‘Herceg-Bosna’ – mrlja koja prati Hrvatsku

Zastava 'Herceg-Bosne' uklonjena je sa jarbola ispred zgrade Ministarstva branitelja u Zagrebu (Ivan Kiši? / Twitter)

Piše: Davor Gjenero

U posjetu Hrvatskoj ovih je dana bio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Osim u ekonomskoj i političkoj misiji, posjetio je Zagreb i radi naglašavanja važnoga hrvatskoga društvenog jubileja – stote obljetnice institucionaliziranosti islama, kao punopravne religije u Hrvatskoj.

Malo se čime Hrvatska može pohvaliti da je najuspješnija u Europskoj uniji ili da je među najuspješnijim državama. Jedna od tih rijetkih stvari upravo je model integracije njene islamske zajednice, što ga je zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović označio kao najuspješniji u Europi.

Kad je riječ o hrvatskom društvu, muslimani su ovdje uglavnom Bošnjaci i Albanci. Osim ekumenskih veza, model koji ef. Hasanović hvali, zasniva se na socijalnoj integraciji islamskih vjernika.

Odnosi Hrvata i Bošnjaka-muslimana tradicionalno su prisni. Dok Bošnjaci još nisu bili čvrsto konsolidirani kao nacija, pripadnici ove zajednice u Hrvatskoj su se pretežno nacionalno deklarirali kao Hrvati, a u vjerskom smislu kao muslimani. Danas uglavnom zadržavaju svoj bošnjački nacionalni identitet, ali žive u visokoj mjeri integrirani u hrvatsko društvo.

Saradnja Turske, Hrvatske i BiH

Erdoganov posjet Zagrebu važan je zbog najave preokreta u odnosu Zagreba prema suradnji s Turskom. Naime, prethodna je administracija u Hrvatskoj „prečula“ prijedloge turskog premijera Ahmeta Davutoglua o formiranju trilateralne suradnje Turske, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Davutoglu je ovakvu suradnju predlagao Zagrebu još u vrijeme dok je funkcionirala takva suradnja Turske, BiH i Srbije, a diplomati Srbije objašnjavali su kako je takva suradnja racionalna, jer prijatelje je dobro držati blizu sebe, a rivale je posebno važno imati uza se.

Za razliku od prethodne hrvatske administracije, koja nije vidjela da bi dobri odnosi s Turskom mogli biti šansa za jačanje utjecaja Hrvatske unutar EU, a da bi suradnja s njom u BiH bila sjajna prilika za njenu afirmaciju, predsjednica Grabar-Kitarović prepoznala je šansu suradnje sa danas još snažnijom i samosvjesnijom Turskom.

Osim poticaja ekonomskoj suradnji i turskim investicijama u Hrvatskoj, najava trilateralne suradnje s Turskom i BiH bio je ključni naglasak Predsjedničina govora nakon bilateralnog sastanka s predsjednikom Erdoganom.

Najava trilaterale nije jedina razlika u politici aktualnih vlasti u Hrvatskoj prema BiH u odnosu na prethodnu. Premijer Zoran Milanović tijekom svog mandata povukao je nekoliko razočaravajućih poteza prema BiH, a njegovi posjeti susjednoj državi, a da pritom nisu obavljeni formalni bilateralni razgovori i izbjegnuti su susreti s predstavnicima vlasti središnje države, bili su indikator tihe spremnosti te administracije na potporu konceptu „trećeg entiteta“.

Doduše, u bivšoj administraciji vanjske je poslove vodila Vesna Pusić, koja je tijekom rata devedesetih bila jedan od najžešćih kritičara vladavinske prakse Franje Tuđmana i jedna od rijetkih koja je Tuđmanovu avanturu u BiH otvoreno nazivala agresijom na susjednu državu, pa zbog toga i tražila njegovu ostavku.

Koketiranje s ‘trećim entitetom’

Ipak, niti ona nije bila dovoljno snažna prepreka koketiranju Milanovića s „trećim entitetom“, odnosno bivšeg predsjednika Republike [Ive] Josipovića s [Miloradom] Dodikom.

Iako i predsjednica Grabar-Kitarović i današnje vodstvo HDZ-a imaju ograničen manevarski prostor za suprotstavljanje konceptu trećeg entiteta u BiH, jer su do neke mjere politički ovisni o suradnji s Draganom Čovićem i HDZ-om BiH, tijekom ove godine u Zagrebu je nađena formula odvraćanja Hrvata u BiH od koncepta trećeg entiteta.

Naime, pokrenuta je inicijativa, koja je uglavnom i prihvaćena, da Hrvati u BiH više ne zahtijevaju „treći entitet“ kao rješenje svoje političke konstitutivnosti, nego da ustraju na promjeni izbornog zakonodavstva i da si na taj način osiguraju ravnopravan politički položaj u BiH.

Budući da to nije suprotno daytonskim rješenjima, a jedno pitanje reforme izbornog sustava, naime, ispunjenje obveze iz presude u slučaju Sejdić-Finci, Bosni i Hercegovini ionako „visi“ kao obveza za napredovanje prema članstvu u EU, ovakav smjer hrvatske politike u BiH bio bi svima prihvatljiv.

Međutim, u hrvatskoj politici neupitno djeluje Murphyjev zakon i svaki put kad nešto može poći po zlu, tako će se i dogoditi. Kad se činilo da nema prepreka, koje bi mogle dovesti u pitanje da se odnosi Zagreba i Sarajeva počnu razvijati na poželjan način, pojavljuje se problem koji nitko nije očekivao, upravo kao što u “Letećem cirkusu Montyja Pythona” nitko ne očekuje ‘Španjolsku inkviziciju’.

Pred Ministarstvom branitelja, onim ispred kojeg se upravo uklanja šator u kome su branitelji protestirali više od godine i pol dana, primijećena je zastava „Herceg-Bosne“.

Jedino što je Vlada u Hrvatskoj mogla odgovoriti kad je postavljeno pitanje o toj zastavi, bilo je da je ona tamo izvješena mimo znanja i odluke Ministarstva. Jasno je da, kad se u Zagrebu izravno ili posredno spomene „Herceg-Bosna“, u BiH ne može izostati zabrinutost. Spominjanje Herceg-Bosne i njenih obilježja u Sarajevu budi ozbiljnije reminiscencije negoli rasprava o „trećem entitetu“.

Strepnje od gluposti

Službeni Zagreb toga je svjestan i zato je pitanje o tome otkud zastava nepostojeće, ali strane države pred hrvatskim ministarstvom, svakako je izazvalo nelagodu u Vladi. Elemenata nelagode nije malo, a mjesto pojavljivanja zastave nije slučajno. Spomenuti šator, pod kojim su godinu i pol ratni veterani protestirali protiv vlasti, niknuo je iz više razloga, a jedan je bilo i pitanje ostvarivanja prava veterana Hrvatskog vijeća obrane.

Politika je devedesetih godina Hrvate u BiH uvukla u dugoročno, „povijesno“ nepovoljnu situaciju. Centrifugalne sile među Hrvatima iz BiH nisu samonikle, nego su bile poticane iz dijela hrvatske politike, a posljedice te politike za hrvatski korpus u BiH su trajne – decimiranje hrvatske zajednice u Srednjoj Bosni ili Posavini, a svođenje Hrvata na političkog čimbenika tek u Hercegovini.

Što god današnje vlasti mislile o toj politici, one se ne mogu praviti kao da ne postoji odgovornost Hrvatske prema tom političkom korpusu.

Uspješna može biti samo ona politika, koja je dovoljno iskrena, koja priznaje otežavajuće okolnosti, što je prate i svjesna je odgovornosti, ali je spremna iskreno i uvjereno braniti dobra rješenja.

Službena politika u Zagrebu ima ozbiljan problem s „Herceg-Bosnom“ jer, iako danas zagovara dobru politiku prema BiH, nije spremna jasno reći da je politika, koja je dovela do formiranja „Herceg-Bosne“ bila pogrešna, a da Hrvatska ima odgovornost pomoći da se štete izazvane tom politikom maksimalno umanje.

Tek kad jednom smogne snage za to, crne mrlje prošlosti prestat će je sustizati.

Do tada ćemo morati strepiti da nečija glupost, kao što je bilo to podizanje zastave nepostojeće države na jarbol pred Ministarstvom branitelja, ne ugrozi dobre javne politike, ispravna opredjeljenja i dobre odnose sa za Hrvatsku važnom susjednom državom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera