Oglasi

Hafiza iz Foče koju je odlikovao njemački predsjednik

Adelu Kazija je 2017. nagradio Joachim Gauk zbog njenog angažmana u društvenom radu.
Kazija sa njemačkim predsjednikom Gauckom 2017.: Važno je i druge upoznati sa ljepotama islama i Ku'ranaEPA

Adelu Kazija je životni put vodio na mnoge strane, ali je životne nedaće nisu nagnale da se otuđi od svijeta, već suprotno – gdje god je bila pružila je ruku i pomoć onima koja je najviše trebala.

Rođena je u bh. gradu Foči, ali je zbog ratnih strahota izbjegla u Zenicu. Zatim je jedno vrijeme bila u Jordanu, da bi posljednjih godina svoj dom svila u Njemačkoj.

Angažirala se u humanitarnom radu što je prije nekoliko godina i njemačko društvo prepoznalo – dobila je priznanje predsjednika ove evropske sile za društveni rad.

Majka, supruga, hafiza (žena koja zna Kur'an časni napamet), za Al Jazeeru govori o svome životu, ali i motivima koje mlade iz BiH tjeraju da život nastave daleko od domovine…

  • Za svoj rad dobili ste i priznanje njemačkog predsjednika. Možete li nam reći nešto više o tome?

Priznanje za društveni rad sam dobila prije nešto više od dvije godine, od tadašnjeg predsjednika SR Njemačke, Joachima Gaucka. Do toga je došlo nakon mog dvogodišnjeg volonterskog rada u pomoći izbjeglicama koji su, u valu dolaska u Njemačku 2015. godine, u velikom broju pristigli u grad u kojem živim. Namjera mi je bila da makar malo doprinesem njihovom boljem životu u, za njih, novoj i nepoznatoj sredini.

Ne tako davno, i mi u BiH prošli smo slične strahote koje i ti ljudi prolaze. Dužnost nam je suosjećati se sa njima i pomoći im koliko možemo. U to vrijeme je bio potreban veliki broj volontera, a ja sam, zbog mog poznavanja arapskog jezika, na samom početku, na neki način bila „zlata vrijedna“. U mom gradu tada nije bilo skoro nikoga ko je govorio i arapski i njemački jezik. Najviše sam se angažovala kao prevodilac u kolektivnim centrima za smještaj, pomažući pri upisu djece u škole, pri posjetama ljekaru i sl.

Moj rad su prepoznali i veoma cijenili predstavnici Ureda za izbjeglice u gradu Gaggenau, ali takođe i naša Islamska zajednica Bošnjaka u Njemačkoj (IZBNj). Predstavljena sam ministarstvu u Štutgartu, a oni su me predstavili i tadašnjem predsjedniku SR Njemačke g. Gaucku. Ubrzo nakon toga sam dobila poziv iz njegovog kabineta.

Prijem kod predsjednika Gaucka i kancelarke Angele Merkel ostat će mi u trajnom sjećanju kao jedan od najvažnijih vidova priznanja za moj rad. Posebno mi je bilo drago što sam na taj način mogla predstaviti ženu Bošnjakinju, muslimanku sa hidžabom, koja je integrirana u ovo društvo, aktivna i nastoji pomoći drugima. U razgovoru sa prisutnima bilo je vidljivo interesovanje za moj angažman, kao žene muslimanke ali i općenito Islamske zajednice i bošnjačkog naroda.

Još jedna zanimljivost i velika čast, tokom tog prijema, bila je to da je predsjednik upravo odabrao mene da tokom ručka sjedim za njegovim stolom, i tako sam imala priliku malo duže razgovarati sa njim i ukratko predstaviti svoj rad i razgovarati o našoj BiH.

  • Čime se sada bavite u Njemačkoj? Dosta vremena posvećujete humanitarnom radu i radu na unapređenju kvalitete života svih zajednica…

Kada sam, prije devet godina, došla u Njemačku, ni slutila nisam da ću raditi sve ono što danas radim. Mislila sam da će biti teško, meni kao ženi koja nosim hidžab, u ovoj zemlji naći odgovarajući posao. Međutim, ubrzo sam shvatila da može biti drugačije, uz puno truda i volje.

Prije svega, potrudila sam se da naučim njemački jezik što prije, onoliko koliko je trebalo za svakodnevnu komunikaciju. Pokušala sam da se aktiviram u gradu u kome živim, da dam svoj doprinos koliko mogu. Tako sam ubrzo, sa mojom mentoricom Ingrid Chaventre i par divnih žena, pokrenula projekat koji se zvao “Anne in Gaggenau“ koji je imao za cilj da što više žena, koje nisu imale priliku da nauče njemački jezik, to što prije postignu, jer je, kao što znamo, poznavanje jezika jedan od osnovnih koraka ka integraciji u društvo.

U te svrhe organizovali smo kurseve učenja jezika, razna druženja, posjete staračkim domovima, pozorišne predstave… Mnoge od tih žena su se na taj način naučile dovoljno njemački jezik da se same sporazumijevaju, lakše su se zaposlile ili čak nastavile svoje školovanje u Njemačkoj.

Uporedo sa tim, od samog dolaska, aktivna sam u svom džematu (vjerska zajednica) u kojem je moj muž imam, radim sa ženama, omladinom i djecom u mektebu. Pokušavamo da u našem džematu okupimo što veći broj Bošnjaka, onih koji vole svoju vjeru, ali i matičnu domovinu i da na neki način i ovdje pronađemo tračak te svoje domovine kroz razna druženja i manifestacije koje organizujemo u našem bosanskom i duhu naše Islamske zajednice.

Kao hafiz Kur’ana smatram da sam dužna da prenosim kur’ansku poruku, da podučim što više osoba pravilnom učenju i nastojim da ih motivišem da uče Kur’an, razmišljaju o njemu i pokušaju da primjene Božje riječi u svom životu koliko mogu više. Zbog toga i činjenice da sam jedina Bošnjakinja, hafiz Kur'ana, koja živi ovdje, aktivna sam u Islamskoj zajednici Bošnjaka u Njemačkoj, gdje i dalje radim kao koordinator u radu sa izbjeglicama, ali i u podučavanju žena i omladine Kur'anu i našoj lijepoj vjeri islamu.

Pored toga, cilj mi je i pripadnike drugih religija u mom gradu i okolini upoznati sa islamom, sa Kur’anom, pokazati im makar djelić ljepote i mudrosti koja se nalazi u njemu. Mislim da je to jako važno u ovom vremenu kada većina o islamu ima loše mišljenje i predrasude. Zato sam aktivna u interkulturalnom i međureligijskom dijalogu, u projektima različitih religija, gdje sam obično prisutna kao govornik i predstavnik Islamske zajednice.

  • Da li nam možete reći nešto više o svome životnom putu, od BiH do Njemačke?

Rođena sam u Foči. Uslijed agresije na našu zemlju, kao i mnogi moji vršnjaci, nažalost nisam baš mogla uživati u svome djetinjstvu. Iz Foče smo morali izbjeći i u tom ratnom periodu sam sa svojom porodicom boravila u Zenici. Biti izbjeglica u vlastitoj zemlji nije bilo lahko, mislim da otud i empatija prema ovim ljudima koji dolaze ovdje tražeći utočište od rata.

Udala sam se veoma mlada i sa svojim mužem nastavila školovanje u Jordanu. Za mene je to bio prilično zahtjevan period, privikavanje na novi život i obaveze. Ubrzo sam dobila blizance, tako da su te 2-3 godine nakon učenja arapskog uglavnom protekle u školskim i porodičnim obavezama, kao i raznim životnim izazovima, onemogućivši mi da se posvetim mojoj velikoj želji, učenju Kur'ana napamet.

Nakon fakulteta, u Jordanu smo odlučili ostati još neko vrijeme. Moj muž je upisao postdiplomski studij, a ja sam taj period iskoristila kao priliku za učenje hifza, što sam, hvala Bogu, nakon 18 mjeseci i uspjela, i konačno svoj cilj privela kraju. U novembru 2007. godine pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini proučila sam cijeli Kur’an i tako postala jedna od bosanskohercegovačkih hafiza.

Naš cilj je bio vratiti se u BiH nakon školovanja i tu ostati, ali kao i mnogi mladi ljudi u našoj zemlji, imali smo poteškoća da nađemo stalni posao i nakon par godina dobili smo priliku da dođemo u Njemačku i radimo u jednom od naših bošnjačkih džemata, u sastavu IZBNj, što smo i prihvatili.

  • Vjerovatno ste u kontaktu sa mnogim mladima iz BiH koji bi željeli preseliti u Njemačku. Šta Vam oni govore, koji su razlozi odlaska iz domovine za njih?

Većinom je to strah za njihovu budućnost kao i budućnost njihove djece.

Ljudi odlaze zbog toga što ne mogu naći zaposlenje, zasnovati porodicu ili zadovoljiti svoje egzistencijalne potrebe, zbog neadekvatnosti obrazovnog sistema, nefunkcionalnosti sistema, zbog obespravljenosti, beznadežnosti, korupcije, deprimirajuće političke situacije u zemlji... To su najveći razlozi zašto mladi ljudi napuštaju svoju zemlju i traže bolje uslove za život negdje drugo.

  • Šta bi, po Vašem mišljenju, Bosna i Hercegovina, njene vlasti i kompletno društvo trebali promijeniti kako bi napredovali?

Svako progresivno društvo cijeni svoj ljudski potencijal, naročito mlade i obrazovane ljude.

Nažalost, bosanskohercegovačko društvo ne možemo svrstati među takve, jer se odriču tog svog najvrjednijeg resursa. Ukoliko se želi zaustaviti, ili makar ublažiti, ovaj masovni odlazak mladih ljudi neophodno je što prije da se u cijeloj zemlji osigura okruženje u kom će ljudi, a naročito mladi ljudi, željeti da žive.

Mladi trebaju sigurnost i perspektivu, bolji obrazovni sistem, pristup tržištu rada, stambenu politiku, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, uslove za poslovanje, itd. Jednostavno, popraviti generalni kvalitet života mladog čovjeka.

  • Šta poručujete mladima koji odlaze iz BiH u potrazi za poslom i sigurnošću?

Odlazak iz BiH ne bi trebao da bude cilj, nego posljednja solucija za osiguranje kvalitetnog života. No, ukoliko se ipak odluče za odlazak iz svoje zemlje, savjetujem im, prije svega, da što prije nauče jezik zemlje u koju odu, da nastave svoje školovanje, da se obrazuju i aktivno uključe i integrišu u društvo.

Međutim, veoma je važno da ne zaborave ko su i odakle potiču, da čuvaju svoj jezik, svoj identitet, da njeguju odnose sa svojom zemljom, a to mogu najbolje kroz razna bosanskohercegovačka kulturna i vjerska udruženja. Posebno želim naglasiti potrebu uključivanja u naše džemate u dijaspori, tj. uključivanjem u Islamsku zajednicu Bošnjaka, koja je najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta svojih pripadnika.

Takva mladež može da bude most između BiH i zemlje u kojoj živi i da pomogne razvoju svoje domovine u budućnosti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.