Oglasi

Grozota i bijeda politika najvećih stranaka Hrvata i Bošnjaka

Čović i Izetbegović služit će se oprobanom političkom retorikom koja se zasniva na ratničko-herojskom sistemu vrijednosti.
Dvojica najutjecajnijih političara vodit će političku kampanju koristeći se ratničkim rječnikomAnadolija / EPA

Da će izborna 2018. godina proteći u beskompromisnoj borbi za vlast, ispaljivanju militantnih političkih parola, svađama i prepucavanjima bosanskohercegovačkih političkih vođa pokazuju izjave koje su ovih dana u javnost plasirali "prvi u Hrvata" Dragan Čović i "prvi u Bošnjaka" Bakir Izetbegović. Najavom "mobilizacije Hrvata" i širenjem straha od pretvaranja Bosne i Hercegovine u islamsku državu Čović po poznatoj nacionalističkoj matrici želi homogenizirati bosanskohercegovačke Hrvate kako bi ih sve stavio pod plašt svoga HDZ-a. U tome mu svih ovih godina asistiraju i ljudi iz Crkve, koji brižno čuvaju političko "jedinstvo" bosanskohercegovačkih Hrvata i tako onemogućuju stvaranje ozbiljne alternative stranci HDZ-a. Čović je svjestan i toga da ga nitko u civiliziranoj i demokratskoj Europi ne doživljava ozbiljno, pa se izjavama o "islamskoj Bosni i Hercegovini" želi dodvoriti njezinu desničarskom i islamofobnom dijelu.

Njegovom "federalnom partneru" Bakiru Izetbegoviću svakako je teže i na vanjskom planu zbog jačanja islamofobije u Europi i svijetu, ali i na unutarnjem, jer je bošnjačka politička scena kompleksnija i raznovrsnija ne toliko zbog razlika u političkim konceptima koliko zbog činjenice da je više igrača u bošnjačkom političkom polju, pa će i mnogi od njih u predizbornoj kampanji zaigrati na emocije bošnjačkog naroda. Sportskim rječnikom kazano, Čović će se uz pomoć ljudi iz Crkve i ovog puta među politički uštimanim i pasiviziranim Hrvatima prošetati kroz svoju skupinu, dok će se Izetbegović među politički raštimanim i podijeljenim Bošnjacima morati više potruditi da bi se održao na vrhu bošnjačke političke tablice.

Izjave dvojice članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine i čelnika dviju najjačih stranaka u hrvatskom i bošnjačkom narodu pokazuju da će se i Čović i Izetbegović služiti oprobanom političkom retorikom koja se temelji na ratničko-herojskom sistemu vrijednosti i koja u ovom poratnom društvu nikad nije iznevjerila ni na jednoj strani. Ove, za civilizirane i odgovorne političare skandalozne, a za normalne i razumne ljude uznemirujuće huškačke izjave svjedoče i to da će dvojica najutjecajnijih političara u Federaciji sinhronizirano i uštimano voditi političku kampanju koristeći se ratničkim rječnikom, raspirujući u vlastitom narodu strah od onog drugoga i tako jedan drugoga održati na vlasti. U tome je sva bijeda, grozota i užas politika dviju najvećih stranaka bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka, koje ovim narodima vladaju od devedesetih godina i koje su najodgovornije za teško stanje u kojem se nalaze.

Katolizacija i pravoslavizacija

Budući da su spomenute izjave dane u predizbornom kontekstu i da služe zbijanju nacionalnih i stranačkih redova, ne treba im ni pridavati velik značaj iako zapjenjeni novinarski komentari i užarene društvene mreže pokazuju kako je, unatoč stravičnim ratnim iskustvima, lako zapaliti politički infantilne građane i razbuktati njihovu militantnost. Kad Čović prijeti da će dodatno mobilizirati Hrvate u Bosni i Hercegovini, a sve su im se dosadašnje "mobilizacije" vratile kao bumerang, i kad Hrvate straši islamskom državom, on pažnju svoga biračkog tijela iz političkog premješta u religiozno područje. Čović je svjestan da je hrvatskim narodom i općenito našim narodima najlakše upravljati strahom i da je u ovom trenutku najjača politička karta raspirivanje straha od političkog islama, s kojim perfidno i uvredljivo poistovjećuje bosanskohercegovačke muslimane, dok istodobno s njihovim političkim predstavnicima sve ove godine na svim razinama partnerski dijeli vlast i interese. Kao da i područje Čovićevog herceg-bosanskog feuda nije pretrpjelo agresivnu i vulgarnu katolizaciju, a Republika Srpska pravoslavizaciju, jednako kao što su i dijelovi zemlje u kojima je bošnjački narod u većini po istoj matrici islamizirani. Ali, i Čović i ostali domaći političari znaju da se, uz etničke, jezične i kulturne podjele, može uvijek zaigrati i na kartu vjerskih podjela zatucanih i neprosvijećenih vjernika, nesposobnih da kritički misle i odvajaju racionalno od iracionalnoga, realno od mitskoga, istinito od lažnoga.

Kad, s druge strane, na ponovno aktualiziranu priču o trećem entitetu Izetbegović nervozno tvrdi da to nije moguće bez konflikta i rata, kao da je rat bezazlena igra i kao da je država vrednija od ljudskih života, on time želi ojačati trenutno poljuljanu poziciju unutar bošnjačkog naroda, ali takvim izjavama daleko više pomaže Čoviću, pa se Čović i njegov HDZBiH ne moraju previše ni truditi u političkim kampanjama jer njihov posao učinkovito obavljaju bošnjački političari. Očito je da Izetbegovića i njegovu stranku zanima isključivo da budu prvi unutar bošnjačkog naroda, a to je najlakše postići ako se vlastitu političku korist i vlastiti nacionalizam, u kombinaciji s političko-misionarskim islamom, podigne na patriotsku, državnu, domovinsku razinu. Pritom Izetbegović vraća bošnjački narod na koncept religijske zajednice, što je svojevremeno činio i Alija Izetbegović, i tako ga dugoročno onemogućuje da postane politički subjekt. Neumjesna je i nekritična i Izetbegovićeva glorifikacija vlastitog naroda u usporedbi s druga dva. Kao da i u bošnjačkom narodu nema nacionalizma, koji se ponekad skriva i iza velikih ratnih stradanja i nevinih žrtava...

Kad 'mobilni Hrvati' iscure zbog pogubne politike HDZ-a

I kako sad ljudima u Bosni i Hercegovini, zaluđenima etničkom i vjerskom pripadnošću, nesposobnima za političku autorefleksiju i razotkrivanje političkih manipulacija, objasniti da je riječ o predizbornim manipulacijama, da je obojici spomenutih stalo samo do održanja na vlasti i da je beskrupulozna borba za vlast njihova jedina ideologija? Uzaludno je na to upozoravati pripadnike hrvatskog i bošnjačkog naroda jer su većina njih omađijani politički mazohisti kojima se može beskonačno manipulirati. Zato će ovakvo stanje u manjem entitetu vjerojatno potrajati do onog trenutka kad Čovićevi "mobilni Hrvati" iscure iz Bosne i Hercegovine i kad budu i u Federaciji, kao i u Republici Srpskoj, svedeni na beznačajnu manjinu, a taj je trenutak svakim danom i svakim odlaskom sve bliži. Tako će Hrvati, koji su već posve marginalizirani na državnom nivou, uskoro to biti i na entitetskom (federalnom), ali ne zbog "jačanja islamske države", kako im Čović lukavo želi podvaliti, nego prvenstveno zbog 20-godišnje pogubne politike HDZ-a.

Bosnu i Hercegovinu se zbog njezine etničke razdijeljenosti ne može ustrojiti po principu "jedan čovjek – jedan glas" jer bi od toga politički profitirala brojnija etnička zajednica i jer bi to otvorilo mogućnost političkih manipulacija i preglasavanja na svim razinama vlasti i cijelom prostoru države, ovisno o tome u kojem je dijelu određena etnija brojčano nadmoćnija, ali nju se jednako tako ne može ustrojiti ni isključivo po etničkom principu, što je već slučaj s Republikom Srpskom, jer bi to značilo formiranje triju etničkih političkih zajednica u jednoj državi, ozakonjenje njihovog ratnog plijena i dokidanje prava drugih građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima i koji se ne žele svesti isključivo na etničku pripadnost.

RS je sve probleme BiH prebacila na Federaciju

Budućnost ove zemlje ne mogu biti ni etnonacionalni ni građanski ekskluzivizam. Budućnost može biti samo kompromis koji će uvažavati i individualna i kolektivna, i građanska i etnička prava, na kojima se tako grčevito i sudbinski trenutno inzistira. Manipulirajući javnost iracionalnim strahovima, pojačavajući neprijateljstvo između naroda koje predstavljaju, Čović i Izetbegović dugoročno onemogućuju ovu zemlju da postane funkcionalna država u kojoj je moguće osigurati i etnička i građanska prava, koja su najveći bauk svim nacionalnim politikama u Bosni i Hercegovini jer bi njihova politička implementacija nužno umanjila snagu ovdašnjih nacionalizama.

Na koncu, izjave dvojice predsjednika Bosne i Hercegovine idu u prilog i političarima u Republici Srpskoj. Jedan od najvećih uspjeha politike Republike Srpske, pogotovo u posljednjih deset godina, a da se zato nisu morali previše truditi, jest taj što je gotovo sve probleme suvremene Bosne i Hercegovine prebacila na Federaciju, na razaranje Vašingtonskog sporazuma i odnosa između Bošnjaka i Hrvata, do čega je posebno stalo Čoviću. Umjesto da hrvatski i bošnjački politički predstavnici traže rješenje hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Federaciji (pripadnike srpskog naroda u ovom entitetu nitko više ni ne spominje!), oni ih svojom politikom, a posebno ovakvim izjavama, dodatno opterećuju i zaoštravaju.

Sa Čovićem i Izetbegovićem i njihovim jednako destruktivnim partnerima u Republici Srpskoj, Bosna i Hercegovina dugoročno će ostati talac neostvarenih i neostvarivih politika secesionizama i unitarizama bez mogućnosti da se pridruži civiliziranom, demokratskom i socijalno stabilnom svijetu, za čime vape građani ove zemlje. Jedno je sigurno: s ovakvim politikama i političarima, njihovim ideološkim demonizacijama i političkim ratovima to se neće dogoditi. Politike koje vode Dragan Čović i Bakir Izetbegović izgubile su svaki smisao. One su nehumane, nemoralne i besperspektivne i kao takve ih treba odbaciti na političko smetljište.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera