Hamzagić: Riječ ‘welcome’ nas određuje, ali i dokazuje da je svijet u velikoj krizi

'Tema izbjeglištva dio je našeg kolektivnog sjećanja, za bh. društvo, progoni, stradanja, rat i izbjeglištvo su vrlo svježa i lična iskustva', kaže Hamzagić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Na nedavno završenom 58. festivalu MESS, predstavu „Welcome“ reditelja Nermina Hamzagića je nagradio i stručni žiri, ali i publika, dodijelivši joj visoku ocjenu 9.62. U intervjuu za Al Jazeeru Balkans, Hamzagić, kao jedan od najreferentnijih predstavnika nove generacije bh. teatarskih reditelja, govori o značaju priznanja na MESS-u, ali i analizira njegov ovogodišnji program, čiju je temu „Otvoreni za sve“ u mnogome dopunila i predstava „Welcome“.

Riječ je o eksperimentalnoj, multimedijalnoj, performativnoj i krajnje društveno angažovanoj predstavi koja se na direktan, specifičan i uvjerljiv način bavi pitanjem izbjeglištva, ali i donosi nešto novo na bh. pozorišnu scenu te je odlučno priključuje aktuelnim evropskim teatarskim tokovima.

  • Kako komentarišete ovo dvostruko priznanje za Vašu predstavu, koja je spojem specifičnog teatarskog jezika i jedne od najaktuelnijih tema 21. stoljeća – izbjeglištva, s jedne strane zadovoljila struku, a s druge oduševila publiku, što nije čest slučaj niti za jednu umjetnost danas?

– Nagrade su važne jer skreću pažnju na našu predstavu. Jako nas je obradovala nagrada publike, i zahvalni smo na tome. Nadam se da će nam nagrade omogućiti nova gostovanja i izvođenja, za nas kao kolektiv ovo je veliko priznanje. Predstava je nastala u nezavisnoj produkciji udruženja „Kontakt“, a tokom procesa njenog stvaranja sam imao priliku sarađivati sa vrhunskim profesionalcima, i zahvalan sam na prilici da ih sve okupim na ovom projektu.

Kada govorite o priznanju struke, onda mislim da su kolege prepoznale izazove koje smo stavili pred sebe kao kolektiv.  Raditi na tehnički vrlo zahtjevnoj predstavi, uzmemo li u obzir sve realne produkcijske limite u našoj zemlji, bio je veoma uzbudljiv proces. Tema izbjeglištva dio je našeg kolektivnog sjećanja, za bh. društvo, progoni, stradanja, rat i izbjeglištvo su vrlo svježa i lična iskustva. Nastojali smo kroz predstavu govoriti o izbjeglištvu kao univerzalnom iskustvu koje se nažalost ponavlja, i mislim da je to publika i prepoznala.  

  • Zasigurno ste pratili program ovogodišnjeg MESS-a. Koji su Vaši utisci nakon posljednjeg spuštanja zavjese. Da li je 58. MESS ispunio očekivanja i zadržao programski kvalitet i kada je u pitanju društvena angažovanost, ali i teatarska inovativnost?

– Programiranje festivala uslovljeno je obimom i kvalitetom produkcije, terminima trupa, selektorima, ali i finansijskim sredstvima kojima raspolaže Festival. Ugostiti vrhunske teatarske produkcije postaje sve složeniji poduhvat. U infrastrukturu,  kojom raspolažemo u institucijama, ulaže se nedovoljno, neplanski i nekoordinirano. Budžeti za festivale internacionalne kulture se smanjuju.

 Posmatrano u ovom kontekstu, održavanje kontinuiteta festivala kao što su MESS, SFF, JAZZ Festival, poduhvat je sam po sebi. Mislim da sve ove okolnosti treba uzeti u obzir kada govorimo o Festivalu MESS i kvaliteti programa. Ako program uporedimo sa festivalima iz regije, uzimajući pri tome u obzir različitosti u konceptu programiranja festivala, mislim da možemo biti zadovoljni. Uživao sam u predstavama.

MESS je praznik teatra, za mene izuzetno značajan jer mi omogućava uvid u različite estetike i promišljanja teatra, kako u formalnom tako i u suštinskom smislu. Mislim da i publika prepoznaje važnost susreta i razmjene iskustva sa trupama iz cijelog svijeta.

Za vrijeme MESS-a imamo priliku dobiti uvid u recentnu teatarsku produkciju, koju nažalost ne bi imali u mogućnosti pratiti, jer smo izolovani. Gostujućih predstava iz regije je sve manje, a zahvaljujući naporima pojedinaca i organizacija imamo priliku da uživamo u djelima savremene umjetnosti, filma, književnosti, baleta, muzike… MESS ima mnogo širi društveni značaj, jer zajedno sa SFF-om i JAZZ Festivalom, predstavlja svojevrsni bastion otpora, prostor slobode koji nam je kao društvu prijeko potreban.  

  • Vaša predstava „Welcome“ se savršeno uklopila u ovogodišnji moto Festivala, „Otvoreni za sve“. Šta je MESS pokazao? Može li teatar danas zaista biti otvoren za sve? Za autorsku slobodu, za apsolutnu društveno-političku angažovanost, te za samu publiku koja odbija bilo kakve zabrane ili ograničenja u samom prisustvovanju predstavama? Vaša predstava, čini se, najjasnije dokazuje da može.

– Teatar je otvoren za sve, ali moramo biti i mi! Kao društvo moramo njegovati slobodu, iznova se za nju boriti, istinski je željeti i braniti od svih napada. Ta naša borba i strast reflektovat će se i na našu umjetnost, sveopšti društveni život. Za autorsku slobodu se prije svega moraju izboriti autori, to je za mene pitanje etike i profesionalne odgovornosti. Društveno-politička angažovanost je stvar ličnog opredijeljena i spremnosti na napuštanje vlastite komforne zone.

Molim publiku da postane zahtjevnija, glasnija i odlučnija. Da traži više za novac koji kao društvo ulažemo u institucije kulture. Naši teatri su, nažalost, isključivi prema značajnom broju publike, zbog same činjenice da nisu prilagođeni potrebama svih. Zahvaljujući glumici Aleni Džebo i Udruženju „Život sa Down sindromom“, Pozorište mladih Sarajevo postao je jedan od prvih teatara koji omogućuje svim članovima našeg društva da uživaju u predstavama. Koliko je samo vremena bilo potrebno… Učiniti teatre pristupačne za sve, također je pitanje slobode.

  • „Welcome“ je zasigurno jedna od najeksperimentalnijih bh. predstava u proteklom periodu, čak deceniji. Zašto ste se odlučili na postavku u bazenu, odnosno kada ste i na koji način shvatili da postavljenje teme izbjeglištva na teatarsku scenu, neće dobiti svoj istinski smisao, odnosno da neće uspjeti prezentovati svu patnju današnjih izbjeglica i omogućiti emotivnu, intelektualnu i duhovnu refleksiju gledateljima?

– Ne bih se usudio reći da je najeksperimentalnija, ali je dio nastojanja da se istražuju nove mogućnosti bh. teatra, da se prevaziđu tehnički i produkcijski limiti. Ja se naslanjam na iskustva i rad kolegice Selme Spahić, kao i kolega Harisa Pašovića i Dine Mustafića.

Što se tiče kreativnosti i talenta, tu ne zaostajemo za kolegama iz mnogo bogatih zemalja, ali u tehničkom smislu vrlo smo ograničeni. Odumiru nam profesije, a ne pratimo ni pojavu novih.  Siguran sam da ovo nije jedini način, i da iskazivanje kako kažete, „istinskog smisla“ teme, nije uslovljeno ili ograničeno formom, kao što mislim da je skoro nemoguće prikazati sav užas kroz koji prolaze ljudi u potrazi za utočištem i boljim životom.

Izbjeglištvo je za mene vrlo lična tema, dio iskustva koje me oblikovalo. U jeku trajanja Balkanske rute 2015. godine, boravio sam nekoliko dana na granici Srbije i Mađarske. Nihad Kreševljaković i Velija Hasanbegović radili su na priči za jedne novine i iskoristio sam priliku da krenem sa njima. Iskustvo, iako kratko, na mene je djelovalo vrlo snažno. Po povratku, okupio sam ansambl i krenuli smo u produkciju. Dvije godine smo tražili način kako da napravimo predstavu, počinjali i prekidali, a zatim je „Kontakt“ preuzeo produkciju, i predstava je premijerno izvedena u decembru 2017. godine.

  • Voda u predstavi posjeduje nekoliko značenja. Prije svega doslovno, koje je vezano na osuđenost izbjeglica na hladna i turbulentna mora u kojima svakodnevno plutaju njihova mnogobrojna tijela, zatim teatarsko, s obzirom da apsolutno diriguje svim ostalim elementima predstave, te metaforičko s kojim voda, kao simbol apsolutne slobode, sada postaje prostor ugroženosti i straha. Na koji način ste Vi kao reditelj uspjeli ukrotiti vodu kao teatarski element i dodijeliti joj sva ova značenje i kako je tekao sam proces proba i suočavanje glumaca sa jednim tako realističnim prostorom?

– Stradanje dječaka Aylana Kurdia, natjeralo je sve nas da se suočimo sa istinom i razmjerom stradanja onih koji u očaju pokušavaju naći spas u Evropi. Mora su postala masovne grobnice. Voda kao simbol života, kao element koji određuju i uslovljava naš opstanak, postala je nesavladiva prepreka. S druge strane, voda je izuzetno zahtjevan, nepredvidiv i neprijateljski element/mediji. Za sve nas je bio velika nepoznanica, stoga smo mu i prišli sa velikim oprezom i strahopoštovanjem.

Kao ansambl nismo imali slično iskustvo na koje bi se mogli osloniti.  Sam proces rada i organizacija proba bila je izazov za sebe. Hladnoća, umor, fizički napor, predstavljali su ozbiljne izazove za sve nas.

Najveća prepreka na početku je bilo ovladavanje prostorom bazena i vode, kako bi onda mogli kreirati unutar istih, te smo zatražili pomoć od ronioca koji su učestvovali u probama, a sa kolegom Thomasom Steyaertom smo radili na kvalitetu pokreta u vodi. Istraživali smo zvuk, svjetlo, projekcije, akustiku, tekstile i nastojali ovladati svim specifičnostima, ali u jednom trenutku dođete i do određenih tehnoloških limita koje ne možete savladati. To vas naravno ljuti, ali onda ipak nastavite tragati dok ne savladate određene prepreke. To je za sve nas predstavljalo veoma dragocjeno iskustvo. Maja Izetbegović, Ermin Bravo, Boris Ler, Sanin Milavić i Amar Selimović predano su istraživali vlastite fizičke limite, pa ih čak i prevazilazili.

  • Šta za Vas kao umjetnika danas predstavlja riječ „Welcome“, a kakvo je njeno značenje u stvarnosti današnjeg svijeta i bh. društva? Na primjeru izbjegličke krize, ali i uopšte, na jednoj humanističkoj razini?

– To je civilizacijsko pitanje, koje nas određuje i koje nažalost u velikoj mjeri dokazuje da smo u velikoj krizi. Moralnoj, etičkoj, nazovite kako želite. Bh. društvo je pokazalo veliki stepen empatije i spremnosti da iskaže dobrodošlicu i pruži pomoć onima kojima je potrebna. Ipak, sav teret je ostao na građanima, na pojedincima i organizacijama, bez podrške institucija države, što dugoročno nije održivo. Država je učinila jako malo, tj. samo smo se još jednom uvjerili u nekompetentnost i nespremnost cijelog jednog lanca službi, ministarstava…

Građani i lokalne zajednice ne mogu same da se nose sa potrebama i izazovima smještanja i pomaganja velikom broju ljudi, to je obaveza države i državnih institucija. Nažalost, u BiH i danas živi veliki broj interno raseljenih lica u statusu potrebe, tako da se čini da još uvijek nismo u stanju sebi pomoći, a kamoli drugima.

  • Nakon nedavno održanih općih izbora u BiH, najveći broj komentara na društvenim mrežama je vezan za odlazak iz ove zemlje. Kako to komentarišete, odnosno da li je to konačno rješenje, s obzirom da ste kao mladi umjetnik odlučili ostati u svojoj rodnoj zemlji i nastaviti je pokušavati učiniti boljom, sa predstavama koje su naslovljene s riječju „Welcome“?

– Ljudi odlaze jer žele bolji i kvalitetnij život. U tome nema ništa loše. Čovjeku je u prirodi potreba za kretanjem, za traganjem, razvojem… Zato smo i opstali. Samo je važno da ne dozvolimo da nas neko tjera! Ne smijemo dozvoliti da zbog diktature mediokriteta, političkih elita i privatnih interesa, napuštamo državu. Ali, odgovornost je i na nama. Imali smo izbore, imali smo priliku odrediti se prema budućnosti kakvu želimo, iskoristili smo to pravo i ne smijemo sebe amnestirati odgovornosti. Prebrojavanje glasova – možda je bilo „krađe“, ali možda smo ipak mi pokrali sami sebe?  

Izvor: Al Jazeera