Haško podsmjehivanje ‘pobjednikovim’ žrtvama

Piše: Davor Gjenero

Najveću dosadašnju sramotu Haškog sudišta – oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju – vjerojatno bi bilo najlakše pokušati objasniti nekom od teorija urote. Sramotna odluka, međutim, sigurno nije posljedica urota malih zavjereničkih skupina, koje raspolažu ogromnom moći, a imaju velike globalne planove, prema kojima usmjeravaju političke procese, nego je rezultat nekompetencije i neodgovornosti sukobljenih skupina unutar Haškog tribunala.

Malo je vjerojatno da je netko imao ozbiljnu namjeru, oslobađanjem politički najprimitivnijeg aktera, koji je u posljednjim desetljećima djelovao na Balkanu, utjecati na procese ili u regiji, ili u nekoj od zemalja regije. Kad je proglašavana presuda Radovanu Karadžiću, bilo je jasno da se izrijekom te presude želi poslati poruka, a izvjesno je da datum njena izricanja, na 17. obljetnicu početka intervencije Združenih snaga NATO-saveza protiv režima Slobodana Miloševića u Srbiji, nije odabran slučajno.

Slučaj Šešelj, nasuprot onome Miloševića, Karadžića ili Ratka Mladića, u Haškom tribunalu, niti u Tužiteljstvu, niti pred Sudskim vijećem, nije smatran “kapitalnim” i cijelo se vrijeme preko njega prelamala politika. Šešelj je, navodno, optužen jer je tadašnja tužiteljica Carla Del Ponte htjela učiniti uslugu tadašnjem premijeru Srbije Zoranu Đinđiću, prvome koji je u Srbiji započeo suradnju s Međunarodnim tribunalom, a i Šešelj je pokretanje postupka u Haagu iskoristio kako bi našao utočište u trenutku kad je pripreman i izveden atentat na Đinđića, nakon čega je u Srbiji uslijedila politički vođena policijska akcija progona političko-kriminalnog podzemlja.

Proces koji je protiv njega vođen Šešelj je pretvorio u teatar apsurda, ali to je mogao raditi samo zato što je iskorištavao unutarnje pukotine u međunarodnom sudištu. U toj su se instituciji, iza uzvišene kulise uspostavljanja poslijeratne pravde, zapravo gradile karijere pojedinaca, vodili sukobi klanova, podmetanja i blokade, kakve obično obilježavaju institucije, koje nisu usmjerene na ostvarivanje svoje misije, nego interesa onih koji su “zbrinuti” (danas je popularan termin – uhljebljeni) u njima.

Neodgovornost i nesposobnost iza fasade suda

Laurence J. Peter i Raymond Hull u urnebesnom su nas djelu Peterovo načelo podučili da hijerarhije inkliniraju tome da sve položaje u njima zauzmu ljudi koji su dosegnuli razinu svoje nesposobnosti, a da o stupnju zasićenosti hijerarhije, dakle, o tome koliki je udio ljudi koji su dosegli svoju nesposobnost unutar nekog sustava, ovisi je li taj sustav uopće sposoban ostvarivati neke poželjne učinke. Suci i drugi članovi haškog sudišta više su energije, čini se, trošili na međusobne sukobe nego na posao, a jedan od tih sukoba je 2013. godine omogućio Šešelju da iz procesa eliminira suca kojeg je smatrao nepoželjnim i tako si otvori put prema oslobađajućoj presudi.

Cijeli teatar, koji je stvaran privremenim “humanitarnim” oslobađanjem Šešelja, naknadnim opozivom te odluke, traženjem privođenja… nije posljedica toga da je u Haagu netko htio ili ojačati ili oslabjeti premijera Srbije Aleksandra Vučića pred prijevremene parlamentarne izbore, nego je isključivo posljedica neodgovornosti i nesposobnosti koja caruje iza fasade ICTY-ja. Radi se samo o tome da je previše aktera iza zidova sudišta doseglo razinu svoje nesposobnosti, a da se većina njih više bavi svojim karijerama i zaplotnjačkim igrama, negoli svojim poslom.

Ipak, to ne znači da posljedice presude Šešelju neće biti dramatične. Već sad se počinje nazirati ozbiljna kriza regionalnih odnosa. Zatezanje odnosa na Balkanu dogodilo bi se i bez neodgovornog ponašanja sudaca i tužitelja ICTY-ja, ali nakon što je u Haagu Šešelj, a time i njegova politika, amnestiran od odgovornosti, kriza će biti samo bitno dublja.

U Hrvatskoj je, nakon oslobađajuće presude Šešelju, dominantno uvjerenje kako institut međunarodne kaznene pravde jednostavno ne funkcionira i kako države bivše Jugoslavije, žele li osigurati vlastitu dugoročnu sigurnost, ne mogu uspostavljanje procesa pomirenja, tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću… prepustiti međunarodnim institucijama. Naime, očekivalo se da će, kad to nisu bila sposobna domaća pravosuđa, Haški tribunal kazniti glavne počinitelje i time stvoriti pretpostavke za kompenzaciju i obeštećenje žrtava, te da će na tim osnovama biti izgrađen poratni sustav međudržavnih odnosa (ali i tako strukturirani unutarnji odnosi u državama) da se rat i zločini više ne mogu ponoviti.

Izlaganje žrtava podsmjehu

Haag je, bilo je to očito nakon debakla procesa protiv Miloševića, pokazao da je tome nedorastao, a oslobađanje Šešelja zapravo je izlaganje žrtava podsmijehu od institucija međunarodnoga kaznenog prava. Istovremeno s amnestijom Šešeljeve zločinačke politike i njenim proglašavanjem legitimnom obranom nacionalnih interesa, promptno se dogodilo ozbiljno upozorenje, i to na mjestu najveće tragedije tijekom ratova što ih je vodio Miloševićev režim. Šešeljevi su sljedbenici upravo u Srebrenici, mjestu međunarodno prepoznatog genocida, najavili nastavak svoje “politike”. Dakle, ne samo da krivci za zločine nisu kažnjeni i ne samo da žrtve nisu obeštećene, nego je prijetnja novim progonom postala realnošću.

Kao što zaigrani sudac Jean-Claude Antonetti, koji je, zbog nekog svog interesa sudskih internih igrica tijekom cijelog postupka, pogodovao Šešelju i asistirao mu u teatru apsurda proglasio presudu i oslobodio Šešelja, on nije mario za izbore u Srbiji. Jednako tako na njegovu odluku i njezin tajming nije utjecao proces pretpristupnih pregovora, koje je Srbija počela s Europskom unijom, pa niti to da bi Srbija do kraja nizozemskog predsjedništva htjela otvoriti pregovore o poglavlju 23, poglavlju svih poglavlja, kako ga se često naziva, onome o pravosuđu i temeljnim pravima.

Hrvatska je i prije presude Šešelju i velikog razočaranja u međunarodne pravne institucije, što ih je ta presuda u Hrvatskoj izazvala, izražavala rezerve prema otvaranju tog poglavlja, a razlog rezervi je, prije svega, činjenica da je zakonskim poretkom u Srbiji određena svojevrsna hibridna – ne univerzalna, nego regionalna – nadležnost pravosuđa te države za sudovanje u slučajevima ratnih zločina. Srbija se smatra nadležnom suditi za sve ratne zločine, koji su se tijekom Miloševićeve agresije dogodili na teritoriju drugih država, čak i onda kad niti počinitelji niti žrtve nisu državljani Srbije.

Ta proglašena regionalna nadležnost već je stvorila nekoliko međunarodnih problema, a žrtve su uglavnom bili građani Bosne i Hercegovine. Najpoznatiji su slučajevi profesora Ejupa Ganića u Londonu i generala Jovana Divjaka u Beču, čije je hapšenje i izručenje, kao navodnih ratnih zločinaca, tražila Srbija, nastojeći progonom ovih ljudi afirmirati “svoju istinu o ratu”. Paradoksalno, i Velika Britanija i Austrija našle su se u neugodnom skandalu zbog ove iracionalne političke igre i “regionalne nadležnosti”, ali danas ne prepoznaju opravdanost hrvatskih rezervi prema otvaranju poglavlja o pravosuđu.

Hrvatska od Srbije traži garanciju da će u najkraćem mogućem roku “regionalna nadležnost” biti ukinuta i, ako se takav dogovor postigne, rezerva će biti povučena, a Hrvatska će poduprijeti otvaranje ovog poglavlja. Umjesto ozbiljnog razgovora sa Zagrebom, u Beogradu su se odlučili za lobiranja u zemljama članicama i u Europskoj komisiji protiv Hrvatske, a rezervu tumače kao blokadu, kao da ona nema veze s uvođenjem acquis communautairea u pravni poredak Srbije, nego da se radi o “bilateralnim odnosima” između Zagreba i Beograda.

Moguće zatezanje odnosa Zagreba i Beograda

Nakon oslobađajuće presude Šešelju, Beograd će postati još manje spremnim za “popuštanje”, odnosno za ozbiljan razgovor sa zemljom članicom EU-a. Ako Hrvatska ostane usamljena u Bruxellesu i ako unutar Unije prevlada uvjerenje da pregovore sa Srbijom treba ubrzati, Hrvatska će se zbog toga naći pod pritiskom drugih članica, ali njeno političko vodstvo u novoj atmosferi jednostavno nema manevarskog prostora odstupiti od ove rezerve. Zato je moguće i zatezanje odnosa Zagreba i Beograda, a u Beogradu je pred tjedan-dva već bila pokrenuta kampanja usmjeravanja javnosti protiv Hrvatske, koja da “blokira” Srbiju na putu prema EU.

Hrvatska je svoje pristupanje Uniji vidjela kao izlaz iz balkanskog okvira nestabilnosti. Jedna od definicija novog stanja, nakon ulaska u EU, u Zagrebu je bila: za nas Balkan više nije regija, a prijem u EU svojevrstan je povratak Hrvatske u Srednju Europu. Naročito snažno je tom kontekstu bila posvećena predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, koja je osmislila okvir za tu inicijativu, predložila horizontalnu integraciju Europe i okomicu suradnje Jadran-Baltik.

Nađe li se Hrvatska unutar EU-a izolirana zbog rezervi prema Srbiji prilikom otvaranja poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima s EU-om, njena šansa da postane fokusnom točkom nove regionalne suradnje unutar EU-a bitno će se smanjiti, pa će ona ponovno biti “gurnuta u balkanski okvir”.

Vraćanjem tradicionalnim ulogama na Balkanu, mogla bi se stvoriti nova ozbiljna nestabilnost u regiji. Europeizacija, kao proces uspostavljanja trajnog mira i okolnosti, u kojima bi bilo nemoguće da bilo koja država ugrozi taj mir i da bilo tko drugima prijeti progonom i ratnom silom, jedini je ostvarivi model poslijeratne konsolidacije Balkana. Neodgovornost Haškog tribunala, međutim, ozbiljno je ugrozila ostvarivost europskog modela na Balkanu, a mogla bi potpaliti i još jednu od kriza unutar Europske unije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera