Granice na nevjerovatnim i neočekivanim mjestima

Ilma Rakusa je na njemački jezik prevela desetine knjiga napisanih na slavenskim jezicima (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Jasmin Agić

Ilma Rakusa spada u onu posebnu grupu intelektualaca koji cijeloga života, vrijedno i samozatajno, prilažu žrtve na oltaru književnosti. Iako veleljepnog i raskošnog pjesničkog talenta, ona je većinu svog života provela prevodeći i tumačeći književnost velikana svog vremena. Njeni interjezični prevodi imaju status originalne književnosti, a duh, koji udahnjuje u svoje prevodilačke akribije, omogućio je da mnogi pisci budu prepoznati i slavaljeni u drugim jezicima i drugim kulturama.

Formalno obrazovani slavist, sa klasičnim poimanjem književnosti, Ilma Rakusa je sa jezika slavenskih naroda na njemački prevela desetine knjiga otvarajući taj „strašni i nerazumljivi“ kulturni prostor čitaocima njemačkog govornog područja. Samo, i isključivo, njenim zalaganjem i titanskim trudom mnogi su pisci slavenskog juga, nekada okupljeni u državu koja se zvala Jugoslavija i koji su pisali na zajedničkom srpsko-hrvatskom jeziku, uspjeli svoju književnost predstaviti velikim kulturama Zapada.

Pored toga, Ilma Rakusa je cijenjen esejist i književni kritičar, a njena poezija, po mišljenju književne kritike, najbolje je, što je u poeziji, napisano u posljednja dva desetljeća na njemačkom jeziku. Knjiga Mnogo mora dokazala je da je Rakusa i veoma senzibilan prozaist, koji posjeduje mnogo unutrašnjeg dara za izgradnju jedne smislene, a istovremeno, veoma fluidne narativne kompozicije.

Ilma Rakusa dobitnica je priznanja Bosanski stećak koji se, kao najveća čast, dodjeljuje na međunarodnoj manifestaciji Sarajevski dani poezije.

O prevođenju se uvijek govorilo, ili malo, ili je ono bilo tema perifernih rasprava, i tek se u posljednje vrijeme razvila svijest o njegovom neprocjenjivom značaju. Šta je prevođenje za književnost?

– Prevođenje je bitna stvar, to je transferiranje iz jedne kulture u drugu, iz jednog jezika u drugi. Kod nas, u Njemačkoj, to je veliki posao i svijest o vrijednosti i značaju prevoda postoji već dugo i mnogo se piše o prevođenju. U gotovo svim recenzijama stoji ko je preveo i kako je prevedeno. Postoji svijest o važnosti tog posla. Ne znam kako je u BiH i koliko taj posao ima značaja. Literarni prevod dobrih djela, vrijednih djela, to je vrlo važno za jednu kulturu. To je jedan način komunikacije koji je bitan, jer i kultura ima važnu ulogu u životu, ne samo politika nego i kultura. Bez prevoda nema komunikacije malih književnosti sa velikim književnostima i obratno. To je veoma bitno. Bitno je da su prevodi dobri i da postoji standard koji se ne narušava. Prevodi su i u Njemačkoj slabo plaćeni. Sada je stanje malo bolje, ipak, nije dosta dobro plaćeno za značaj koji taj posao ima. To je veliki i težak posao i ulaže se mnogo rada i vremena.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja sa velikim uspjehom prevodi djela malih jezika, kakav je recimo bosanski, na jezik velikog govornog područja sa velikom grupom govornika, kakav je njemački, svakako. Da li je za djela „malih“ literatura uspjeh kada se prevedu i pojave na jeziku kakav je njemački?

– Apsolutno. To je veliki uspjeh. Recimo Imre Kertez, veliki mađarsko-jevrejski pisac, koji je dobio Nobelovu nagradu, rekao je da je sve počelo kada su ga preveli na njemački jezik. Tada je počela njegova karijera, ovakva, kozmopolitska. Prevod je apsolutno bitan i naročito je važno kada se prevodi na jezike kao što su njemački, francuski, engleski. To je samo zato što te jezike govori veliki broj ljudi. Inače ja ne pravim razliku između velikih i malih jezika, jer po čemu je to bosanski jezik mali jezik osim po tome što ima malu grupu autohtonih govornika. I bosanski jezik ima istu vrijednost kao njemački. Tu je ključno pitanje da ima puno ljudi koji govore jedan jezik. Vrlo često neko djelo postane relevantno kada dobije prevod na njemački jezik, jer čest je slučaj da kada se pojavi prevod na njemački ubrzo se prevodi na francuski i engleski. Njemački služi samo kao početak jednog velikog puta i života i to je fantastično da na njemačkom jezičkom području ima mnogo prevoda. To je mnogo više nego recimo u Americi, procentualno gledano. Procentualno je njemačko jezičko područje najaktivnije što se tiče prevoda.

Djelujete i radite u zemlji koja je danas veoma netolerantna prema došljacima, a sami ste veoma kompleksnog etničkog naslijeđa. Profesionalno ste se afirmirali u Švicarskoj kao jedan od najvažnijih intelektualaca i umjetnika vremena, pa recite nam koliko je taj put izgradnje bio težak za osobu koja je toliko očito „auslaender“?

– Pa znate, mi smo stigli, moja obitelj i ja 1951. godine u Švicarsku. Rođena sam ‘46. godine. Onda je bilo stvarno teško, jer mi smo bili bjegunci iz Mađarske i Čehoslovačke. Teško je bilo, ali konačno smo ostali tamo i onda postali državljani Švicarske. Poslije toga je postalo bolje, jer jednostavno mađarski i češki bjegunci od komunističkih diktatura nisu imali problema u Švicarskoj, koja je bila veoma otvorena prema tim grupama. U Švicarskoj živi 25 posto ljudi stranog porijekla i zbog toga mogu reći da je mala Švicarska veoma otvorena zemlja i danas bih rekla da nije baš loša i da nisu represivni i nisu tako skloni potpunom zatvaranju. Naravno postoje i u Švicarskoj partije koje su konzervativne i malo nacionalističke. U Njemačakoj je mnogo gore, jer tamo ima nekoliko partija koje hoće da zabrane dolazak izbjeglica, ali najgore je u bivšoj istočnoj Evropi. Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska. To je strašno. Oni apsolutno neće da prime nijednu izbjeglicu i oni su apsolutni nacionalisti i pomalo rasisti. Toga nema u Švicarskoj.

Govorite o tom specifičnom slučaju zemalja istočne Evrope. Kako objašnjavate činjenicu da su pola stoljeća oni bili oni koji su se iseljavali, posebice u Njemačku, Austriju i Švicarsku, a danas imaju veliki otpor prema onima koji dolaze u njihove zemlje?

– Pa to je paradoks. Ja ne znam to objasniti, ja sam tako razočarana, jer znam istočnu Evropu koja se konačno oslobodila od komunizma i sve je počelo ponovno, i oni sada pripadaju Evropskoj uniji i dobiju novac i onda, povrh svega toga, ne žele da budu otvoreni i zatvaraju svoje granice. Pa gdje je solidarnost!? To je paradoks. Oni su do danas zemlje iz kojih ljudi odlaze. Iz Mađarske i Poljske naročito. Pa, koliko ima poljskih studenata koji žive i rade u Engleskoj u Francuskoj. Još uvijek oni idu da rade u inostranstvo i onda su tako zatvoreni. Za mene je to strašno razočarenje. Ja lično sam imala, mislim o Švicarskoj, vrlo dobar utisak. Mene su primali kao svoju, kao nekog sebi ravnog. Ja sada imam švicarsko državljanstvo. Što se tiče moga unutrašnjeg života ja sam evropski čovjek i kozmpolit. Nemam ja nikakvih patriotskih osjećaja prema Švicarskoj. Švicarska je isto mali kosmos koji je kao mala Evopa. Sve ima u Švicarskoj, četiri jezika, to je vrlo šarena zemlja koja je kulturno raznovrsna i raznolika. To je jedan mali prototip Evrope i nadam se da neće na vlast doći nacionalisti.

Kao prevoditeljica, znam da ste prevodili, među ostalim Marinu Cvetajevu i Danila Kiša. Koliko osjećaja za jezik, kulturu i specifične životne okolnosti, čovjek mora imati da bi što vjernije prenio književnost takvih književnika iz jednog jezika u drugi? To pitam, jer su oboje imali veoma zanimljive živote i kritika je primjetila kako su njihove lične dvojbe i sumnje u pravilu postajale dio njihove literature.

– To je vrlo važno pitanje. Ja sam se bavila Cvetajevom dvanaest godina i prevela sam puno njenih djela i bavila sam se njenim životom. Prevela sam njena pisma, koja je pisala cijelog života, što je oko 500 stranica. Od prvog do zadnjeg pisma sam prevela, a nakon svega se i ubila. Prevela sam i zadnje pismo koje je napisala. Treba da se prevodilac bavi životom i svim detaljima vezanim za pisca. Ja sam prevodila poetsku prozu, drame, i pjesme, i pisma, i eseje Marine Cvetajeve, tako da sam se upoznala sa njenim čitavim djelom. Isti je slučaj sa Kišom. Ja sam prevela njegove četiri knjige i još se bavila njegovim djelom. Imali smo korespondenciju i dobro smo se poznavali. Ja sam išla u Pariz i on je dolazio kod mene. Korespondencija je objavljena u Sarajevskim sveskama. To je priredila Mirjana Miočinović. To je sve važno, cijeli kontekst, i recimo Grobnica za Borisa Davidoviča je teška knjiga, jer se bavi ruskom revolucijom i ja kao slavist znam dobro rusku istoriju i meni je iz tog razloga bilo lakše da prevodim knjigu. Kiš mi je rekao Ilma, ako nešto nije u redu, ako nađete grešku, kažite mi, jer vi ste specialist za ovo. Da, treba poznavati živote pisaca čije knjige prevodimo i ja ne bih prevela djela koja ne bih mogla da postavim u kontekst i znate to je bitno.

Osim što ste prevoditeljica, autorica ste i originalne književnosti.  Napisali ste knjigu memoarske proze ‘Mnogo mora’ u kojoj opisujete svoje djetinjstvo i odrastanje, koje se dešavalo u prostoru „preko i mimo granica“. Šta se desilo sa tim svijetom slobode i nesputanosti?

– Znate, to je bio stvarni svijet i srednje i istočne Evrope, jer ja sam rođena u Slovačkoj, u jednom gradu gdje je rođena moja majka i gdje žive Mađari. Ona je Mađarica i onda smo se preselili u Budimbeštu, pa u Ljubljanu, a nakratko i u Trst, gdje sam provela najljepši dio djetinjstva, a ‘51 prelazimo u Cirih, gdje smo ostali. Tako da sam ja kao dijete vrlo rano došla u kontak sa granicama. To nije bilo baš tako jednostavno, mislim, i za dijete koje gleda neprekidno ljude u uniformama. Ali, za mene je uvijek bilo zanimljivo da se iza granice nalazi drugi jezik. Njemački je, morate znati, moj četvrti jezik. Prvi je bio mađarski, drugi slovenski, pa italijanski, pa njemački tek na kraju. Granice su bile ambivalentne, baš kao što je Karahasan više puta pisao, granica je bila uvijek jedna dramatična linija gdje ima i sukoba, ali ima i nešto drugo, nešto različito.

Ambivalentnost, to je još uvijek problem granice. Ja sam onda više puta putovala u zemlje istočne Evrope tako da sam dobro upoznala svijet iza željezne zavjese i laknulo mi je kad je došao kraj komunističkoj represiji. Ali, da, granica je ambivalentnost. Ovo što se dešava sada, sa izbjeglicama, očit je primjer da je granica jedna crta, jedna linija, koja ne može da se pređe, jer to je nešto tvrdo i nepremostivo, ali ima i drugih „mekih“ granica i mislim, ja sam o granicama više puta pisala, više eseja sam napisala, o tome da čovjek ne može živjeti bez granice. Granica je u neku ruku potreba, pa i koža je jedna vrsta granice. Imamo različite forme i načine granica, ali to što vi mislite, političke, državne granice, one mogu da budu vrlo strašne i opasne. Ja imam iskustvo sa ovim, imam i meni bi bilo lakše ako ne bi bilo granica u Evropi. Sad su opet uspostavljene granice i to na mjestima gdje ih prije nije bilo. Bivša Jugoslavija, to je bio prostor bez granica, a sada imamo više granica imeđu Bosne, Hrvatske i drugih zemalja. Na ovom području su nastale neke sasvim nove granice. To je ta „igra“ istorije da se granica neprekidno javlja na novim i nevjerovatnim i neočekivanim mjestima.

Pitanje identiteta, čini se, najvažnije je pitanje našeg vremena, a Vi ste očit biološki i profesionalni dokaz da je čistota glupost, a da izmješanost i miješanje proizvodi najbolje rezultate. Koliko je važno, da bi se čitala i razumjevala književnost, imati svijest o neophodnosti susreta sa drugim i drugačijim?

– Apsolutno. Ja se slažem da je ova čistoća apsurd i da takav misaoni koncept nemoguć i opasan. Kulture su u kontaktu i u Bosni je to bilo, mislim, na neki način idealno i samo Sarajevo, kao grad, mnogih religija, nacionalnosti i etničkih skupina je bilo mjesto susreta različitosti. To je zuvijek bio multikulturalan grad, to je bio prototip multikulturalnog grada. Poslije rata to je postalo sve drugačije. To je za mene idealan grad. To je stvarnost, da smo miješani, i da su brakovi miješani, jer zašto bi jedan Bosanac živio isključivo samo sa jednom Bosankom. Za mene je to apsolutno normalno, ja sam takvog porijekla, miješanog i vidim da je to budućnost našeg globalizovanog svijeta. Danas ima toliko miješanih brakova. A književnost, ona ne pokazuje i ne potvrđuje ovu čistoću. Ona je, kao forma života, a život je uvijek snažan i dinamičan i raznovrstan. Književnost treba da pokaže to i ja mislim da ne postoji čisto nacionalna književnost. Dobra književnost transcendira nacionalne granice. Recimo Karahasan, a ima puno takvih primjera da su pisci i bosanski pisci, sa temom, ali istovremeno su i svjetski pisci. To je za mene dobra književnost, ona koja nastoji da transcendira ove granice.

Izvor: Al Jazeera