Oglasi

Hemon: Moja je podsvijest dvojezična

Razgovor s piscem Aleksandrom Hemonom, jednim od najnagrađivanijih književnika rođenih na Balkanu.
Hemon: Bez malih spomenika, slika sa vjenčanja, suvenira sa ljetovanja, prošlost izgleda nestvarnije i nestabilnije, može za čas nestatiUstupljeno Al Jazeeri

Piše: Vedat Spahović

Aleksandar Hemon je rođen 9. septembra 1964. u Sarajevu. Državu svog rođenja BiH napustio je s već prepoznatljivim književnim i novinarskim dostignućima i talentom, 1992. godine.

Stigao je u Ameriku i tu nastaje njegov svojevrsni jezički salto mortale iz pisanog maternjeg jezika u pisani engleski.

Hemonov salto je trajao nekoliko godina i do sada je dobio svjetske književne desetke i prevode u velikom broju evropskih i prekookeanskih zemalja. Što se tiče ove figure mortale, koja ide uz salto, to je prepustio mnogim smrtnicima, kojima ne polazi za pisanom rukom da svoj književni talenat učine - dvojezičnim.

Hemon je u samom američkom početku osvojio MacArthur Foundation Grant. Nakon serije nagrađenih priča, od kojih on lično izdvaja The Sorge Spy Ring, slavu mi je donio skup priča, odnosno knjiga, The Question of Bruno.

Njegova druga knjiga, Nowhere Man, nastala je 2002. The Lazarus Project, donijela mu je 2008. godine nagradu National Book Critics Circle Award. U maju 2009, Hemon je objavio kolekciju priča Love and Other Obstacles.

Hemonova prva knjiga koja nije naučna fantastika, koja je ponajviše i povod ovog intervua, The Book of My Lives, pojavila se ove godine.

Mnogi Hemona porede sa Vladimirom Nabokovom.

Hemonovi intervjui za pisane medije, poput Guardiana, ali i druge, praćeni su i zvučnim intervju zapisima.

Mnoge fascinira njegov književni engleski. Druge opet njegov oksfordski akcent dok govori, kao da i ne živi u Americi, nego na Ostrvu. On objašnjava:

"Kad sam, u prvoj polovini devedesetih, shvatio da ću u Americi dugo biti - možda čak i do kraja života - znao sam da ću morati pisati na engleskom. Ja sam u Sarajevu išao na kurseve engleskog, znao sam dovoljno da sam mogao prevoditi članke na naš jezik i mogao sam komunicirati u Americi. 
Ali nisam mogao pisati književnost na engleskom. Dao sam sebi rok od pet godina da se osposobim da napišem priču koja bi se mogla objaviti."

Rad na scenariju s Jasmilom Žbanić

Šta mu je ipak, najviše pomoglo da ode toliko daleko u asimiliranju potpuno novog jezičkog identiteta?

"Mislio sam da engleski za pisanje mogu nakupiti čitanjem. Otud sam stalno čitao. J.D. Salingera, američkog pisca i Philipa Michaela Ondaatjea, rođenog na Sri Lanki, kanadskog novelista i poetu, ponajviše.

Godine 1994. sam krenuo na magistarski iz književnosti na engleskom, uglavnom kako bih se  mogao koncentrisati na pisanje, a i ako mi zatreba diploma. Iz nekog razloga sam prvu priču na engleskom (The Sorge Spy Ring) napisao nakon 3. godine."

U jednom od svojih intervjua u engleskom jeziku Hemon kaže:

"Privilegija srednje klase i stabilnog buržujskog života je da se možete pretvarati da niste komplikovani i projicirati sebe kao čvrstu i nekomplikovanu osobu sa profinjenim životnim ciljevima i dostignućima“.

Za mnoge je, još od vremena Pitanja Bruna, Aleksandar Saša Hemon bio i ostao kompleksan i kompliciran. Valjda ga i to čini Amerikancem - Hemonom.

U isto vrijeme mnogi Hemonovo pisanje doživljavaju kao čitave serije slika, sinopsisa, filmskih scenarija.

On kaže:

„U toku je moja saradnja na scenariju sa Jasmilom Žbanić. Radimo na projektu njenog novog filma koji treba da se snima u maju."

Jedno od pitanja, na koje Hemon, po nekom osjećaju, nerado odgovara, jer je banalno, pretvarajuće, ili što bi neki rekli dijasporsko, glasi: "u kom jeziku sanja Bosanac koji je pola svog života vani?" Pisac kaže:

„Ne znam na kojem jeziku sanjam, niti uvijek znam na kojem se jeziku sjećam. Moja je podsvijest dvojezična.“

Nostalgija - retroaktivna utopija

Nije oduševljen ni razgovorima o nostalgiji.

„Nostalgija je retroaktivna utopija, sjećanje na idealnu prošlost, lišenu svih problema iz sadašnjosti. Naš svijet je sklon nostalgiji, pošto nama nikad ništa nije bilo kao što je nekad bilo.“

Kako on nosi taj "teret"?

"Mene nostalgija ne mori previše. Ja sam željan ljudi koji su sad u Sarajevu, ali ne trošim vrijeme na čežnju za prošlim dernecima. Znam da je prošlost bila mnogo komplikovanija nego što to sad izgleda, i sjećam se da nisam uvijek bio sretan kad sam bio mlad u Sarajevu."

Hemonova posljednja knjiga The Book of My Lives, kako to on kaže, je svojevrsno mapiranje njegovog starog života.

U jednom od svojih posljednjih intervjua na engleskom jeziku pominje se njegova nakana da sklopi razuđena sjećanja na Sarajevo, ne bi li svoju bosansku prošlost "vjenčao" sa američkom sadašnjosti?

Dosta toga već objavljenog, napisanog, Aleksandar Hemon naziva personalnom historijom njegovog Sarajeva:

"Svako od nas ima te male, lične spomenike - materijalne uspomene - koji nam omogućavaju da organizujemo svoje sjećanje i povežemo ga sa sjećanjem drugih ljudi. Mi imamo potrebu da čuvamo ličnu prošlost. Bez tih malih spomenika - slika sa vjenčanja, suvenira sa ljetovanja - prošlost izgleda nestvarnije i nestabilnije, može za čas nestati."

Kažu da je "izlet" i turizam u Ameriku, kako je inicijalno zamišljen Hemonov odlazak preko dalekih mora, postao njegov izlet u novi život. Kao i kod mnogih drugih. On danas izgleda vrlo čvrsto na vlastitim nogama i u Chicagu, mada mu Sarajevo nikako ne blijedi:

„Distanca sa Sarajevom je danas manja, naravno, nego za vrijeme rata, ali je, geografski, Sarajevo još uvijek daleko. Ja bih volio da je bliže, pošto se često uželim. Ali jedna prednost sveprisutnosti interneta je da mogu svakodnevno da budem u kontaktu sa ljudima i gradom. Sarajevo mi je kuća - stan u kojem sam odrastao još uvijek nam pripada tako da neko od moje familije uvijek ide. Ali Chicago je isto kuća, jer ovdje živim, ovdje su mi djeca rođena (i jedno je umrlo) ovdje sam već dvadeset i jednu godinu.“

Najteže moguće iskustvo

Također je neko zapisao da to što nas napravi Amerikancem, Britancem ili Šveđaninom, pored toga što si Bosanac ili Hercegovac, su i tragedije koje su ti se desile tamo gdje si postao Amerikanac. Hemon je imao takvu tragediju:

"Naša druga kćerka, Isabel je sa devet mjeseci dobila dijagnozu vrlo agresivnog i rijetkog moždanog tumora. Umrla je tri mjeseca kasnije. Ja sam napisao tekst - Akvarijum - o njenoj bolesti i smrti, ali i o tome kako je njena starija sestra, Ella, našla načina da se sa tim iskustvom izbori. Izmislila je brata koji se zove Mingus i koji joj je omogućio da nađe načina da ono što se dešavalo integriše kao dio svog života."

Kako čovjek dođe do odluke da o nečemu ovakvom piše, pitamo ga?

"Vrlo je teško to bilo napisati. Morao sam o tome razgovarati sa svojom suprugom, jer se to tiče svih nas. Na kraju sam to napisao zato što nisam mogao ne napisati. Ako kao pisac ne mogu da se bavim teškim iskustvima - a smrt Isabel je najteže moguće - onda i nisam neki pisac."

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.