Historičarka Branka Prpa: I Zapadu i Rusiji smo slijepo crijevo

Prpa: Jugoslovenska država bila je prirodna državna zajednica južnoslavenskih naroda (Al Jazeera)

Ne sumnjam samo u namjere velikih sila prema Zapadnom Balkanu. Što je gore od toga, sumnjam u vrijednosne sisteme koje mogu da ponude ovom postratnom društvu, kaže za Al Jazeeru beogradska historičarka Branka Prpa, komentarišući očekivanja da će međunarodna zajednica na koncu utjecati na izgradnju vladavine prava u zemljama nastale raspadom Jugoslavije.

Sve te zemlje, izuzev Slovenije, danas su opterećene lošom ekonomijom i visokom stopom korupcije.

Prpu ocjenjuju kao jednu od najboljih poznavalaca političkih procese u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i dešavanja koja će uslijediti poslije krvavog raspada te zajednice država nakon devedesetih

Kao i tada, Prpa i danas sa jednakom žestinom kritikuje autokratske režime za koje vjeruje da Zapadnom Balkanu ne mogu donijeti dugo očekivani mir.

  • Vaš stav je da je bivša Jugoslavija bila prirodna državna tvorevina južnih Slavena. Kako vidite države nastale raspadom Jugoslavije?

Da, jugoslovenska država bila je prirodna državna zajednica južnoslavenskih naroda. Bilo bi, međutim, pogrešno reći da su države koje su nastale kao posledica njenog raspada neprirodne. U državi koja im je prethodila, na federativnom principu, povukle su se granice područja koje su dijelile jugoslovenske narode u administrativnom smislu da bi, posle Ustava 1974, to postale državne granice u definiciji socijalističke republike kao države. Drugim rečima, možemo reći da je Jugoslavija krenula ka konfederalnom konceptu državnog uređenja i da se u skladu s tim granicama i raspala, odnosno povukla granice budućih samostalnih država. Naravno, vrlo je teško upoređivati novonastale države sa celinom kakva je bila Jugoslavija. Sigurno, nijedna ponaosob, ne može se uporediti ni brojem, ni kapacitetima ni potencijalima sa nekadašnjom državom. Ali, to je uvek slučaj kad atomizujete jednu celinu.

  • Kroz vašu karijeru historičarke dugo ste se bavili intelektualnim elitama. Autor ste i knjige ‘Srpski intelektualci i Jugoslavija od 1918. do 1929.  Koliko su intelektualci, na svim stranama, doprinijeli haosu koji je devedesetih godina zahvatio Zapadni Balkan?

Intelektualci, s jedne strane, jesu doprineli destruktivnoj propagandi i služili mašineriji koja je razbijala Jugoslaviju, a sa druge strane, bili su borci protiv šovinizma i zločina koje je proizvodila ideologija i praksa mržnje. Hoću zapravo reći da su se našli sa različitih strana barikade i da je sukob između njih, kao sukob između dva politička i civilizacijska projekta, ostao trajan. Intelektualci su, po svojoj prirodi, heterogena društvena grupa. Međusobno mogu da se povežu idejama koje individualno zastupaju ali, da bi ih zaista atribuirali kao intelektualce, moraju biti autonomni.  To se, međutim, nije tako dogodilo. Neki intelektualci služili su politici i političarima rata i destrukcije i za njih teško možemo da kažemo da su bili autonomni ljudi. Dok su drugi, rizikujući i sopstvenu bezbednost ušli  u sukob s režimom koji je bio barjaktar rata. A to su zaista, s iznimnom ličnom hrabrošću, bili intelektualci u Srbiji.

  • Premda ste historičarka, morate priznati da je upravo historija na ovim prostorima najčešći kamen spoticanja, pa i gorivo koje je već od osamdesetih počelo generirati sukobe među narodima?

Nije istorija kamen spoticanja. To je njena politička zloupotreba koja je, po pravilu, revizionistička i selektivna tako da falsifikuje istorijsku sliku da bi je mogla politički upotrebiti. U svim tim ratnim i posleratnim istorijskim tekstovima nalazite tolike manipulacije činjenicama da se, kao istoričar, na kraju zapitate u kakvoj to paranaučnoj oblasti one egizistiraju i kako je moguće da su u sukobu ne samo sa istinom, nego i zdravim razumom. Ali, sva ta gruba i vulgarna krivotvorenja,  kako bi to rekla Hana Arent, na kraju su samo pitanje moći, pritiska i besomućnog ponavljanja. Upravo se u toj totalitarnoj matrici politike gubi razlika između istine i laži.

  • U Srbiji je neposredno pred rat, ali i tokom rata, bio jak antiratni pokret sastavljen od intelektualaca, nevladinog sektora i građana. Ta ‘bitke’ su izgubljene. Građanska Srbija će pobijediti tek nekoliko godina kasnije, 5. oktobra 2000. kada je svrgnut Milošević. Ima li Vučić danas opoziciju koja ga može ugroziti?

Intelektualne bitke nisu bile izgubljene. Ne izlaze intelektualci na izbore nego ideje koje proizvode određenu političku opciju. Njihove ideje traju i danas jer su vanvremenske, jer počivaju na vrednosnim sistemima humanizma, istine i pravde. Ne možemo reći da se u toj trci za vlast, kao obliku lične moći, ideje na megdanu. Kad bi se to dogodilo, mi bi zaista kupili budućnost. Naša budućnost je neizvesna zato što se političke bitke vode lažima, prevarama, propagandom. Ako i ima nekih ideja one se raspu kao konfete na rođendanskim i novogodišnjim slavljima, bace se u vazduh i onda padnu na zemlju. Drugim rečima, naša politika i političari su bezidejni, nekreativni i nesposobni da odgovore na izazove vremena. To je trenutno stanje kod pozicije i opozicije. Ideja nema!

  • Nedavno ste se pitali kako je moguće da je međunarodnoj zajednici prihvatljiv Vučić, uprkos njegovog prošlosti. Znači li to da sumnjate u namjere velikih sila prema Zapadnom Balkanu?

Jedna od naših najvećih političkih zabluda bila je da će Evropa, kao civilizacijski i politički korpus, biti značajni korektiv za prostor opustošen ratom i gubitkom vrednosnih temelja. Mislili smo da je pobeđen šovinizam, rasizam, pljačka i sve ono što je obeležavalo jednu pomahnitalu ratnu politiku. Mislili smo, također, da su zločini i njihovi nosioci obeleženi i da više nikad neće moći da vaskrsnu. Garant za to trebao je biti Zapad. Ali, malo po malo, sve te demerkacione linije ekstremnih političkih ideja i prakse su pomerane. Ne samo kod nas nego, što je najgore, i u Evropi. Sada naš šovinizam korespondira sa evropskim. Svedoci smo beskrupulozne revizije istorije XX veka. Opet, ne samo kod nas, nego i u Evropi.

Takav politički kontekst dodatno je dezorijentisao politički prostor bivše Jugoslavije. Drugim rečima, ne sumnjam samo u namere Velikih sila prema Zapadnom Balkanu. Što je gore od toga, sumnjam u vrednosne sisteme koje mogu da ponude  ovom postratnom društvu. Kad nekom nudiš nešto, moraš i sam da se ponašaš u skladu sa principima koje proklamuješ. Evropa se ne ponaša u skladu s principima za koje se deklarativno zalaže. Okruženi hipokrizijom i relativizacijom istine, pravde, socijalne solidarnosti  mi postajemo samo deo sveopšte političke klime. Nacionalizam se na velika vrata vratio u politiku velikih sila i sveta uopšte.

  • Mogu li se južni Slaveni odreći istoka i u cijelosti prikloniti Zapadu? Ili, mogu li južni Slaveni funkcionisati bez zapada? Ili je ispravno njihov ‘namigivanje’ i lijevo i desno?

Južni Slaveni, u svom namigivanju, Istoku i Zapadu sledili su samo instinkt za opstankom. Balkan je važno geostrateški i geopolitički prostor za Evropu i Rusiju. Bio je to u prošlosti i biće to i u budućnosti. Gotovo da nema evropskog rata koji nije protutnjao Balkanom i gotovo da nema vojske koja u zadnjih 2000 godina nije prošla ovuda. S jedne strane, Evropa nas tretira kao svoje slepo crevo, a Rusija ništa bolje od toga. Na kraju, valjda se opredeljujemo za nešto ako nam se s te strane nešto nudi. Trenutno nam se ni sa jedne strane ništa ne nudi. Evropska unija igra s nam igre pridruživanja koje su ušle u krug „loše beskonačnosti“, a Rusija igra igru pokrovitelje pravoslavnih.  Tako i s jedne i s druge strane, duplo golo! Možda je krajnje vreme da izaberemo racionalni pristup i priklonimo se sebi. Nikakav čarobni štapić Velikih sila neće nas izvući iz našeg beznađa. Verovatno je došlo vreme da prestanemo to da čekamo i razmislimo kako da sami poboljšamo nas život, kako da se bolje ponašamo kao ljudi, kako da konačno postanemo odgovorni za svoje postupke.  Drugim rečima, imamo svi svoje države i vreme je da odrastemo. I to, po mogućnosti, bez vođa! Samo maloletni moraju biti vođeni. Odrasli ljudi ne. Država je, uostalom, umna zajednica slobodnih ljudi!

Izvor: Al Jazeera