Granatama po Porodilištu

Piše: Elvedin Kantardžić

Tog popodneva 25. maja 1992. sjedio sam u stanu osluškujući granate. Prozor je bio otvoren – “da se bolje čuje” – tad smo još uvijek naivno mislili da ćemo, ako čujemo fijuk granate kroz zrak, imati vremena da se sakrijemo (šta zna haustorče?!). Ipak, supruga i sinovi bili su u podrumu, jer smo ga smatrali sigurnim skloništem.

U jednom trenutku čuo sam komešanje i galamu ispod prozora, glasove komšija koji se dozivaju. Nije mi trebalo puno da sletim niz stepenice i vidim svoju raju iz mahale kako se okuplja. Neko je saznao da su četnici krenuli u napad na Porodilište, da napadaju tenkovima, minobacačima i da se očekuje da će ga pokušati osvojiti. U Porodilištu se nalazilo blizu dvije stotine žena i novorođenih beba. Svi smo bili u šoku, ne vjerujući da bi neko bio u stanju da i bebe proglasi neprijateljem i da ih ubija.

Strah

Kako sam imao još nešto goriva (zalihe mog Oslobođenja za potrebe svakodnevnog izvještavanja), odmah sam sjeo u auto, u koje se naguralo nas šest. Sa samo dvije puške. Od mojih Bjelava do stadiona Koševo stigao sam za dvije minute. Već kod groblja Lav bilo nam je jasno kroz kakav pakao prolaze ljudi u Porodilištu – tenk sa Poljina tukao je svake minute, bukvalno uništavajući sprat po sprat. Svuda okolo su padali deseci granata. Valjalo nam se probiti do zgrade. Pošto smo od ranije znali da kod Pionirske doline tuče snajper, odlučili smo ići cestom iza stadiona.

 

Čitaj i slušaj: Audio snimak opsade Sarajeva koji čujete dok čitate ovaj tekst napravio je Adil Kulenović.

Nadali smo se da ćemo naći nekog ko će nas upoznati sa dešavanjima i rasporediti, ali sve je bilo sablasno pusto u tom ulaznom holu. Jedino se čuo plač beba. Negdje iz daljine. Užasan plač desetaka beba, koji ni danas ne mogu da zaboravim. Kada smo ušli dalje u zgradu, primijetili smo ljude u bijelim uniformama kako trčeći nose preostale bebe sa gornjih spratova u podrum. Dvojica komšija sa oružjem su otrčali iza zgrade na položaj odakle se čula paljba, mi ostali smo se uključili u pomoć sestrama i doktorima u spašavanju beba, prenošenju neophodnih uređaja, inkubatora, boca sa kisikom, lijekova.

Apel putem televizije

Slika u podrumu bila je zastrašujuća – 130 majki i 70 beba nagurano, bez struje, kreveta, u paničnom strahu. Majke su nastojale umiriti novorođene bebe, što je bilo nemoguće pri zastrašujućoj buci granata. Profesor Srećko Šimić bio je užasnut, ali ni u tim trenucima nije prestajao sa radom. Baš kao i svi medicinari koji su se zatekli taj dan na poslu.

Nije prošlo ni dvadesetak minuta, a prva vozila sugrađana su počela pristizati. Iz pravca Bara, preko Betanije stizali su ljudi, baš kao i sa Koševskog brda, Breke, Ciglana … Ma, uskoro kao da je cijeli grad došao ovdje.

Ubrzo nam je postalo jasno da naši borci neće moći još dugo izdržati, em ih je malo, em im ponestaje municije. Znali smo da nakon granatiranja slijedi pješadijski napad četnika, koji su se nalazili na par stotina metara udaljenosti.
Jedino što mi je palo na pamet bilo je da nazovem TV Sarajevo. Nazvao sam DESK, dežurni je bio Senad Hadžifejzović, kojem sam ukratko objasnio situaciju.

Odmah me je pustio uživo u program, gdje smo profesor Šimić i ja opisali tešku situaciju u kojoj se Porodilište nalazi i pozvali sugrađane u pomoć.
Nije prošlo ni dvadesetak minuta, a prva vozila sugrađana su počela pristizati. Iz pravca Bara, preko Betanije stizali su ljudi, baš kao i sa Koševskog brda, Breke, Ciglana…
Ma, uskoro kao da je cijeli grad došao ovdje.

Suze predsjednika

Žestoka se bitka vodila na malom prostoru. No, uz ovoliku podršku sugrađana i četnicima je uskoro postalo jasno da od osvajanja Porodilišta neće biti ništa. U bijesu su nastavili da još više granatiraju i uništavaju zgrade Porodilišta i Pedijatrije.

Supruga Nermina, koja je mislila da se nalazim u stanu, kad je čula moj glas na tranzistoru, u šoku se srušila sa stolice. 

Tada sam prvi put upoznao rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića. Istom onom cestom, pod jednako žestokom paljbom, probio se do klinike. Ovo je bio jedini put da sam vidio jednog predsjednika da plače – nije mogao da se suzdrži vidjevši u kakvom stanju se nalaze žene i bebe, ne mogavši sebi da da odgovor na pitanje kakvi to ljudski umovi mogu da ubijaju novorođene bebe.      

Komšije su mi kasnije pričale da su sjedili sa mojima u podrumu i slušali radio. Supruga Nermina, koja je mislila da se nalazim u stanu, kad je čula moj glas na tranzistoru, u šoku se srušila sa stolice. Bila je to duga noć i za nju. Ja sam ostao do iza ponoći, nisam joj se mogao javiti, nije znala šta se sa mnom dogodilo.

Kada smo bili sigurni da je neprijateljski napad konačno odbijen, da su četnici odustali od daljeg proboja, krenuo sam nazad kući. Očekivao sam da će povratak biti lakši, mrak da će me sakriti. Ali i tog povratka se još uvijek sjećam – svijetleći meci, sa kojima sam se taj dan prvi put susreo, fijukali su oko mene dok sam se vozio nazad oko stadiona. Tu noć sam, pišući izvještaj za Oslobođenje, prvi put koristio izraz četnik zločinac.    

Danas kad prolazim pored Porođajne klinike svaki put srce mi ubrzano kuca. Sada je to moderna klinika, potpuno obnovljena.

A ispod nje se nalazi stara neobnovljena zgrada Pedijatrije, koja podsjeća na ratna dešavanja. U novom porodilištu od onog dana rođeni su deseci hiljada novih naraštaja. Novih Sarajlija za koje se nadam da neće nikad doživjeti ovo kroz šta smo mi prošli. I za koje vjerujem da će biti pametniji i mudriji od nas.

Ipak, oni žive u najljepšem gradu na svijetu.

Izvor: Al Jazeera