Oglasi

Hamas i stari/novi američki polumjesec

Palestinska uprava ima još vrlo malo toga ponuditi Izraelu i SAD-u i to je odlučujući faktor u njenom preživljavanju ili propasti.
Premijer Fayez al-Tarawneh zaprijetio je da će kriminalizirati pozive na bojkot izboraEPA

Piše: Joseph Massad

Ako je ishod takozvanog Arapskog proljeća bio ulazak u vlast Muslimanske braće u Egiptu i sličnog islamističkog pokreta u Tunisu, te jačanje sektaških i plemenskih džihadista pod krinkom "boraca za demokratiju" u Libiji i Siriji (ili pak privremeni poraz ustanaka bahreinskog i jemenskog naroda), onda značajnu transformaciju predstavlja nedavni ulazak Hamasa u redove snaga koje ne samo da ne ugrožavaju američke interese u regionu, već bi, također, željele da doprinesu njihovom poboljšanju.

Katar je bio glavni pokretač u borbi da se neformalni međunarodni legitimitet koji Hamas ima u očima naroda u regiji i zemljama saveznicama Trećeg svijeta poveća i proširi na službeni nivo arapskih i zapadnih vlada. To što je Hamas, uz katarsku podršku, bio prva islamistička stranka u arapskom svijetu koja je izvojevala solidnu izbornu pobjedu 2006. nije poslužilo da dobije legitimitet kakav je zaslužio u očima Sjedinjenih Država, najveće antidemokratske sile u regionu i svijetu.

Umjesto toga, to je podstaklo SAD, Izrael i kolaboracionističku Palestinsku upravu (PA) da organiziraju udar protiv njega kako bi ga lišili te pobjede. Shvativši da izborna strategija, čiji je cilj bio da Hamas zamijeni Fatah na čelu PA nije uspjela, Katar i vodstvo Hamasa uvidjeli su da "Arapsko proljeće" nudi nove važne mogućnosti u tom pogledu.

Jordanska izborna politika

Arapski diktatori, koje podržavaju i štite SAD, uvijek strahuju od samo jedne vrste domaće opozicije njihovoj vladavini, a to su opozicione grupe koje se nude da služe američkim imperijalnim interesima onako odano kao što to čine postojeći režimi. Takav strah je uvijek bio opravdan i dobro zasnovan, naročito u slučaju Egipta, gdje su se SAD više od deceniju i po dodvoravale Muslimanskoj braći, čije je vodstvo, sastavljeno od neoliberalnih poslovnih ljudi, uvjerilo SAD u punu saradnju i poštivanje američke politike, čak bolje nego što je to Mubarak mogao ponuditi.

Ovdje trebam napomenuti da američku otvorenost prema onome što zovu "umjereni" islamisti, također, podržava dobar dio izraelskih stratega koji su raspravljali o takvim savezima i njihovim dugoročnim troškovima i koristima za jevrejska doseljenička naselja.

PA pod kontrolom Fataha, kao i sve druge arapske diktature, preferira Hamas koji prijeti američkim interesima, i najviše od svega strahuje od Hamasa koji je spreman služiti tim interesima kao PA, ako ne i bolje. Nedavna fleksibilnost koju je po ovom pitanju pokazao Hamas, uz podsticanje Katara, podigla je uzbunu u koridorima PA.

Američki plan koji se provodi u regiji sasvim je jasan, međutim njegov uspjeh je ipak neizvjestan.

Nedavna otkrića Al Jazeere o mogućem trovanju i ubistvu Yassera Arafata teško da su slučajna u naporu da se PA dokrajči, jednom zauvijek. Uzaludni pokušaj PA za članstvo u Ujedinjenim narodima je posljednji pokušaj da se spasi, uz ambivalentnu saudijsku podršku.

Razmotrimo kompliciranu jordansku izbornu politiku -  a izraz "izborna" koristim vrlo labavo. Jordan u posljednjih godinu i po svjedoči širokim pokretima za promjene, čiji su čelnici transjordanski Jordanci kao i bivši operativci režima (različitog geografskog porijekla) koji su izgubili naklonost u posljednjih nekoliko godina, ili su bili izbačeni iz centra i procesa donošenja odluka.

Većina Jordanaca palestinskog porijekla nije učestvovala u tim pokretima, terorizirana ne samo tekućom institucionaliziranom vladinom diskriminacijom kojoj su izložen,i a koja uključuje njihovu protuustavnu denacionalizaciju, već i otrovnim šovinizmom znatnog segmenta transjordanskih nacionalista, od kojih neki pozivaju na denacionalizaciju i potpuno protjerivanje jordanskih građana palestinskog porijekla iz zemlje.

Antipalestinski napori u šovinističkim transjordanskim krugovima toliko su rašireni da mnogi proreformski i prorevolucionarni elementi, koji vode prodemokratsku borbu u zemlji, smatraju svoju legitimnu borbu za demokratiju i protiv diktature režima i antipalestinstva kao jednu te istu borbu - što znači da će demokratija političku moć staviti u ruke transjordanskih Jordanaca, gdje bi trebala biti, i uzeti je iz ruku monarhije, koja je, kako šoviniste tvrde, suprotno svim postojećim dokazima i historijskim činjenicama, saveznik interesa Jordanaca palestinskog porijekla.

To nije nepovezano s činjenicom da je kralj Abdullah u braku sa Palestinkom rođenom u Kuvajtu i da je stoga njegov sin i prijestolonasljednik Husein pola Palestinac. To je uvijek smetalo šovinistima, kojima, međutim, čini se, ne smeta činjenica da je sam kralj pola Britanac, a njegov bivši prijestolonasljednik - njegov brat Hamzah - pola Amerikanac, vjerovatno zato što, za razliku od Palestinaca, kako to prikazuju šoviniste, ni Britanci ni Amerikanci uopće nemaju imperijalne namjere prema Jordanu!

Budući da vrlo konzervativna vlada premijera Fayeza al-Tarawneha, po uputama palate, ambasadora SAD-a i sveprisutne jordanske obavještajne agencije Mukhabarat, insistira na odbijanju reformi nedemokratskog izbornog zakona koji marginalizira većinu Jordanaca (posebno onih palestinskog porijekla) i na održavanju izbora prije kraja ove godine, uprkos bojkotu koji su najavile sve značajne političke snage u zemlji, jasno je da je program reformi u Jordanu stavljen na čekanje do daljnjeg.

Osim toga, Al-Tarawneh, čiji je poznavanje izborne demokratiji u najboljem slučaju ograničeno, zaprijetio je da će kriminalizirati pozive na bojkot izbora, nagovještavajući da bi ljudi koji se ne registriraju za glasanje mogli biti izloženi sudskom procesu.

Fatah i Hamas

Da strategija premijera Al-Tarawneha ne funkcionira pokazuje vrlo slab odaziv Jordanaca koji se registriraju za glasanje. Kao rezultat toga, vlada je nastojala uključiti Hamas i Fatah kako bi se natjecali u korist jordanskog režima u njegovoj borbi protiv demokratske reforme. Fatah i Hamas su iskoristili priliku da služe interesima režima i vlade u zemlji - u slučaju Fataha kao dio njegovog pokušaja da spasi ono što može svog legitimiteta, a u slučaju Hamasa kao dio njegovog pokušaja da dokaže svoju podršku američkim interesima.

Fatah i Hamas su pozvani da mobiliziraju jordanske građane palestinskog porijekla, posebno one koji žive u izbjegličkim logorima, i koji su ostali van trenutne narodne mobilizacije u zemlji, da se registriraju za glasanje kako bi se osigurao neuspjeh poziva opozicije na bojkot izbora. Od Hamasa je dodatno zatraženo, lično preko Khaleda Mish'ala (jednog od glavnih Hamasovih vođa kojem je kralj Abdullah 1999. protuustavno zabranio kao jordanskom državljaninu ulazak u zemlju) da ubijedi jordansku Muslimansku braću da odustanu od bojkota i učestvuju na izborima.

Sada traje natjecanje u tome ko će se pokazati efikasnijim u služenju američkim interesima u Jordanu - Fatah ili Hamas. Budući da Katar sve uspješnije uvjerava Amerikance da je dolazak islamističkih snaga, posebno Muslimanske braće i srodnih grupa, najbolji izbor za Sjedinjene Države kako bi se region stabilizirao u narednim decenijama bez prijetnje njihovoj imperijalnoj strategiji, pritisak koji vrši za uključivanje Hamasa u američku strategiju bi se uskoro mogao pokazati uspješnim.

U međuvremenu, PA se utapa u neprijatnoj atmosferi korupcije, tiranije i saradnje sa Izraelcima i Amerikancima. Budući da ima vrlo malo toga da ponudi Izraelu i SAD-u, ta činjenica je odlučujući faktor u njegovom preživljavanju ili propasti i jačanju Hamasovog legitimiteta u očima SAD-a i Izraela. Nije jasno da liće  i kada će Hamas objaviti Amerikancima, nakon Arafatovog ponižavajućeg nastupa 1989., da je njegova povelja zastarjela i da je njegov antikolonijalni otpor zaista bio "terorizam" kojeg se sada "odriče".

Također je nejasno kakva opozicija i otpor ovoj novoj političkoj transformaciji postoje unutar Hamasa. Kako glasine u arapskim medijima rastu o dosta odgađanom palestinskom "proljeću" na Zapadnoj Obali, ostaje da se vidi da li će ili ne to pomoći ovom procesu zamjene Fataha Hamasom.

U Egiptu i Tunisu, vladavina Muslimanske braće i stranke Ennahda odvija se uz aktivnu opoziciju i insistiranje naroda na demokratskom funkcioniranju vlasti. Pritisak naroda na nove režime, kao što je dokazano, također će ograničiti njihovo puno usklađivanje sa američkom strategijom, naročito sa ekonomske strane. Doista, ostaje da se vidi dokle dva nova režima mogu ići u prilagođavanju američkim interesima, bez obzira na njihovu iskrenu predanost njima.

U Libiji će se nestabilnost novog poretka zadržati u doglednoj budućnosti, dok je u Siriji režim nedavno ponovo učvrstio svoju vojnu moć nad džihadistima u Damasku i Halepu koji su preuzeli prodemokratski pokret. Kao rezultat toga,  ishod u Siriji više nije siguran kakav je nekad bio za američke, saudijske i katarske interese.

Pošto je Hamas primljen u američki tabor, novi "polumjesec", koji treba dominirati regijom (odnosno njenim dijelom), nije uopće "šiitski" i antiamerički, kao što su SAD i saudijska propaganda i njihovi saveznici tvrdili posljednju deceniju, već isti stari američki polumjesec, na čelu sa starim tiranskim režimima i trijumfalnom Muslimanskom braćom i njihovim saradnicima. Američki plan koji se provodi u regiji sasvim je jasan, međutim njegov uspjeh je ipak neizvjestan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.