Haški sud – arhiva budućim generacijama

“Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe”, pjeva jedna od najvećih bosanskohercegovačkih pop-zvijezda i kantautora Dino Merlin. Tako bismo u najkraćem mogli ocijeniti rad Haškog tribunala, koji je svečanošću završio svoju misiju.

U njegovom djelovanju moguće je pronaći mnogo mana, ali da nije postojao, vrata bi bila širom otvorena skrivanju zločina, trajnoj amnestiji za nalogodavce i počinioce, a i tamo gdje bi bili pokrenuti sudski procesi završavali bi oslobađajućim presudama zbog nedostatka dokaza. Praksa veličanja zločinaca iz vlastitih redova u bivšim jugoslavenskim republikama nakon raspada federativne zajednice i ratova to potvrđuje.

Nesporno, najveći domet 24-godišnjeg rada Tribunala jest arhiv transkripata i dokumenata, koji ostaje u naslijeđe budućim generacijama. Historičarima će omogućiti da jasnije utvrde tok događanja na ovim prostorima na kraju 20. stoljeća.

Suđeno je na temelju činjenica, utvrđenih van razumne sumnje, prema onome što je od inkriminisanih radnji Tužilaštvo bilo u stanju dokazati. Ovo je prva međunarodna sudska instanca koja je ustanovila da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, najveći zločin na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Formiranje ovakvog suda poslalo je poruku potencijalnim počiniocima zločina da odustanu od ostvarivanja svojih ciljeva ubistvima, progonima i zlostavljanjima. Dometi poruke poljuljani su činjenicom da su, uz nekoliko izuzetaka, osuđeni uglavnom počinioci na srednjem ili nižem nivou odgovornosti režima, grupa i udruženih poduhvata.

Izostanak satisfakcije

Žrtve, čiju je poziciju Tribunal trebao štititi i zbog kojih je osnovan, nisu dobile satisfakciju iz različitih razloga. Prije svih, nijedna presuda ne može nadoknaditi njihov gubitak niti izbrisati preživjele traume. Dalje, zbog toga što su im poslijeratne političke garniture stvarale lažnu nadu i nerealna očekivanja, što su neki od njih smatrali da je Sudu bez dileme poznato šta se događalo i zbog njihove percepcije pravde. Drugima je netom po osnivanju Tribunala pod prijetnjom ekskomuniciranja utlimativno savjetovano da s takvom institucijom ne sarađuju. Savjetodavci su, kako je vrijeme odmicalo, promijenili priču, ali mnoge žrtve i svjedoci zločina umrli su ili izgubili volju da o pretrpljenom javno govore. Mnogi od ugnjetavanih, iako u Statutu Tribunala takva kazna nije predviđena, očekivali su da najteži zločini budu presuđeni smrtnom kaznom. Sve drugačije presude za njih su bile razočaravajuće i povećavale frustraciju. Sliku političke zloupotrebe upotpunjuje dilema koja je ovih dana plasirana iz različitih političkih kuhinja – je li Sud donio pomirenje na Balkan ili nije. Njegova misija nije bila otvaranje procesa pomirenja nego utvrđivanje činjenica. Problem je očito to što se ustanovljene činjenice ne slažu s projekcijama ratnih zbivanja u tim političkim krugovima. Kao da bi do pomirenja došlo da su osuđeni Naser Orić i Ante Gotovina ili oslobođeni Radovan Karadžić i Ratko Mladić… Pokušaj izjednačavanja žrtve i zločinca bio je vrlo opasan za budućnost življenja na zapadnom Balkanu i Tribunal, ma kako manjkavi njegovi procesi bili, nije to dozvolio.

Pravnici kažu da je ograničavajući faktor u funkcionisanju Tribunala bila mješavina pravnih doktrina, pa su i presude počesto bile neshvatljive laicima. Na jednom stupnju pretresno vijeće donese osuđujuću presudu, kao u slučaju načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, žalbeno vijeće oslobodi ga po svim tačkama optužnice. Generali Gotovina i Mladen Markač prvostepeno budu osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora, a potom pravnosnažno oslobođeni. U praksi Suda ustanovljeni su pravni principi koji dosad nisu bili poznati, poput “udruženog zločinačkog poduhvata”, čime se donekle odmaklo od utvrđivanja odgovornosti pojedinaca ka kolektivizaciji krivice ili principa “konkretne usmjerenosti”, što je u slučajevima “Šešelj” i “Perišić” činilo osnovu za oslobađajuću presudu.

Na početku rada Suda optužnice su bile javne, ali zbog problema s privođenjem optuženika odlučeno je da se pređe na zapečaćene dokumente. Za ovo podneblje nerazumljiv, institut nagodbe s optuženima o priznanju krivice u dijelu javnosti u Bosni i Hercegovini i regiji bio je dočekan s nepovjerenjem. Na kraju se ispostavio opravdanim. Jedini rezultat većine nagodbi bio je smanjenje kazne za zločince, jer priznanja nisu imala željeni psihološki efekt ni kod drugih optuženika ni kod žrtava ni u javnostima država nastalih raspadom Jugoslavije. Neke osobe koje su, prema tvrdnjama bivše glavne tužiteljice Carle del Ponte, bile predmet istražnih radnji umrle su, poput hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Prikupljanje dokaza u Tužilaštvu nekad je trajalo neopravdano dugo, a kvalitet prikupljenih dokaza mnogo puta nije bio dovoljan za osuđujuću presudu. Od 161 optužnice 90 je osuđenih.

Je li u djelovanju ICTY-a bilo političkih elemenata? Jest, jer je Tribunal osnovan političkom odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. U presudama sudskih vijeća, prije samog izricanja kazne, razmatrao se historijski i politički kontekst, načini djelovanja institucija i pojedinaca. Moralo se, htio to neko priznati ili ne, voditi računa o tome da su u mnoge događaje na Balkanu devedesetih godina direktno bile uključene administracije zapadnih sila. Sud je pažljivo uklonio svaku sumnju u njihovo saučesništvo i na taj ih način oslobodio i dijela odgovornosti za nečinjenje. Ujedinjene nacije formalno su priznale svoj dio odgovornosti, na šta je podsjetio i aktuelni generalni sekretar Antonio Guterres, ali se od deklaracije dalje nije odmaklo.

Autoritet Tribunala

Najozbiljniji udarac autoritetu Tribunala zadalo je pismo suca Frederika Harhoffa, koje je u junu 2013. poslao na 50-ak adresa.

U njemu je oštro kritikovao oslobađajuće presude generalu Anti Gotovini, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, te šefovima Miloševićeve tajne policije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Napisao je da su ga te presude ostavile sa snažnim dojmom da je ICTY promijenio svoj smjer pod pritiskom vojnog establišmenta nekih utjecajnih zemalja, SAD-a i Izraela. Danski sudac je izrazio žaljenje što su njegovi kolege podlegli političkom pritisku, otvoreno sugerirajući kako je dugogodišnji predsjednik suda Theodore Meron tražio od sudaca da donesu oslobađajuće presude Gotovini i Perišiću. Šešelj je iskoristio aferu s pismom i zatražio uklanjanje Harhoffa iz tročlanog sudskog vijeća koje mu je sudilo. Tijelo koje je sud formirao da bi ispitalo Šešeljev konstatiralo je da je Harhoff izrazio pristranost u prilog osude optuženih rečenicom da je “do jeseni 2012. bila manje-više ustaljena sudska praksa da se vojni komandanti smatraju odgovornima za zločine koje počine njihovi potčinjeni”.

Najveća enigma u radu Tribunala jesu smrti koje su se tokom njegovog postojanja dogodile u njegovoj pritvorskoj jedinici, ali i tokom posljednjeg izricanja presude u slučaju “Prlić i ostali” kada je samoubistvo počinio osuđeni Slobodan Praljak. Osuđenici Slavko Dokmanović i Milan Babić objesili su se u svojim ćelijama, Zdravko Tolimir je umro čekajući odluku o mjestu izdržavanja kazne, a Slobodan Milošević je pronađen mrtav u svojoj ćeliji, nakon čega je službeno saopćeno da je umro od infarkta. I taman kad su se spekulacije o tome je li bivši predsjednik Srbije umro prirodnom smrću ili ne, je li primao adekvatnu terapiju za svoje srčane tegobe djelomično smirile, osuđenik Praljak u sudnicu Tribunala unio je otrov, koji je ispio nakon što mu je pročitana pravosnažna presuda. Mrlja je to na rad Tribunala koja se nikakvim objašnjenjem neće moći ukloniti, a ona je reaktivirala sumnje da je Miloševiću “pomognuto” da ne dočeka presudu.

Haški sud bio je na putu uspostavljanja vrlo autoritativnih historijskih činjenica visokog pravnog standarda, ali je na pola puta uvidio kakve političke posljedice iz toga slijede i ustuknuo je. Da je Tribunal imao snage istrajati, svijet bi danas izgledao drugačije. Ne bi bilo, ili bi ih bilo u mnogo manjem obimu, nekažnjenog državnog zločina Izraela nad Palestincima, nepobitno počinjenih zločina nad civilima u Siriji, progona s elementima genocida nad Rohinjama…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera