu atmosferu, tako da sve – pa čak i zidovi – priča priču“, kaže Husseini.
„Svaki vanjski suradnik će željeti pokazati šta on može napraviti.“ Nijedan pojedinac ne bi trebao imati pravo da preobrazi ovaj hotel, smatra ona, jer „Palmira ima dušu tako velikog broja ljudi“.
Umjesto tog, Husseini poziva lokalne dizajnere da dođu i daju svoj pečat jednoj sobi ili dijelu zida. „Ovo je mjesto koje su obilježili ljudi“, kaže ona. „Ima šta da ispriča.“
Izvor: Al Jazeera