Hadžimahović: Trebinjci idu u Dubrovnik za višim platama

Projekti poput Grada Sunca sigurno mogu doprinijeti većoj ekspanziji turizma u Trebinju, kaže Smajo Hadžimahović (Al Jazeera)

Trebinje je smješteno na jugu Bosne i Hercegovine, u podnožju planine Leotar. Kroz grad protiče rijeka Trebišnjica, nekad najveća ponornica u Evropi.

Grad je nastao nakon povlačenja Osmanlija iz Herceg-Novog i slabljenja nakon poraza kod Beča. Tada se počinje graditi Trebinje, grad čije prvo ime je bilo Ban-vir. Za razvoj grada najveće zasluge pripadaju trebinjskom kapetanu Osman-paši Resulbegoviću. Tokom njegove vladavine izgrađen je stari grad sa dvije džamije, sahat-kula, Begova kuća…

Naš sagovornik Smajo Hadžimahović važi za velikog promotora svog rodnog grada. Tokom dugogodišnje karijere organizovao je brojne kulturne događaje, simpozije i izložbe. Jedan period svog života proveo je u sportu, na različitim funkcijama u FK Sarajevo, NK Istra iz Pule i NK Zagreb.

Danas je predsjednik „Udruženja za promociju kulture i sporta u Trebinju“, koje daje veliki doprinos u promociji grada na Trebišnjici.

  • Trebinje je grad kojeg krasi izuzetno pogodna klima i bogato prirodno i kulturno naslijeđe, što je svakako jedan od preduslova za privlačenje turista. Za početak našeg razgovora možete li na nam podvući paralelu između nekadašnjeg i današnjeg turizma u Trebinju, te šta je to potrebno da bi se unaprijedila turistička ponuda grada?

– Trebinje nikad nije bio klasični turistički grad u koji bi se slijevale hiljade turista iz različitih krajeva Evrope i svijeta. Još za vremena Jugoslavije, turistima koji su dolazili u Dubrovnik, nudio se jednodnevni obilazak Trebinja. Oni bi se kretali od nekadašnje željezničke stanice, obalom rijeke Trebišnjice u pravcu starog grada ili Arslanagića mosta. Upravo dužinom obale rijeke Trebišnjice pruža se lijep pogled na stari dio grada, Muzej Hercegovine i sahat-kulu. Posebnu čar daju platani na glavnom Gradskom trgu i pravi je ugođaj sjediti u dubokoj hladovini stogodišnjih platana. Tadašnji obilazak bio je baziran na posjeti Begovoj kući, starom gradu s dvije trebinjske džamije (Sultan Ahmedova i Osman-pašina džamija), te Arslanagića mostu. Nažalost Begova kuća je srušena tokom proteklog rata, i do danas još uvijek nije obnovljena, za razliku od dvije trebinjske džamije koje su uspješno obnovljene i danas su uz Arslananagića most glavne turističke atrakcije.

Kada je u pitanju današnji turizam, primjetno je da još uvijek turisti većinom dolaze na jedan dan u posjetu našem gradu. Razlika u odnosu na prethodni period je nešto bolja infrastruktura, te veća ponuda hotelskog i apartmanskog smještaja. Projekti poput Grada Sunca sigurno mogu doprinijeti većoj ekspanziji turizma u Trebinju.

  • Kao predsjednik „Udruženja za promociju kulture i sporta u Trebinju“ organizovali ste simpozijum na kojem su gosti predavači bili Milovan Rajevac, nekadašnji fudbaler i trener, Željko Pavličević, košarkaški trener iz Hrvatske, te bivši fudbalski sudija i delegat FIFA-e Mateo Beusan. Koliko sport i sportisti mogu doprinijeti promocija grada?

– Kultura i sport oduvijek su bili najbolji promoteri jednog grada ili države. Cilj simpozijuma je da svake godine okupimo istaknuta imena iz svijeta sporta i da najbolji treneri i sportski stručnjaci svoja bogata iskustva prenesu na mlađe trenere i igrače. Za bolji sport na ovim prostorima nedostaje novac, što potvrđuje i vrlo mali broj sportskih radnika. Trebinje je oduvijek bilo rasadnik talenata. Spomenut ću samo neka imena.

Miloš Grbić, bio je reprezentativac Jugoslavije koja je 1975. godine na Evropskom prvenstvu u Beogradu osvojila bronzu. Njegov sin Vladimir član je odbojkaške Kuće slavnih, a drugi sin Nikola dugogodišnji kapiten odbojkaške reprezentacije Srbije. Iz Janjča u blizini Trebinja korijene „vuku“ košarkaši, braća, Aleksandar i Dražen Petrović, te Dejan Bodiroga. Prebivalište Petrovića nakon Trebinja bio je Zemun, da bi se Draženov otac (opa. Petrović) Jole nakon određenog vremena iz Zemuna preselio u Šibenik gdje je oženio Biserku i sa njom dobio dva sina – Aleksandra i Dražena.

Za razvoj grada najveće zasluge pripadaju trebinjskom kapetanu Osman-paši Resulbegoviću

Dejanova baka (Bodiroga) i djed Dražena i Aleksandra Petrovića rođeni su brat i sestra. Tu je također rođeni Trebinjac Milenko Savović, koji je sa Partizanom osvojio brojne trofeje, Boris Savović iz Zvezde, Zdravko Čečur legenda KK Bosne, Sabahudin Dino Bilalović, Asmir Begović nekadašnji golman Čelzija i reperezentacije Bosne i Hercegovine, Nebojša i Vladimir Gudelj.  Iz Trebinja porijeklo vodi i rukometaš Igor Butulija, Predrag Danilović i dr.

Danas se nažalost vrlo malo ulaže u sport, pa tako Fudbalski klub Leotar iz Trebinja, koji je 1965. godine ušao u Drugu jugoslovensku ligu – Zapad, većinu sezona je proveo u vrhu i nikad nije ispao, a danas je član Prve lige Republike Srpske i ne postiže zapažene rezultate u mnogo manjoj ligi i državi. Simpozij koji smo organizovali pokazao nam je koliko malo imamo sportskih radnika, koji bi eventualno radili samo mlađim uzrastima i na taj način stvarali nove nade poput pomenutih imena.

  • Nedavno se u medijima pojavila informacija kako su radnici jedne benzinske pumpe u Trebinju zbog nezadovoljstva iznosom plate svi kolektivno napustili radna mjesta. Već jedan vremenski period primjetno je da veliki broj Trebinjaca, zbog nezaposlenosti ili nezadovoljstva visinom plate, pronalaze posao u susjednoj Hrvatskoj, odnosno, u Dubrovniku. Da li postoji neka saradnja između ovih gradova budući da Dubrovnik vapi za radnom snagom?

– Nekada je radna snaga u Dubrovnik i okolinu dolazila iz Slavonije. Vremenom, okolnosti su se promijenile, zakopale ratne sjekire, pa je neko zaključio da je bolje da se primaju radnici iz Trebinja i okoline, nego da dolaze sa istoka Hrvatske, kojima se još trebaju obezbijediti smještaj i drugi troškovi. U prilog tome ide i loš odnos poslodavaca u Trebinju prema radnicima, pogotovo jer u Bileći, Ljubinju i Gacku vlada velika nezaposlenost, tako da radnici nisu imali izbora i morali su raditi za ono što im se ponudi. Danas je obratno i oni su ti koji donose odluku gdje će i za koga raditi. Naravno oni idu da rade za veće plate u Dubrovnik, Slano, Kupare, Cavtat, Srebreno i druga mjesta.

Zbog velikih gužvi na granici, poslodavci iz Dubrovnika su organizovali prevoz za radnike iz Trebinja, tako da oni dođu pješice do graničnog prelaza, pređu granicu, a sa druge strane ih čeka prevoz koji ih vozi na posao. Trebinje je do ratnih zbivanja imalo odlične odnose sa Dubrovnikom i okolinom, te se nadam da će tako ostati i u budućnosti. Trebinje također ima odlične odnose i sa Herceg-Novim, pogotovo što je sada dolazak u ovaj grad na Crnogorskom primorju, izgradnjom novog puta dvostruko bliži.

Izvor: Al Jazeera