Grand prix 53. Bitefa pripao predstavi ‘Ali: strah jede dušu’
Dodjelom nagrada završen je Bitef festival, a Grand prix pripao je predstavi “Ali: strah jede dušu” u režiji Sebastiana Horvata, u izvođenju slovenačkog Narodnog gledališća.
Specijalnom nagradom “Jovan Chirilov” nagrađena je predstava “Nemoralne priče – 1. dio: Kuća majka”, autorice Phiae Ménard, Jean-Luca Beaujaulta.
Nagrada “Politike” za najbolju režiju, potpuno zasluženo, otišla je u ruke Sebastiana Horvata, reditelja predstave “Ali: strah jede dušu”.
Publika je na ovogodišnejm Bitef festivalu bila saglasna sa ocjenom žirija i za najbolju predstavu proglasila komad “Ali: strah jede dušu” sa prosječnom ocjenom 4,67.
Proglašenju pobjednika prethodilo je izvođenje predstava “Pozvani” i “Rijetke ptice”, a nakon proglašenja uslijedio je koncert Beti Ðorđević, kada je publika čula veliki hit “Počnimo ljubav iz početka”, koji je bio i slogan ovogodišnjeg Bitefa.
Sebastijan Horvat, reditelj predstave nagrađene Grand prijem, “Ali: strah jede dušu”, izjavio je u intervjuu Tanjugu da za njega nema dileme da će najvažnije teme u svetu danas, kao što su ekologija ili politički populizam, migrantske krize i dalje nalaziti mesto u pozorištu budućnosti.
“Budućnost Evrope je totalirazam koji će pod plaštom demokratije dopuštati sve. Političari će sve dopuštati osim upliva u tokove novca. Umjetnička kritika nikada nigdje nije ugrozila tržište i to je trend koji će, bojim se trajno, biti prisutan u Evropi sve dok je kapitalizam prisutan kao oblik društvenog uređenja”, kazao je Horvat.
„Dobro pozorište ohrabruje ljude da misle“
U pobjedničkoj predstavi Horvat u scenskoj adaptaciji klasičnog teksta Rainera Wernera Fassbindera, zadržava izvorni društveni milje i radnju.
Sedamdesete godine 20. vijeka u Zapadnoj Njemačkoj, slučajni susret i neočekivana ljubav između starije njemačke čistačice, udovice, i mladog marokanskog gastarbajtera, predrasude i neprihvatanje njihove okoline…
Ovaj izbor se pokazuje kao ispravan, jer publika bez problema razvija paralelu s današnjim oblicima ksenofobije, netrpeljivosti prema strancima, migrantima.
Horvat tek na sredini ove ljubavne priče, do tada pretežno ostvarene i sretne, uvodi “treće lice”, ono koje “sreću kvari”, a to je kontekst, društvena stvarnost, odnosno, publika.
Tako u drugom dijelu predstave gledaoci doslovce i fizički ulaze u izmišljeni svijet ljubavnika i iznutra ga, kao nekakav tumor, razaraju.
Kritička i politički angažirana priča ipak se završava sretno, iako ne u potpunosti.
Horvat za Tanjug kaže da pozorište i dalje ima javni uticaj koji se događa na svjesnom i nesvjesnom planu.
“Svaka djelatnost koja se bavi javnim diskursom ima priliku da nešto napravi…Nešto dobro za društvo. Pozorište je dobro mjesto da se putem emocija publici predstave važna i opterećujuća društvena pitanja. To nisu okolnosti u kojima čovjek pročita nešto u novinama, malo se naljuti na sebe i na druge i krene na spavanje. Dobro pozorište ohrabruje ljude da misle. Zato uprkos svemu vjerujem da ima smisla ovo što radim”, rekao je Horvat.
Izvor: Agencije