Hasan Nuhanović: Ubica moje majke još je na slobodi

Hasan Nuhanović svoju ratnu priču ispričao je u dvije potresne knjige u kojima je opisao način na koji je njegova porodica bježeći od ratnog vihora Vlasenice na koncu stigla u Srebrenicu. Vjerujući da će biti sigurniji u Srebrenici, Nuhanovići su prvo izbjegli u Stoborane, rodno selo njegovog oca, a zatim došli u Žepu i, na kraju, u Srebrenicu.

Ta kobna procjena, opisana u knjizi Zbijeg, završit će ubistvom njegovih roditelja i mlađeg brata u događajima iz jula 1995, koje će potanko opisati u knjizi Pod zastavom UN-a. Svaki razgovor s Nuhanovićem neizostavno otvori teme njegove lične tragedije i svaki put čovjek bude i više nego šokiran onim što čuje.

Kada govori kako je dobio informaciju da je otkriven identitet ubice njegove majke i da je ta osoba još na slobodi, nema te novinarske objektivnosti koja može ostati hladnokrvna na ono što čuje, nema osobe koja neće zajecati kad vidi tanku surmu u Nuhanovićevim očima – maglu sačinjenu od razočarenja, rezignacije i očajanja.

Ne smije se steći pogrešan dojam da je Nuhanović čovjek koji lamentira nad svojom sudbinom, a čak i ako tuguje nad izgubljenim članovima porodice, to radi u intimi svoje samoće. On je čovjek koji se hrabro suočio s onim što je preživio i, evo, već 25 godina svjedoči o genocidu koji je počinjen na području općine Srebrenica u julu 1995.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

• Kako iz ove perspektive vidite događaje iz 1995, koje ste opisali u knjigama Pod zastavom UN-a i Zbijeg? Jeste li došli do nekih novih saznanja i uvida koji su Vam upotpunili sliku srebreničkog genocida?

– Pitate me za knjigu Pod zastavom UN-a jer ste Vi bili dosta fokusirani na Zbijeg. Te dvije knjige su različitog žanra i u smislu perspektive. Pod zastavom UN-a završio sam 2003. a Zbijeg 2012. i, šta god da pišete na novu tematiku, morate gledati iz više perspektiva i uvijek treba imati u vidu sljedeće: pišete iz pozicije kad imate naknadnu pamet, ako hoćete da se vratite, što kažu Englezi, u svoje cipele, u taj momenat, da se stavite u ulogu posmatrača iz tog momenta i opisujete šta se dešava kod vas. Ili možete praviti kombinaciju te dvije perspektive. Ja sam u obje knjige, posebno u Zbijegu, pokušao da pišem iz perspektive posmatrača u tom momentu. U knjizi Pod zastavom UN-a ja sam imao retrospektivu zato što sam dolazio do dokumenata nakon Srebrenice i do saznanja, naravno. I mi sada imamo nova saznanja.

• Koja su nova saznanja o tim događajima?

– Ta saznanja ne mijenjaju puno naše viđenje onoga što se nama dogodilo. Mi smo savršeno dobro jula ‘95. znali šta će nam četnici uraditi. Ništa oni nisu uradili što ja nisam očekivao da će oni uraditi. Juli ‘95. bio je četvrta godina rata, genocida i pokolja u Podrinju nad Bošnjacima tog prostora. Ništa se novo nije moglo dogoditi i, u suštini, narod je bježao od četnika i ‘95. je pokušao da bježi prema Tuzli u koloni. Znamo šta se dogodilo sa ženama i djecom, a ovi iz Potočara, njih 2.500, odvedeni su i strijeljani. Neki su pobijeni na licu mjesta. Mi smo tada dobro znali šta oni hoće da urade nama. Šta mi saznajemo tokom ovih 25 godina? Saznajemo ko je naredio, na koji način je izvršeno, koja su imena. Šta nismo znali? Nismo znali gdje su masovne grobnice. Sam cilj tih prekopavanja masovnih grobnica koje se dogodilo gdje su formirane sekundarne i tercijarne grobnice bio je sakriti tragove tog zločina. Ukopavamo u ratama ljude svakog 11. jula.

• Zašto insistirate na spominjanju sekundarnih i tercijarnih grobnica?

– Da nismo imali te sekundarne i tercijarne grobnice, možda bi davno ukopi u Potočarima bili završeni, i opet uz pomoć DNK, jer bez te analize ne bi se mogla identifikovati većina ljudi, tako da je način na koji su srpske vlasti pokušavale da prikriju ono što su uradile doveo do toga da mi i dan-danas tražimo nestale. Ne samo oko Srebrenice nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini, a broj nestalih u Bosni i Hercegovini je 7.000, a u Potočarima treba da bude ukopano još 1.000.

S obzirom na to šta se uradilo da se prikriju zločini, ogroman je uspjeh što je u Potočarima ukopano približno 6.700 ljudi i to ne bi moglo biti moguće bez DNK tehnologije. Negdje se ukopa veći dio skeleta, negdje bukvalno neka kost ako pristane porodica, a i to je moguće bilo samo uz pomoć DNK. Da nije bilo DNK – prije otprilike 20 godina je uvedena ta metoda – mi bismo vjerovatno morali imati jednu novu masovnu grobnicu, kosturnicu, u koju bismo stavili te kosti, a ovamo bismo imali prazne mezare, grobove gdje bismo napisali imena. A ovako imamo dijelove skeleta u tim grobovima.

• Kako gledate na konstantno negiranje počinjenja genocida u Srebrenici?

– To je taj neki revizionizam kojim hoće da ispeglaju historiju. Ne znam ni što to rade s obzirom na to da je većina srpske javnosti – ne govorim o običnim ljudima, govorim o politici, ali dopire to i do običnih ljudi, pa su i oni obični Srbi i u Srbiji i u Republici Srpskoj, nažalost, podložni toj indoktrinaciji da se u posljednih nekoliko godina genocid i ne negira toliko koliko se trijumfalizira. Budući da se bavim akademskim istraživanjem, imam uvid u nove koncepte, pa je moj mentor Hariz Haliliović, koji je porijeklom iz Srebrenice, a mentor mi je na izradi doktorske teze, dosta govorio o tome.

On i još neki ljudi su izašli sa terminom trijumfalizam. Zašto ovo spominjem? Gregory Stanton, jedan od najpoznatijih naučnika kad je riječ o genocidu, krajem ‘90-ih s grupom akademika izašao je s popisom faza genocida, i to prvi put u historiji te vrste nauke. Posljednja faza je negiranje genocida, a moj mentor izlazi s novom fazom koja slijedi nakon  negiranja, a to je trijumafalizam i to u našem slučaju. Ima i kontrafaza katarza, kada se prihvataju historijske činjenice. Moj mentor je primjetio trend da se u mainstrem medijima čak da ne govoim na socijalnim mrežama, facebook, twitter i slično pojavljuju se očigledno osobe srpske nacionalnosti koje likuju nad genocidom. To nije negiranje nego trijumfalizam i to je novi termin koji treba da uvedemo i on se trenutno dešava.

Imate oslobađanje Plavšićke, koja je na Tribunalu priznala zločine i kaje se i to je poruka koja treba da odjekne u javnosti. Ona je to uradila, pročitala je neki tamo govor sastavljen u saradnji s advokatom, a vjerovatno je i sa Tužilaštvom usaglasila rečenice. Šta se dešava kasnije? Nakon oslobađanja dolazi u Beograd, a Dodik dolazi po nju i nakon toga govori javno da je ona to pokajanje isključivo pročitala da bi joj se smanjila kazna. I kada je izašla iz zatvora, kaže da pokajanje nije bilo iskreno. Dakle, ne kaje se. I sve je učinila da bi joj se smanjila kazna. To je jedan primjer. Po mome mišljenju, trebalo je reagovati na njene javne izjave i vratiti je u zatvor.

• Je li Haški tribunal odigrao dobru ili lošu ulogu u procesuiranju zločina?

– Odigrao je dobru ulogu. O tome nema dileme. Da nismo imali Tribunal, da smo prepušteni sami sebi, ne bismo nikada bili u stanju da uradimo ono što je uradio Tribunal. Htjeli mi to priznati ili ne, ovi narodi bivše Jugoslavije tokom rata, a pogotovo neposredno nakon rata i još uvijek, mada to sada splašnjava, uvažavaju ulogu velikih sila. Pa čak i srpska strana.

Mada Florence Hartmann kaže da je Tribunal osnovan ne s namjerom da procesuira ratne zločince nego da pošalje poruku u svijet kako će UN i velike sile procesuirati ratne zločine da bi izbjegli obavezu da zaustave genocid, a što su obavezni po Konvenciji iz 1948. Znači, da se ne bi morali više vojno i politički angažovati, osnovali su sud koji, prema njenom tumačenju i tumačenju nekih drugih ljudi, nikada nije trebao da zaživi. Trebao je da bude samo jedna simbolična institucija s nekom porukom. Kasnije će splet okolnosti dovesti do toga da Tribunal zaživi. I zaista će procesuirati znatan broj ljudi.

• Dosta ste govorili o “piramidi ratnih zločinaca”. Šta je to?

– S tim što sam ja puno puta govorio o piramidi u hijerarhiji ratnih zločinaca – ima vrh (tu su Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Slobodan Milošević), srednji dio i najniži, koji je najširi i najbrojniji. Mene zanima taj vrh piramide zločinaca, ali mi je puno bitnija sredina i bitna mi je ta baza piramide koja je najbrojnija i to su direktni izvršioci. Koliko je ovih posljednjih procesuirano ja tačno ne znam, ali je sredina zapravo najbitnija. To su oni ljudi koji su praktično i direktni počinioci. Imaju i komandnu odgovornost i odgovornost direktnih počinilaca. To su predsjednici kriznih štabova u opštinama.

Jedan je primjer Vlasenica, gdje imate tog Miroslava Kraljevića, koji je i sada načelnik, a koji je tokom rata imao bitnu ulogu u tim vojnim strukturama, gdje su ubijene hiljade ljudi. Vrh piramide je otkinut i procesuiran. Htjeli to Srbi priznati ili ne, njihov vrh je procesuiran, pa, bilo da su u zatvoru ili ne, on više nije politički aktivan, ali sredina piramide je potpuno aktivna, dijelom jer nije procesuirana, dijelom što je na krilima ratnih zasluga uspjela da se izdigne i potpuno integriše u političku, ekonomsku, društvenu strukturu sadašnje Republike Srpske. Ti ljudi upravljaju društvenim tokovima Republike Srpske. To povezuje prošlost sa sadašnjošću.

• Kad govorimo o Tribunalu, kakvo je Vaše stanovište u vezi s ulogom Srbije? Mnogi su skloni tezi da se Srbija zapravo “izvukla” od odgovornosti.

– Naravno da se izvukla, samo, imamo ovdje jednu zabunu. Ljudi su i dalje, Bošnjaci i svi ostali, u zabludi. Tužba protiv Srbije i Crne Gore za koju imamo konačnu presudu iz februara 2007. trebala je da se očitujue po pitanju je li Srbija odgovorna za genocid u Bosni i Hercegovini. Imamo dvije greške javnosti; javnost, dakle, gleda pogrešno. Prvo, Srbija je proglašena odgovornom.

• Za genocid?

– Odgovorna za kršenje konvencije iz 1948. Kako? Ne kaže se da je odgovorna za počinjenje, ne kaže se da je bila saučesnik, ali se kaže da je odgovorna za kršenje u smislu da nije spriječila i nije kaznila počinioce. I to je kršenje. Dakle, nije spriječila i nije kaznila počinioce. Konvencija se zove Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Imate dvije riječi, sprečavanje i kažnjavanje; dakle, dvije ključne riječi iz naziva konvencije Srbija nije ispunila.

Srbija je odgovorna prema presudi iz 2007. za nesprečavanje i nekažnjavanje. To je broj jedan. Broj dva: ljudi dijele po internetu objave u kojima komentarišu “Gledaj, vidi se da je Srbija učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu”. Pa ovaj sud nije ni sporio da je učestvovala u agresiji. Ja sam bio savjetnik u reviziji tužbe. Sakib Softić, koji je vodio taj postupak, polazi od stanovištva da se ne dokazuje agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu – ona je dokazana. Uopšte, sud u presudi iz 2007. ne spori da je Srbija bila agresor u Bosni i Hercegovini, odnosno da je politički, vojno i na svaki drugi način pomagala bosanske Srbe. Kaže dalje, ali sud je zaključio i citiram Softića, “da Srbija nije imala potrebe da počini genocid kako bi ostvarila te svoje vojne i političke ciljeve”.

• Kako tumačite činjenicu – zanemarit ćemo dio da je pod Miloševićevom “kapom” JNA formirala VRS, osigurala infrastrukturu, oružje i zapovjedni kadar – da je do hapšenja Karadžića i Mladića Srbija krila najtraženije ratne zločince?

– Sami ste odgovorili na to pitanje. Srbija se izvukla u svakom smislu osim onoga što piše u presudi. Ne postoje nikakve posljedice po Srbiju po toj presudi. Ona se izvukla, nije platila nikakvu odštetu nikome, osim što se sve svelo na individualnu odgovornost, gdje je jedan dio njihovih zvaničnika procesuiran i još se procesuira. Imamo Stanišića i Simatovića, gdje proces još traje i ne znamo kako će se to završiti. Sve se svelo na individualnu odgovonost. Pa Bosna i Hercegovina nije tužila Srbiju za individualnu nego za odgovornost druge države, a odgovornost države utvrđena je kako sam rekao, ali ta država nije snosila nikakve posljedice.

• Jedan od rasprostranjenih narativa jest da je genocid u Srebrenici bio incidentni događaj koji se zbio isključivo 11. jula. Je li to dobro smišljena zamka, kojom se nastoji prikriti suštinska priroda genocida?

– Naravno, opštinski genocid, o tome se priča. To nikakav opštinski genocid nije bio. Jedan od ključnih dijelova mog doktorata je da ne postoji opštinski genocid. Genocid u Bosni i Hercegovini nije bio opštinski jer u presudi, upravo toj iz 2007, piše da je genocid počinjen nad Muslimanima Bosne i Hercegovine, kao narodom, jer, prema konvenciji o genocidu, ne mora se cijeli narod ubiti da bi to bio genocid. Tamo kaže “počinjenje radnji protiv naroda u dijelu ili cijelosti”. Kod nas je bilo u dijelu.

Ne piše “protiv opštine Srebrenica”, “protiv Srebreničana”. A taj narativ služi ako bi jednog dana, eventualno, srpska strana, Srbija ili RS, bili natjerani da sve to potvrde javno. Najviše bi im odgovaralo da to nekako bude opštinski genocid i da se tu stavi tačka na tu priču. Što znači “zanijeli se” i, eto, počinili su to nešto kad je riječ o toj jednoj opštini, a ovo ostalo ništa. Ovdje je riječ o genocidu protiv bošnjačkog naroda iz Podrinja. Govorim o čitavom ratu, a i o julu 1995. Sav narod tog dijela Podrinja pogođen je srebreničkim genocidom iako je po broju najveći broj žrtava, procentualno, iz opštine Srebrenica.

• U genocidu ste izgubili oca, majku i brata. Ubijeni su. Jesu li njihovi ostaci pronađeni?

– Nađeni su i ukopani dijelovi skeleta.

• Imate li informacije ko je odgovoran za ubistvo članova Vaše porodice?

– Imao sam neke informacije. Prije dvije godine bio sam u jednoj jako dubokoj depresiji s obzirom na to da su mi istražitelji Suda i Tužiteljstva rekli da bi moglo doći do hapšenja osobe koja je odgovorna i za ubistvo moje majke. Ta osoba nikada nije uhapšena. Odustao sam od toga da ja s njima komuniciram i dalje, oni cijene moju saradnju. Ali, ja više ne želim da se dovedem u situaciju u kojoj sam bio prije dvije godine.

• Živi li ta osoba danas na području istočne Bosne?

– Ne mogu sada to reći. Oni su mi rekli tada gdje ta osoba živi.

• Živi u Bosni i Hercegovini?

– Ne mogu reći. Znam, ali ne mogu reći. Rekli su mi nešto između redova.

• Riječ je o odrasloj muškoj osobi koja je na slobodi?

– Da, na slobodi je.

• Tereti se da je počinila ubistvo Vaše majke?

– Da. Ja živim 25 godina s tim. Dovedu me do ivice, kažu “Samo što nije uhapšen” i onda se ništa ne desi. Ne mogu s tim više da živim. Stavim mozak na ler kada je ta stvar u pitanju i čekam da mi Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine jave da je došlo do hapšenja, da bih se ja pojavio tu kao neki svjedok. Međutim, neki dan sretnem tu dvojicu ljudi.

• Istražitelja?

– Dvojicu ljudi iz te institucije. Ne mogu reći iz koje, da ih ne kompromitujem. Ja ih pitam šta se tu dešava. Kažu: “Hasane, slobodno reci javno: radimo minimalno, ne zato što mi nećemo da radimo nego zato što ne možemo i ne daju nam. Nisu nam dali sredstva, nemamo kapacitet.” Kada je riječ o julu ‘95, na zločinima iz tog mjeseca u ime Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine trenutno rade dva istražitelja i jedan tužilac. To je njegova izjava, to mi je rekao taj čovjek.

Ako se nešto ne promijeni u kompletnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, a naročito u političkoj situaciji, oni kažu da će za dvije ili tri godine procesuiranje ratnih zločina pasti na totalni minimum. Ispada da to ustvari nije nikome u interesu u ovoj državi.

Izvor: Al Jazeera