Građani spašavaju propale banke u Srbiji

Državnom kontrolom rada, a ne pokrivanjem posljedica, vlasti bi mogle dati primjer zapadnim bankama (AP)

Piše: Goran Stanković

U poslednjih nekoliko godina Srbija je utrošila skoro milijardu evra na spašavanje „posrnulih“ banaka.

Kada je javnost po prvi put došla u kontakt sa informacijama kako su naši biznismeni uopšte postajali vlasnici firmi i kakve ludorije su im bile neophodne za „normalan“ život (jahte, limuzine, nepotrebno velike kuće …) ljudi su se zapitali ko je tu sve posrnuo osim samih banaka.

Ispostavilo se da su „biznismeni“ bez dinara u džepu kupovali sve što im padne pod ruku od novca koji su dobijali u obliku kredita, a bez ikakvih garancija. Kad bi se novac potrošio i firme upropastile onda bi država jednostavno pokrila ovaj dug.

Odličan izgovor

Kao i svaka mera države, koja je u startu imala najiskrenije namere da nešto popravi, ovakva  intervencija postaje odličan izgovor za ljude koji žele da se na lak način ovajde i postanu milioneri preko noći.

Srbija je po ugledu na slične slučajeve u zapadnim ekonomijama postupala tako što je pokrivala te enormne gubitke, najčešće privatnih banaka.

Ali, zar nije bilo razumnije, kad je već preuzeta ovakva velika odgovornost  na račun građana, da Narodna banka ima svoj kontrolni organ koji bi strogo kontrolisao plasman kredita, hipotekarnu sigurnost, poslovanje banaka i sugerisao na kamatne stope, a ne da se pojavljuje kao neko ko će da se posle veselja isprsi i plati ceh.

Neka se građani koji s mukom otplaćuju svoje stambene kredite zapitaju da li možda plaćaju i zimski servis neke jahte na Jadranskom moru ili slično.

Ovakav organ je zaživeo u Americi još 1933., po izglašavanju čuvenog Ruzveltovog zakona poznatijeg kao New Deal, i doneo je boljitak bankarskom sistemu Amerike kao i celoj ekonomiji uopšte. Ovaj zakon je, pored ostalog, doneo i zakon o strogom razdvajanju komercijalnih od investicionih banaka.

Kasnije je američka federalna vlast pod pritiskom velikog i često špekulativnog kapitala popustila i dozvolila nekontrolisano zaduživanje i taj recept se prelio na druge države.

Kasnije su se veliki problemi sa nenaplativim kreditima pojavljivali u talasima u celom svetu (poslednja velika kriza 2007. i 2008. u Americi, Velikoj Britaniji …).

Međutim, ovo što se u Srbiji događalo poslednjih godina je više ličilo na raspodelu plena posle neke srednjovekovne bitke, nego na nekakvu privredu koja je usled stvarne recesije zapala u probleme sa likvidnošću.

Sada se događa sledeće:

– država hoće da digne kredit od Svetske banke u iznosu od 200 miliona evra i još isto toliko od Evropske  banke za obnovu i razvoj da bi se pokrile ove rupe

– agencija za osiguranje depozita hoće da poveća premiju za dodatnih 0.2%

– država postaje vlasnik dela banaka koje su propale, ali i dalje bez kontrole plasmana kredita.

Nova pravila igre

Neka se građani koji s mukom otplaćuju svoje stambene kredite zapitaju da li možda plaćaju i zimski servis neke jahte na Jadranskom moru ili slično.

Sada ustvari i banke koje dobro rade svoj posao plaćaju taj trošak.

Osim mnogih dobrih stvari koje postoje u razvijenijim ekonomijama postoje i neke loše koje ne moramo slepo oponašati.

Od janura 2015. EU je je uvela nova pravila igre za posrnule banke.

Više se neće pokrivati dugovi samo  novcem poreskih obveznika, nego će vlasnici i kreditori prvi biti na udaru, pa tek onda poreski obveznici.

Možda bi vlasti u našem regionu mogle nešto da shvate iz naših grešaka, pa da strožom, tj. državnom kontrolom rada, a ne pokrivanjem posledica, daju primer zapadnim bankama.

Nisam siguran da naši ljudi ne mogu ponekad biti i pametniji od istih kolega sa Zapada, ma koliko to delovalo nemoguće onima koji sa nestrpljenjem čekaju ulazak u EU.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera