Halil, Josip i Aleksandar – tri krajiška ratna druga

Iako iz različitih zemalja, Gajić, Šulentić i Bajramović su se borili na istoj strani

Rat u Bosni ih je spojio, mir rastavio.

Te 1992. nisu mogli birati. Bihać je bio u okruženju. Nazvaćemo ih Halil, Josip i Aleksandar. Ustvari, tako su se i zvali kada se u talasima nasilja od Karavanki do Ohrida počela raspadati država njihovih očeva čiju su vojsku (od)služili.

Halil Bajramović je iz sela Rujnice na razmeđu Cazina i Bihaća. Selo je pred rat imalo, ako je vjerovati Wikipediji, po popisu iz 1991. godine, 654 Muslimana, 55 Srba, dva Hrvata, jednog Jugoslovena i 11 “ostalih”. Živjelo se u nepomućenoj slozi, znalo se za komšiluk. Kao 21-godišnjak Halil je tek bio ostavio pušku u Virovitici i Pakracu gdje je služio vojni rok u JNA i kao desetar vratio se majci Mejri u Rujnicu. Bez oca je ostao sedam godina ranije u austrijskom gradiću Lenzingu, kada je 48-godišnjeg Smaila na “banofu” pokosio infarkt. Osmero djece Bajramovića i majka predati su neizvjesnosti sudbine. Rat se poput nezaustavljive poplave ulio u njihove živote.

Bijeg iz kasarne

“Kao vojnik tadašnje JNA već sam naslutio šta se dešava. Puška je, kada sam došao kući, opet bila nezaobilazna ‘igračka’. Iz Teritorijalne odbrane stvarali smo prve jedinice na području Cazina, Bihaća, Bosanske Krupe, Kladuše. Vladala je strepnja i euforija. U to vrijeme iz brojnih kasarni u Krajini povlačila se JNA sa mehanizacijom. Tada sam upoznao Josipa i Aleksandra”, priča on.

Halil Bajramović je tokom rata kao vojnik Petog korpusa Armije RBiH prošao sva ratišta od Korane do Sane, teško je ranjavan, oslobađao Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most, zaradio ratni orden “Zlatni ljiljan”. Bavi se privatnim biznisom, suprug je Sabine i otac troje djece.

Josipa Šulentića u Petrinji u šali zovu Alija

Josip Šulentić rođen je 1972.godine u Našicama, odrastao u Petrinji. Vojni rok 1992. godine služio je u Bihaću.

“U februaru 1992. pobjegao sam iz kasarne. Ponio sam nekoliko pušaka i dva dana krio se u šumi. Onda sam se javio u Teritorijalnu odbranu (TO) Bihać. Radi sigurnosti prebacili su me u Cazin i tu sam postao vojni policajac. Radio sam na osiguranju zatvora. Kada je JNA napustila Bihać osnovan je bataljon vojne policije i ja sam bio dodijeljen osiguranju komande štaba. Tu sam ranjen u glavu, a Halil mi je prvi pritekao u pomoć”, priča Josip Šulentić, danas vojnik Hrvatske vojske (HV) u Petrinji gdje živi sa suprugom i dva sina.

Josipovo ranjavanje

“Saznali su da je Štab Okruga smješten u zgradi Tehničke škole i počelo je granatiranje sa brda. Potrčali smo u zaklon, ja sam skočio kroz prozor, od gelera me je spasio jedan stub koji i danas, 25 godina kasnije svjedoči svojim ‘ranama’. Josip je utrčao kroz vrata i tu ga ‘skrpilo’ u glavu, u uho. Pao je u krvi i ostao ležati. Ponijeli smo ga nas četvorica u bolnicu, na odjel uho/grlo/nos, sjećam se, hodnici su bili bez struje. Na Josipovom vratu visila je brojanica koja je svijetlila i pokazivala nam put. Tu mu je brojanicu dala jedna naša žena u Ćoralićima kod Cazina, ostalo joj od Hrvata koji su izbjegli u Hrvatsku. Dok smo nosili besvjesnog Josipa, zbunjeno sam, gledajući u brojanicu, rekao ‘vidi, ovo radi'”, sjeća se Halil detalja ove ratne životne drame.

Josipa su spasili “heroji u bijelom”, a za njegov oporavak pobrinuo se Halil. Odveo ga je svojoj kući u Rujnicu, majci Mejri, bratu Medi i ostalima da brinu za njega. Tako je Josip iz Petrinje  postao novi “član porodice Bajramović”.

Josip Šulentić je kao vojnik HV-a boravio u Afganistanu

“Malo je reći šta osjećam prema Halilu i njegovoj obitelji. Pružio mi je gostoprimstvo kao da sam mu rod rođeni. Njegova majka njegovala me, hranila i čuvala kao svog sina. Zar se to može zaboraviti”, nastavlja Šulentić.

Nakon oporavka Halilovo i Josipovo prijateljstvo cementirano je u ratnim akcijama. Josip je nakon povratka u jedinicu postao zapovjednik voda i sam se javio u tadašnju 101. muslimansku brigadu. Kao vojni policajac držao je čuvenu liniju odbrane na Hasinom vrhu.

“Tu smo se borili protiv ‘autonomaša’, a išao sam i u Ćoraliće, na Bugar, Tržačku Raštelu, Pjaniće…”,  sjeća se svog ratnog puta Šulentić.

Dočekao je oslobođenje “Bihaćkog džepa” nakon “Oluje”, ali ljudske veze i osjećaj pripadništva Krajini bili su jaki. “Nije znao” otići kući.

Halil Bajramović je nakon rata odmah skinuo uniformu i riješio da se bavi privatnim biznisom. Puške i municije bilo mu je dosta za cijeli život.

Aleksandrov tenk M-84 na Krivaji

“Ja krenuo u Zagreb nekim poslom, pitam Josipa hoće li sam mnom. Neće, kaže”, podsjeća Halil kroz smijeh na Josipovu privrženost Krajišnicima koji su ga primili kao najrođenijeg, a on im je uzvratio istom mjerom.

Kasnije će Josipova majka doći po sina i odvesti ga kući. Josip Šulentić je kao vojnik HV-a boravio u Afganistanu. Jedini je zaposleni u obitelji, napravio je kuću i vraća kredit. Zbog ratovanja u Petom korpusu Armije RBiH, u Petrinji u šali ga zovu Alija.

Aleksandar Gajić Saša iz Beograda, sin oficira Veljka, poručnik JNA u Mostaru, tenkist, pobjegao je iz vojske 1992. godine i došao “kući” u Bihać.  Aleksandar se pred rat oženio Bišćankom i došao tamo gdje ga je srce vuklo. Cijeli rat proveo je u Petom korpusu. Danas živi u Dallasu (Texas) sa suprugom Sanelom, sinom Alanom i kćerkom Majom.

Gajić s porodicom živi u Dallasu

“Saša je bio vojničina, mlad ali iskusan oficir, ali zbog sujete i kojekakvih ‘percepcija’ o njegovim imenu protiv kojih sam bio i tada i sada, nije mogao napredovati i postati komandir, komandant. Žalosno, ali tako. Kada je i sam to uvidio tokom rata, otišao je u Regrutni centar i dao veliki doprinos na edukaciji mladih vojnika”, priča Bajramović.

Podsjeća na potpuno zaboravljenu, slavnu epizodu u ratovanju Petog korpusa i ulogu poručnika Aleksandra Gajića koga “zvanična” povijest ove vojne formacije potpuno zaobilazi. Bilo je to u ofanzivi “Spržena zemlja” jula 1995. godine na Krivaji, općina Cazin. Ovu operaciju Srbi tzv. SAO Krajine zvali su “Mač, a Vojska Republike Srpske operacija “Štit”.

Velika ofanziva 

U toj ofanzivi na bihaćki okrug učestvao je VRS, snage Srba iz Republike Hrvatske i paravojne formacije Fikreta Abdića. Udružene srpske snage su napredovale prema Cazinu.

Opasnost od presijecanja bihaćke enklave na dva dijela bila je velika. Digao se cijeli Peti korpus sa svim potencijalima na odbranu. Čak 40 tenkova krenulo je na “korpusovce”. U teško izvojevanoj bici 68 boraca je poginulo, a više od 200 je ranjeno.  

Peti korpus je tada uništio sedam, a zarobio jedan tenk M-84. Ovu metalnu grdosiju od titanija, čelika i aluminija i jedno od najsavremenih, najboljih i najubojitijih oružja u svijetu ovog tipa sa 125-milimetarskim topom sa automatskim punjenjem i ispaljivanjem osam granata i minuti, te mitraljezom od 7,62 i protivvazdušnim mitraljezom od 12,7 mm, u kaosu borbe prvo je onesposobio, uklonio posadu, a onda ga upalio i dovezao svojim borcima tenkist i poručnik Aleksandar Gajić zvani Saša.

Bajramović (krajnje desno) s pripadnicima UNPROFOR-a

“Saša je tenk prvo pogodio ‘bestrzajcem’. Znao je gdje da gađa, a da ga ne uništi. Kada je ušao u tenk, uspio ga pokrenuti i stavio slušalice na uši, čuo je srpske zapovjednike kako komanduju: ‘gađaj tenk, uzeće ga balije’. Kad je upalio svoju motorolu, čuo je kako naši komanduju da se gađa tenk koji je krenuo prema našim linijama. Saša je okrenuo cijev tenka ‘na leđa’ kako bi pokazao jedinicama svog, Petog korpusa, da nema namjeru da puca, iako je u cijevi bila granata. Naredio je jednom od naših vojnika da na kupoli podigne bijelu zastavu. Tako je uspio da preveze tenk M-84 do Begovih Kafana. Tada je nastalo oduševljenje. U toj akciji poručnik Gajić slomio je nogu i tri rebra”, priča njegov saborac Halil.

‘Život je lijep, duša prazna’

Operacija “Spržena zemlja” slavi se kao presudna bitka za oslobađanje i deblokadu bihaćke enklave, jer je ubrzo nakon toga na području susjedne Republike Hrvatske počela operacija “Oluja” kojom je deblokiran Unsko-sanski kanton. Podvig poručnika Aleksandra Gajića zaboravljen je.

“Mene često kritikuju zbog ‘dugog jezika’, ali ne volim nepravdu. Znam i uvjeren sam da je Saša napustio Bosnu i zbog toga, jer umjesto da bude, ako ništa, nagrađen, degradirali su ga. Bio je kandidat za orden ‘Zlatni ljiljan’ s pravom, jer je zarobio tenk, ali je ‘njegov’ orden dobio neko ko nije zarobio ni lopatu u ratu. Čuo sam svašta. Tada su neki priučeni minobacačlije preuzeli Gajićevu ‘slavu’, a njega poslali ‘u povijest'”, otvoreno govori nosilac ordena “Zlatni ljiljan” Halil Bajramović. Kao ljubitelj tehnike i mašina, što je u “opisu poslova” njegove firme, Bajramović dodaje:

“Evo, daću jednom od tih ‘slavnih’ boraca koji su ‘preuzeli na sebe’ podvig poručnika Gajića da prevezu moj bager sa tačke A do tačke B. Ako budu znali, pokloniću im ga. Ko je tada u jeku bitke, dok je praštalo na sve strane i ginuli ljudi, mogao da upali onesposobljeni tenk M-84, jedan od najsavremenijih tada u svijetu, koji ima tri sistema paljenja? Niko osim onog koji je to i učinio, poručnika – tenkiste Aleksandra Gajića Saše”, tvrdi Bajramović.

On je nakon rata ispratio poručnika Gajića na put u Ameriku nakon što je Saša Gajić procijenio kako mu “ovdje nema budućnosti”. U rat je ušao kao poručnik JNA i na kraju rata ostao u istom vojničkom rangu dok su se razni “konjovoci” komandanata “ogrebali” za činove. 

Nemoguća misija

Vruće obećanje komandanata koji tada nisu krili oduševljenje Gajićevim podvigom da će biti imenovan za komandanta Mješovitog protivoklopnog artiljerijskog diviziona (MPAD), ubrzo su zamijenili rezerviranost i sumnje. Kako da za komandanta “u datoj situaciji” imenuju nekog ko se zove Aleksandar Gajić iz Beograda? Nemoguća misija.

Halil Bajramović je odbio da prima 'ratnu penziju' od 1.500 KM

Nakon pet godina, Aleksandar Gajić vratio se iz Amerike u Bosnu da pokuša još jednom, ali “udario je u zidove”. Nigdje ga više nisu vodili, ni kao borca, ni kao bivšeg borca. Iza njega je i pokušaj organiziranja života u Beogradu, takođe obilježen razočarenjem. Grad u kome je 1963. godine ubijen američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy njegov je trajni izbor.

“Ovdje žena i ja imamo naš restoran. Možeš zamisliti tenkistu u kuhinji? Živimo lijepo, ali duša je prazna. Nikad nisam mislio da ću morati otići iz zemlje za koju sam se borio. Dokazao sam se kao vojnik Bosne i da volim ovu zemlju. Najteže mi je što ne znam reći djeci gdje je i koja je njihova domovina. Ovdje živim, ali ovo nije moj život”, napisao je Aleksandar Gajić u jednoj od poruka iz “Amerike – čemerike” svom saborcu Halilu.

Halil Bajramović se nakon rata bacio na privatni biznis. Uzdrmao je učmalost boračke zajednice u Krajini i Federaciji kada je državi “oprostio” gotovo 200.000 KM (100.000 eura) koje mu je “dugovala” za orden “Zlatni ljiljan”. Naprosto, odbio je da prima “ratnu penziju” od 1.500 KM (750 eura).

“Pričom o Josipu i Saši želim da skrenem pažnju na nepravdu koja se dešavala i tokom rata, a dešava se i danas. Josip i Saša bili su naši dragulji, cijeli rat uz nas i nije u redu da budu zaboravljeni i odbačeni, iako nikada nisu ni tražili, niti dobili išta. Dok su Saša i Josip i mnogi drugi pravi ratnici držali front, drugi su u zaklonima čekali da, kada rat stane, raznim manevrima, slatkim riječima i demagogijom ‘uzmu državu pod svoje’. Nažalost, političarima u Bosni danas je potreban borac koji je u krizi, jer njima mogu manipulirati i 20 godina nakon što je stao rat”, zaključuje Halil Bajramović.

Izvor: Al Jazeera