Grčka tragedija i hrvatska korupcija
Lokalni izbori u Hrvatskoj oduvijek su politički događaj u kojem sudjeluju mnoge stranke, nezavisne liste i koalicije, a uglavnom pobjeđuje Hrvatska demokratska zajednica. Nedjeljni drugi krug lokalnih izbora potvrdio je HDZ-ov uspjeh iz prvog kruga, održanog prije dva tjedna, ponajprije na razini županija, a pobjeda HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika Splita Andre Krstulovića Opare nad Željkom Kerumom, uz nevjerojatnih deset posto nevažećih listića, kao i pobjede u Dubrovniku i Metkoviću, dovoljno su velike da zasjene HDZ-ove poraze u Kninu i Gospiću.
Najveća oporbena stranka, Socijaldemokratska partija, popravila je dojam iz prvog kruga obranom gradonačelničkih položaja u Rijeci i Sisku, ali socijaldemokrati generalno ne mogu biti zadovoljni novim odnosima snaga u županijama, gradovima i općinama, kao ni u mjesnim odborima i vijećima gradskih četvrti. Most nezavisnih lista doživio je poraz od HDZ-a u svojoj utvrdi, Metkoviću, ali postao je politički relevantan u nekolicini županija i većih gradova u kojima ga dosad uopće nije bilo, s tim da sljedba Bože Petrova pokazuje jasne znakove stagnacije u privlačenju novih glasača.
Premda je Ivan Vrdoljak, predsjednik Hrvatske narodne stranke, proglasio trijumf nakon prvog izbornog kruga, dva tjedna kasnije nema dileme da je ta stranka najveći izborni gubitnik: ostali su, među ostalim, bez mjesta gradonačelnika Dubrovnika i župana u Varaždinskoj županiji, dok je njihova kandidatkinja Anka Mrak-Taritaš izgubila od Milana Bandića u utrci za zagrebačkog gradonačelnika. Vrdoljaka je ovaj potop zadesio usred tajnog šurovanja sa šefom HDZ-a i premijerom Andrejem Plenkovićem o sklapanju koalicije na nacionalnoj razini i ulasku lijevo-liberalnog HNS-a u Plenkovićevu Vladu, umjesto potjeranog Mosta.
Fenomen Bandić i Čehok
Vrdoljakove operacije, međutim, nisu naišle na odobravanje najmanje četvero od devetero HNS-ovih saborskih zastupnika i mnogih lokalnih organizacija, pa će biti vrlo zanimljivo pratiti razvoj situacije u ovoj stranci u idućih sedam dana: sve se glasnije spominje Vrdoljakova ostavka, ili njegova smjena s čelne funkcije u HNS-u, što bi Plenkovića odmaklo od preslagivanja parlamentarne većine i Hrvatsku primaklo prijevremenim parlamentarnim izborima.
Izuzmemo li slabu izlaznost na izbore – na razini cijele države glasalo je oko 40 posto birača – drugi izborni krug obilježila su dva čovjeka: Milan Bandić i Ivan Čehok. Bandić – bivši SDP-ovac, a sad šef partije koja nosi njegovo ime i prezime – šesti put zaredom izabran je za gradonačelnika Zagreba, dok se nezavisni kandidat Čehok uspio vratiti na funkciju gradonačelnika Varaždina. Ono što povezuje njih dvojicu, osim političkog uspjeha, jest to što obojica imaju ozbiljnih problema sa zakonom i što su obojica – Čehok duže, Bandić kraće – iznutra upoznali život u istražnom zatvoru.
Bandić je više od dvije i pol godine pod istragama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, a samo niski vlastitih bizarnih pravno-medicinskih manevara može zahvaliti što mu prije izbora nije sudski potvrđena ni jedna od USKOK-ovih optužnica, koje mu na teret stavljaju oko tri milijuna eura štete nanesene proračunu glavnog grada. Čehoku se, pak, već dvije godine sudi zbog USKOK-ovih optužbi da je, oštetivši Varaždin za oko sedam milijuna eura, pogodovao nekolicini lokalnih tvrtki.
Što je to u biračkom biću što ga uporno vodi prema ljudima koje državni tužitelji optužuju da su zloupotrijebili svoj položaj i moć kako bi se netko njima blizak okoristio javnim novcem? Premda su motivi glasanja za Bandića i Čehoka brojni i različiti, pa utoliko izmiču generalizaciji, radi se u osnovi o političkoj zapuštenosti, infantilnom prkosu i ozbiljnom poremećaju osnovnih društvenih vrijednosti, što je logična posljedica četvrtstoljetnih združenih napora glavnih političkih stranaka, medija, intelektualne elite, Katoličke crkve…
Političko mučeništvo
Ali, radi se i o nečem jednako pogubnom, a to je evidentno nepovjerenje koje dobar dio hrvatskih građana njeguje spram pravosudnog aparata u svim njegovim formama, i to nepovjerenje nipošto nije rezultat iracionalnosti i neartikuliranog otpora prema institucijama sistema, ili još neartikuliranijeg svrstavanja na stranu razbojnika i hajduka. To nepovjerenje rezultat je činjenice da su u proteklih desetak godina – koliko, s jačim ili slabijim intenzitetom, traje hrvatska borba protiv političke i sistemske korupcije – pravomoćno osuđena tek trojica istaknutijih političara (Damir Polančec, Petar Čobanković i Željko Sabo), i to zbog komičnih kaznenih djela i na komične kazne.
Umjesto da dovede do pročišćenja državnih i lokalnih vlasti od kriminala, klijentelizma i nepotizma, hrvatska antikorupcijska kampanja, motivirana priključenjem Europskoj uniji, urodila je suprotnim efektom: izloženost kaznenom progonu postala je preporukom za pozu političkog mučeništva, to jest kvalifikacijom za politički uzlet ili za održavanje na pozicijama moći. Političko i politikantsko poigravanje pravosuđa s pravom i s pravdom skinulo je pečat javne sramote s ljudi koji su zloupotrebljavali javni novac i koji su zbog toga neko vrijeme proveli u zatvoru: više nije riječ o sramoti, već o fazi u političkom preživljavanju.
Hrvatskom je jedno vrijeme kružio aforizam da je grčka tragedija utemeljena na mitu, a hrvatska na korupciji, no prije će biti da je hrvatska tragedija utemeljena na borbi protiv korupcije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera