Hana Selimović: Osjećam stalni pritisak u ovakvoj Srbiji

Ideja nove uprave Narodnog pozorišta da mi dodijeli nagradu djelovala mi je apsurdno, kaže Hana Selimović (Nemanja Taneski)

Ljubitelji sedme umetnosti je znaju po ulogama u filmovima Neposlušni, Beli, beli svet, Ime: Dobrica, prezime: nepoznato, a televizijski gledaoci su je zavoleli u serijama Besa i Tajkun.

Nesebičnu privrženost publike mlada glumica Hana Selimović je stekla u teatru. Višnjik, Čudo u Šarganu, Ivanov, Tartif, Figarova ženidba i razvod neke su od predstava u kojima je pokazala raskošni talenat i zanatsko umeće koju su gotovo na samom početku karijere potvrđeni Sterijinom nagradom za ulogu Sene Zolj u komadu Otac na službenom putu reditelja Olivera Frljića.

U njenu biografiju do sada se upisuje više od trideset priznanja za glumačka ostvarenja.

Deo profesionalnog angažmana Selimovićeva je provela kao asistentkinja na Akademiji umetnosti na kojoj je i diplomirala u klasi Nebojše Dugalića.

Stalna je saradnica Narodnog pozorišta u Beogradu, a publika je može videti i na scenama van prestoničkih teatara.

Hana Selimović otvoreno progovara o izazovima sa kojima se suočava kao glumica i građanka, ali i o ljubavi prema svom pozivu i velikanima sa kojima je delila scenu.

  • Dobitnica ste značajnih priznanja među kojima i regionalne nagrade Centra za medije Ranko Munitić. Ako se ne vara,  kao devojčica u jednom razgovoru ste mu kazali da ćete biti glumica. Sećate li se šta Vas je podstaklo da u ranoj mladosti poželite da se bavite glumom i kakvi su bili Vaši profesionalni počeci? 

– Ne sećam se odakle mi takvo uverenje, ali znam da sam to od malena doživljavala kao nepomerivu odluku, povremeno i na zabrinutost mojih roditelja. Zabrinutost je počivala uglavnom na tome što se činilo da nemam, niti želim da priznam bilo koju drugu opciju za svoj mogući profesionalni put. I tako je i bilo.

Od odluke o tome da ću biti glumica me nije odgovorila ni “vojna” pedagogija u dramskim grupama, nisu me odgovorili ni dobronamerni ljudi koji su ukazivali na sve probleme na koje bih mogla naiđem u toj profesiji, nisu me odgovorili ni kada su me obarali na prijemnim ispitima, nisu me odgovorile ni prve suše i pauze u profesionalnom kontinuitetu, i dalje me ne odgovaraju namešteni upravnici, egzistencijalna neizvesnost, nebriga o kulturi, i još mnogo mnogo toga što bi moglo biti sasvim dovoljno da se kaže, daj da ipak porazmislim i o nekoj drugoj opciji. E sad, ili sam samo dovoljno tvrdoglava, ili sam uz sve prepreke, ja ipak na tačnom putu. Ako bih bila sasvim iskrena, mislim da je ovo drugo. 

  • U jednoj od prvih pozorišnih uloga scenu ste delili sa Vlastimirom Đuzom Stojiljkovićem. Kako je bilo raditi sa njim i koje savete ili sugestije ste dobili od njega, ali i drugih istaknutih umetnika sa kojima ste delili scenu ili kadar? 

– Jedno od najlepših pozorišnih iskustava imam upravo sa tim neobičnim, gospodstvenim, duhovitim, toplim, samozatajnim i neponovljivim glumcem. Đuza je bio jedan od onih sa kojima je deliti scenu privilegija koja vam doslovno obeleži dalji odnos prema poslu. Dva takva iskustva sam doživela. Jedno je sa Đuzom, a drugo sa Predragom Ejdusom. Ta dva jednako strašna, a naoko sasvim različita temperamenta, koja su mi zauvek usadila osećanje odgovornosti i ljubavi prema ovom pozivu, čak i onda kada ga nije lako voleti. 

  • Uloge u televizijskim ostvarenjima prihvatate retko, a ipak ste sudelovali u popularnim serijama Besa i Tajkun. Po čemu su junakinje koje tumačite osobene, pa ste prihvatili te angažmane?

– Ako bih bila potpuno iskrena ne mogu da vam dam odgovor koji se tiče isključivo uloga, već da malo pobliže objasnim stvari. Naime, u poslednje vreme naš serijski program zaista obiluje hrabrim pokušajima da se približimo nekom standardu koji do sada nismo negovali. U tom smislu ja nisam bila žena koja je želela da uzima učešće u sapunicama, neduhovitim komedijama, ni porodičnim razbibrigama.

Iako je rad na televiziji nešto što vam u većoj meri obezbeđuje egzistenciju nego honorarni rad u pozorištu i na filmu. Međutim kada su se stekli uslovi da svi elementi rada na određenom projektu za televiziju zaista uzmu neki ozbiljniji oblik, pojavile su se i zanimljive ženske uloge, više kao izuzetak, nego pravilo. To je sasvim dovoljno za to da odlučite da se oprobate i u tome. 

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Nagrade su važne i često priželjkivane, međutim Vi ste odbili priznanje Petar Banićević koje dodeljuje Narodno pozorište u Beogradu. Zbog čega ste to učinili i da li se nešto promenilo u radu kuće čiji ste višegodišnji saradnik?

– Moj odnos prema nagradama je vrlo složen. Imala sam privilegiju da ih do tridesete dobijem, čini mi se, preko trideset. Ako bih govorila iskreno, rekla bih da volim taj, istina, kratkotrajan osećaj, da je vaš rad prepoznat, da se mama ponosi, da uz sve sumnje, ono oko čega ste se trudili, ima smisla. Međutim, kako je moj pozorišni put uvek tekao jednim neobičnim tokom koji mi bez obzira na te i takve nagrade, uloge i frekventan rad nije omogućio članstvo u ansamblu, ponekad sam se pitala imaju li zaista nagrade smisla, ili proizvode čak i kontraefekat. Ideja nove uprave Narodnog pozorišta da mi dodeli pomenutu nagradu, kako mi je objašnjeno, kao stimulaciju za prijem u ansambl, delovala mi je apsurdno.

Nisam razumela činjenicu da mi je neophodna još jedna stimulacija, uz izgovor o Zakonu o zabrani zapošljavanja, koji važi prilično selektivno. Za mene evidentno važi. Zato sam napisala obrazloženje kojim sam tu nagradu i odbila. A o promenama u radu Narodnog pozorišta će najbolje moći da svedoči pozorišna javnost. 

Progovarate o problemima u branši, posebno onima sa kojima se susreću glumice, ali i društvenim prilikama u Srbiji. Da li ste nekada zog toga osetili posledice ili je na Vas vršen pritisak?

– Osećam stalan pritisak u ovoj zemlji. Skoro sam imala priliku da radim na kraktom filmu na kome sam se susrela sa petoro ljudi u tridesetima. Svi su anksiozni, uplašeni, egzistencijalno nezbrinuti, svi su i dalje u nekoj meri zavisni od roditelja, svi su u ogromnoj želji i potrebi da uzmu svoje živote u svoje ruke i svi su vredni, daroviti, pametni i njihovo osamostaljivanje, i dalji odrasli život, stvaranje porodice, krova nad glavom i slično je onemogućeno zbog raznih pritisaka koje ovaj sistem vrši svojim partokratskim, nepotističkim zapošljavanjima, pogrešnim ljudima na pozicijama donosioca odluka, negativnom selekcijom i istinskom nebrigom o svojim građanima, a u ovom slučaju konkretno o mladim ljudima.

Odnos države prema umetnosti uopšte, a sada u situaciji vanrednog stanja prema samostalnim umetnicima i drugima, zaista je nešto što ne treba ponavljati i nad time lamentirati, i što govori dovoljno. Ali i to je, kao i sve drugo prošlo kao da se nikada nije ni desilo. Naime, mnogi mladi ljudi koje znam su uzeli onih famoznih 100 evra. Znate li zašto? Ne jer su neradnici, lenštine, ne jer je to fenomenalna mera koja je doneta, već zato što im je taj novac neophodan da plate račune.

U tom smislu, evo, mi smo nečija deca, ne znam da li se na nas odnose slogani, a mi decu još uvek ne možemo da imamo, jer nemamo egzistencijalne uslove da ih pravimo kao odgovorni i stabilni ljudi, pa se pitam, o kojoj deci se govori? O nama i o našoj, nerođenoj, čini mi se svakako ne.

  • Tumačili ste veliki broj stamenih, karakterno snažnih žena, postoji li neka književna junakinja ili možda Vama bitna heroina koju biste voleli da donesete na sceni ili filmskom platnu?

– Volela bih da igram žene koje će mi uvek biti bitne, jednako kao i što su mi bile sve do sada. Osećam vrlo važnim činjenicu da mogu davati glas različitim ženama i učiniti da one budu vidljive. Izbor saradnika je ono što je presudno za smislen rad. Dobre uloge su onda samo prirodna posledica. Dakle, želim sebi slobodu i mogućnost izbora da radim sa talentovanim ljudima. 

Izvor: Al Jazeera