Gvardijan i reis: Biti čovjek u najtežim vremenima
Piše: Mladen Obrenović
Priča je to kakvih je u ratu ‘90-ih na prostorima bivše Jugoslavije zasigurno bilo, samo se o njima nije puno pričalo. U ratnim vremenima pogotovo. Spašavanje “drugog i drugačijeg” moglo se tada i glavom platiti. U poratnim vremenima, jer su “rane još bile svježe”. A danas? Možda je razlog onaj veo zaborava koji heroji tih priča ne zaslužuju.
Upravo je takav slučaj s fra Petrom Matanovićem, koji je u zla ratna vremena bio gvardijan Franjevačkog samostana Svetog Petra i Pavla u Tuzli, i pričom o tome kako je u jeku bošnjačko-hrvatskog sukoba pokušao iz zatočeništva izvući imama Huseina ef. Kavazovića, koji je tek bio stupio na dužnost tuzlanskog muftije. Fra Petar je danas u zasluženoj mirovini, a ef. Kavazović reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
“Fra Petar Matanović je čovjek čijeg ću se lika u svom životu rado sjećati. On bi, po svom nekom moralnom liku, po svom habitusu, mogao u isto vrijeme biti i musliman, i kršćanin, i židov. Mogao bi sve to objediniti u sebi. Uistinu se radi o čovjeku s vrlo visokim moralnim kvalitetima”, kaže reisu-l-ulema Kavazović.
Uhapšen vjerski poglavar
Početkom 1993. godine, tek što se rasplamsao sukob dojučerašnjih saveznika iz bošnjačkih i hrvatskih redova, tada još mladi imam Husein ef. Kavazović iz Gradačca je stigao na dužnost tuzlanskog muftije. I samo što je stupio na dužnost, na povratku sa službenog puta, novi muftija je zarobljen na području Konjica.
O svemu što se događalo prije 22 godine fra Petar priča s nevjerojatnom preciznošću. Sjeća se svakog datuma, svakog detalja i svakog lika na pozornici.
“Tih su dana, a bila je polovica ožujka te 1993. godine, muftija Kavazović i prof. dr. Salih Kulenović, predsjednik Stranke demokratske akcije za tuzlansku regiju, službeno pošli u Zagreb i Hrvatsku. U toj delegaciji bilo ih je desetak, i baš su se, nakon sukoba u Jablanici i Konjicu, okolo naokolo, vraćali kući. Rekli su im u Jablanici da je slobodan put prema Konjicu. Krenuli su, ne računajući da Hrvatsko vijeće obrane drži jedan dio magistralnog puta na ulazu u Konjic. Upali su među HVO vojnike, koji su ih zarobili i odveli u zatvor”, počinje priču fra Petar.
Povratka nije bilo“Moram priznati da sam razmišljao o svemu. Ne mogu reći da nisam osjećao nekakav oblik straha. Postojala je osnovana sumnja da će se dogoditi i ostvariti priča zbog koje me je policija čuvala, po kojoj mi je prijetila otmica, posebice ako ne uspijemo. Ipak, ušao sam u tu vrlo opasnu igru i bilo je sve gotovo: povratka nije bilo… Ljudski je bilo nešto pokušati”, priča fra Petar o događanjima iz kolovoza 1993. godine.
“Kad je u pitanju fra Petar, radi se o plemenitom čovjeku, čovjeku koji je živio i živi svoju vjeru onako kako pravi vjernik treba da živi. Tog plemenitog čovjeka svi stanovnici Tuzle dobro poznaju, koji je pomogao jako puno ljudima. Osobno sam mu zahvalan na inicijativi da se pokuša ljude osloboditi”, navodi ef. Kavazović.
O svemu što se događalo prije 22 godine, baš kao i svakom detalju iz svojeg – ljudima, događajima i situacijama – bogatog života fra Petar priča s nevjerojatnom preciznošću. Sjeća se svakog datuma, svakog detalja i svakog lika na pozornici.
Prepričava kako je po Tuzli i cijeloj Bosni i Hercegovini krenula priča o tome kako je zarobljen muftija, ali i jedan od čelnika SDA.
“Stvarno se stvorila jedna vrlo ružna priča, jer je uhapšen vjerski poglavar. Kao i katolicima kad bi biskup bio zarobljen, ili pravoslavnima vladika, tako je to izgledalo”, dodaje fra Petar.
“Znali su dobro koga su zatočili, ali sam imao tretman kao i svi drugi zarobljenici koji su se tada nalazili u logoru. Bilo je ljudi koji su bili u težim prilikama nego što sam ja bio. Imao sam i neke radne obaveze, ali neke su odvodili i na prvu liniju, da raščišćavaju teren. Bilo je i ljudi koji su bukvalno pretučeni u logoru. Stalno su ih tukli. Neke ljude su predavali četnicima kao zarobljenike, pa su ih četnici tukli, a neke su i ubili. Mene su samo jednom tukli”, priča ef. Kavazović.
U pokušaje da se kod HVO-a pokuša ishoditi muftijino oslobođenje odmah se uključio i gvardijan Matanović, obraćao se na mnoge adrese, “ali dani su i mjeseci prolazili, a nije se događalo ništa”.
“Jednog dana dođe mi Selim Bešlagić [tadašnji predsjednik Općine Tuzla] i reče da mi moraju dati policijsku pratnju, jer je nastao problem – kod nekih ekstremnih grupa se dogovaralo da se mene, kao gvardijana, zarobi i da me zamijene za muftiju. Da se to dogodilo, bio bi to strašan problem u tuzlanskom kraju. Odgovorio sam kako ne bih volio da za mnom policajci hodaju kad idem na misu i druge službene i neslužbene posjete. Ipak su odredili dva policajca – Hrvata i Muslimana – koji su danonoćno bili pred samostanom”, priča fra Petar.
Razmjena zarobljenika
Pola je godine trajala agonija zatočenog muftije, Kulenovića i ostalih Bošnjaka kad se rodila ideja da se fra Petra pošalje u Konjic, u misiju spašavanja. Preko tzv. vruće linije, uspostavljena je veza između Armije Bosne i Hercegovine i HVO-a na konjičkom području i fra Petar je uskoro, zajedno s Pejom Banovićem iz civilnih struktura HVO-a, krenuo na neizvjestan put.
Po dolasku u Konjic, odmah je tražio da vidi muftiju i Kulenovića. Srdačno se pozdravio s njima, a potom su on i Banović prevezeni do zapovjedništva HVO-a, gdje su počeli pregovore.
Smatrali su kad imaju muftiju da imaju kapitalnu vrijednost, jer se tada na ljude nije gledalo kao individue, nego kako se može što bolje doći do ostvarenja nekog interesa, prisjeća se fra Petar.
“Fra Petra Matanovića nisam toliko poznavao prije. Susreli smo se jednom ili dva puta prije toga u Tuzli, ali to su bili vrlo kratki razgovori. Ratna su bila vremena i svako je imao svoje obaveze. Čuo sam da je i on imao nekih pritisaka u Tuzli, jer su bila ratna, teška vremena, u kojima ljudi različito razmišljaju”, ukazuje ef. Kavazović.
Istovremeno kad je zarobljena skupina od desetak Bošnjaka iz Tuzle, koji su bili zatočeni u selima nedaleko Konjica, u sportskoj dvorani na konjičkoj Musali nalazilo se oko 450 zatočenih Hrvata. Budući da su znali koga su zatočili, u HVO-u su vjerovali da mogu dobiti sve svoje suborce u zamjenu.
‘Muftija me zvao u prvi saf’“Sjećam se jedne dženaze u Brčkom, dugo godina nakon što sam otišao iz Tuzle, kad su pokapane žrtve iz masovne grobnice koja je pronađena u blizini Gorica. Jedna od žrtava bio je Hrvat, moj rođak. Kad sam došao na ispraćaj, stao sam nedaleko mjesta koje je bilo obilježeno i pripremljeno za molitvu imama. Tada me je ugledao muftija Kavazović, prišao mi je s poštovanjem i pred svim smo se sudionicima srdačno pozdravili. Pozvao me je i ponudio mjesto do sebe, kako se ono kaže – u prvi saf. Rekao sam da ću, ipak, ostati malo sa strane, jer nije u redu da, dok oni klanjaju, sjedim ili stojim. Klanjati ne znam, a da znam i ja bih klanjao i na taj način Bogu se molio, jer molitva je molitva”, prepričava fra Petar poslijeratne susrete s ef. Kavazovićem.
“Smatrali su kad imaju muftiju da imaju kapitalnu vrijednost, jer se tada na ljude nije gledalo kao individue, nego kako se može što bolje doći do ostvarenja nekog interesa. Znao sam da traže previše, pa smo ih pokušali nagovoriti da smanje taj broj. Uspjeli smo se složiti oko broja od 150 ljudi koji bi bili razmijenjeni, kako se to govorilo, ‘jedan za jedan’. Budući da su kod Konjica imali svega 10 ljudi za razmjenu, trebalo je dobiti suglasnost iz Mostara da se iz njihovih ‘sabirnih centara’ pusti 140 Muslimana. Predstavnici HVO-a su s teškom mukom pristali na taj dogovor, ali kad smo se vratili u Konjic, s predstavnicima Armije Bosne i Hercegovine nije išlo”, dodaje fra Petar.
Punih su osam dana trajali njegovi pokušaji da oslobodi muftiju i s njim zatočene Tuzlake, ali i zatočene Hrvate na drugoj strani. Prelazio je s jedne strane na drugu. Doživljavao i neugodnosti, pa su mu za vrijeme misâ pojedinci dobacivali da je “Alijin špijun”, ili pitali “zašto ne ostane s njima ako je nekakav Hrvat i fratar”. Nisu ga zbunili i nije odustajao.
“Postojao je tamo, u Konjicu, neki općinski čelnik, prava siva eminencija među muslimanskim civilnim i vojnim vlastima, preko čije se nije moglo. Iako je u vojnoj komandi, pa čak i u Sarajevu, sve bilo dogovoreno, ipak nismo obavili posao zbog kojeg smo došli”, sa žaljenjem konstatira fra Petar.
‘Važna je bila poruka’
Mjesec dana nakon njegove misije, prvo je oslobođen Kulenović, potom i muftija Kavazović.
Sve to svjedoči o čovjeku kao što je fra Petar Matanović, o moralnom liku jednog čovjeka koji je pomagao cijelo vrijeme ljude u tuzlanskom kraju, ne gledajući da li su Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, da li su muslimani, katolici ili pravoslavci, ukazuje ef. Kavazović.
“Čini mi se da to putovanje nije bilo uzaludno. Važna je bila poruka koja je odaslana mojim odlaskom u Konjic, jer sam otišao tamo i pokušao nešto. Jednostavno sam pokušao pomoći u onoj mjeri u kojoj se tada u takvim situacijama objektivno i moglo pomoći”, navodi fra Petar.
“Bez obzira kako se sve to završilo, to je bilo vrlo plemenito i to svjedoči o čovjeku kao što je fra Petar Matanović, o moralnom liku jednog čovjeka, koji je cijelo vrijeme pomagao ljude u tuzlanskom kraju, ne gledajući da li su Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, da li su muslimani, katolici ili pravoslavci”, govori o prošlim vremenima ef. Kavazović.
Nakon povratka iz zatočeništva, muftija Kavazović mu se javio, često su se viđali dok je gvardijan Matanović bio na službi u Tuzli, ali i poslije toga.
Zbog svega što je učinio u ratu, ne samo u pokušaju spašavanja ef. Kavazovića, nego i u raznim humanitarnim akcijama, posredovanju u smirivanju tenzija, pomaganju da se lakše prebrode neke političke i međunacionalne krize, spašavanju nekih drugih ljudi iz zatočeništva, Tuzla se posebnom poveljom zahvalila fra Petru Matanoviću.
“Tu zahvalnost Tuzlaka, i ne samo Tuzlaka, osjećam pri svakom susretu s njima. Sve što sam radio smatram pozitivnim, a da li bih imao snage sve to ponoviti – mislim da bih. Ako bi se moja domovina Bosna i Hercegovina i svi njezini dobri ljudi, ne daj Bože, našli u nekoj sličnoj situaciji, ne bih otišao iz ovoga kraja, pogotovo ako bih znao da mogu u bilo čemu doprinijeti kako bi se lakše prebrodile teškoće i izazovi. Promijeniti se ne mogu”, zaključuje fra Petar Matanović jednu od svojih životnih priča.
Izvor: Al Jazeera