Gusta magla u ulici Mile Budaka

Profesor Dubravko Lovrenović često nam je na predavanjima spominjao njemačkog historičara Johanna Droysena, koji je za historiju govorio da je “spoznaja ljudskog društva o sebi samom i ne predstavlja ‘svjetlo i istinu’, već potragu za njom”. U Bosni i Hercegovini se, nažalost, traga za revizijom, zapravo negacijom povijesti, a politika je koristi da zadrži postojeći sistem privatnih etničkih feuda. Jedan od rijetkih gradova gdje se ti feudi fizički dodiruju je Mostar.

I iz godine u godinu, 14. februara taj grad postaje kritična tačka, zbog želje antifašista da u miru proslave Dan oslobođenja Mostara od fašista 1945. godine i onih drugih da ih u tome onemoguće. Opet, i ove godine huligani su bakljama, kamenicama i bocama gađali članove antifašističkih udruženja koji su željeli posjetiti čuvenu nekropolu Bogdana Bogdanovića, Partizansko groblje. Oko 2.000 članova antifašističkih udruženja iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja na ulazu u ovo desetljećima devastirano groblje dočekali su i novoispisani grafiti s fašističkim i ustaškim simbolima.

Bogdan Bogdanović, veliki arhitekta i umjetnik, koji je za svoje spomenike često govorio da slave život, a ne smrt, Partizansko groblje u Mostaru postavio je kao antičku nekropolu, okrenutu gradu, s pogledom ka Hajrudinovom remek-djelu, ka Starom mostu. “A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova”, objasnio je Bogdanović u jednom tekstu svoju viziju.

Obračuna sa svjetlom i istinom

Nažalost, stradali partizani ni nakon 75 godina ne samo da ne mogu sanjati, nego im neofašisti i huligani godinama skrnave vječnu kuću i mir. Ako je ijedan autor kroz sakralnu umjetnost pokušao prodijeti u srž same zemlje i njenog naslijeđa, onda je to Bogdanović, jer se njegova ornamentika i simbolika svodi na lokalnu historiju i njegove lične imaginacije, pa je često na nekropolama srednjovjekovnih stećaka pronalazio inspiraciju. Za Bogdanovića je crtež čovjeka jednog od najvećih arhitekata svih vremena, Švicarca Le Corbusiera (koji je ljudsko je tijelo postavio za mjerilo proporcija pri projektiranju – modulor), ustvari, onaj naš čovjek s podigutom rukom na stećku, na Radimlji.

Zbog zarobljenosti u neznanje i pogrešnu viziju opravdanosti vlastite supremacije nad drugima, fašizam u Bosni i Hercegovini ima svoj prostor, a afirmacija najcrnjih figura iz naše historije te falsificiranje činjenica i stvarnih ideja četničkog i ustaškog pokreta, kao i svih drugih fašističkih priljepaka, otvara vrata negiranju genocida i najtežih ratnih zločina koji su se desili u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Današnji politički lideri, kako sebi vole tepati vladajući etno-nacionalisti, putem vlastitih kanala (koje su u najvećoj mjeri u potpunosti privatizirali) pokušavaju i Drugi svjetski rat, kao i agresiju na Bosnu i Hercegovinu tokom devedesetih, tako i nacionalnu historiju, staviti u funkciju obračuna sa svjetlom i istinom, o čemu je pisao Droysen.

Današnji je čest narativ da su svi totalitarni režimi jednaki, da partizanska bašitna nema nikakav pozitivan sadržilac i da su tokom devedesetih svi činili zločine svima. Ovo nakaradno niveliranje povijesti omogućava potpunu rehabilitaciju ratnih zločinaca, od Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, pa Franje Tuđmana, Janka Bobetka i Mate Bobana, pa do Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Darija Kordića, Duška Tadića, Tihomira Blaškića i brojnih drugih… Pa je tako mostarsko kamenovanje antifašista u Mostaru samo posljedica iskrivljenosti civilizacijskih vrijednosti, kao i nepostojanje institucionalnog zakonskog okvira za negiranje genocida i ratnih zločina u ovoj zemlji.

Iskrivljenost civilizacijskih vrijednosti

Današnji Mostar i njegovo Partizansko groblje, stalni napadi na antifašiste koji ga žele posjetiti, ogledalo je naše stvarnosti i na najbolji mogući način oslikava institucionalni odnost prema prošlosti, identitetu, baštini i kulturi. Zarobljen, kao, uostalom, i Bosna i Hercegovina kao država, Mostar je civilizacijski ranjen grad, godinama bez demokratskih izbora za lokalnu vlast i s lošom perspektivom. Ozdravljenje nije na pomolu i čini se da su stanovnici, kao u predstavi Ay, Carmela, osuđeni da igraju brutalnu komediju o svom životu, koju su im vlastodršci skrojili, te da ih, umjesto strijeljanja, čeka vječni konflikt.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Samo u takvoj “zarobljenoj zemlji” mogu postojati ulice ustaških krvoloka Mile Budaka, Jure Francetića, Mladen Lorkovića, Ante Vokića, ili ulica nazvana po četničkom ratnom zločincu Dragoslavu – Draži Mihailoviću, koja se, po izlasku sa prostora bh. entiteta Republika Srpska, u sarajevskoj Dobrinji, spaja s ulicom legendarnog fudbalera Sarajeva Želimira Vidovića Kelija, kojeg su četnici ubili 1992. godine.

Revizionizam je sveprisutan na prostoru čitave bivše Jugoslavije, a estrada se često koristi kao njegov dobar alat. Tako u Hrvatskoj Marko Perković Thompson, službeni autor i pjevač desnice, koji, osim što otvoreno priziva “Za dom… spremni” na početku “Bojne Čavoglave”, kada prikriveno želi pjevati o ustašama i Anti Paveliću, poseže za tekstualnom manipulacijom, pa u pjesmi “Reci, brate moj”, poziva: “Opet će se gusta magla spustiti”, čime doziva onu ustašku pjesmu “Spustila se gusta magla”. Ta magla i danas stanuje u Mostaru, u ulici Mile Budaka i ulicama ostalih fašista.

Radost oslobođenja Mostara

Prije 12-13 godina, kada sam, zajedno s Emirom Balićem, radio na njegovoj knjizi Sjećanja, i dok mi je ova čuvena mostarska lasta pričala o 14. februaru 1945. godine, kada su partizani oslobodili Mostar, tada, kao 10-godišnjak, Emir je opisivao ulazak partizana u grad. Iako je u Drugom svjetskom ratu izgubio brojnu familiju, među njima i brata, koji je ubijen u logoru Jasenovac, dječačka radost oslobođenja Mostara mogla se vidjeti na tada već dobro izboranom Emirovom licu.

Fašizam, poput organiziranog kriminala, ovdje ne poznaje granice i stalno mijenja lica. Samo jedan reset sistema, u kojem će odgovorni političari omogućiti novi obrazovni sistem, s novim kurikulumom te što više dobrih, nepristranih, savjesnih historičara, koji će istraživati i bez straha i autocenzure objavljivati svoje spoznaje, mogu donijeti promjenu. Ljudi kakav je bio Dubravko Lovrenović. A do tada fašisti i huligani će napadati antifašiste, a gusta magla, osim u našoj zemlji, bit će i u glavama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera