Grabar-Kitarović izgubila bitku protiv Tita

Piše: Damir Petranović

U predizborno vrijeme obično se dramatično najavljuju velike metle i slična pomagala, a kad se stvari malo smire izbor najčešće padne tek na običnu krpu za poliranje. Tako je i nova predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prije samo koji tjedan revolucionarno i gotovo ratoborno vrištala o konačnom obračunu s mračnom komunističkom prošlošću, a već danas se ne usudi ni taknuti bistu Josipa Broza Tita, na koju se spotiče kad svakog jutra dolazi na posao.

Dapače, svi su izgledi da će poprsje najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti u uredu hrvatske predsjednice stajati još dosta dugo, dok se na njega ne naviknu i najokorjeliji novohrvati i svi oni koji su u kampanji doživljavali otvorenu ekstazu svaki put kad bi njihova partijska družica spomenula veliko čišćenje na Pantovčaku.

To je, ukratko, rezime male hrvatske ideološke bitke koja se ugasila prije nego što se stvarno i rasplamtala. Kolinda Grabar Kitarović, naime, ovih dana odlučila je da će zadržati Tita u svojoj blizini. Barem još neko vrijeme, što je i logično: nije se odrekla njegove rezidencije, pa kako bi to napravila s malim spomenikom?

I time je nova predsjednica stavila pod tepih temu koja se gotovo ciklički otvara u javnosti, uzrokuje vječno iste svađe i siluje mali ostatak nacije kojega zaboli cipela i za rahmetli maršala i za njegovu ostavštinu. Naslijeđe koje mu se, uzgred budi rečeno, definitivno ne drži baš najbolje – odnosno, raspalo se u paramparčad.

Da, Josip Broz Tito…

Uvijek se ide u ekstreme

U često sumanuto podijeljenom današnjem hrvatskom društvu njegov je lik simbol cijele te histerije, maskota koja – po kriterijima obje strane – razdvaja demokrate od totalitarista, slobodoljubne od ispranih mozgova i nacionalno svjesne od bijednih tuđinskih podrepina.
No nevolja je, kako rekosmo, u tome što se uvijek ide u ekstreme: ako ti Tito i nije baš mio, automatski si ustaša i poklonio bi Istru i Dalmaciju fašističkim okupatorima. A ako prema njemu pokazuješ barem malu dozu simpatije ili razumijevanja, sigurno si potomak koljača s Bleiburga i, što je osobito popularno zadnjih godina, najobičniji udbaš.

Dok je istina, naravno, negdje po sredini. Čovjek ima svoje zasluge i mrlje, kao što bi ih imao svatko da je skoro pola stoljeća vladao nad bog te pitaj koliko nacija, republika i pokrajina, u jednom neobičnom kupusu zvanom Jugoslavija. I još, jel’ te, u specifičnim povijesnim okolnostima.

Da, cijeli je Balkan prosperirao u njegovo doba, ali s obzirom na bijednu startnu poziciju i u usporedbi s ostatkom Europe, odnosno njenim zapadnim dijelom – i nismo se previše proslavili.

Da, na svjetskoj sceni igrao je nekakvu vražji bitnu ulogu – ali mora se priznati da je to radio u komplotu s nekim od najkrvavijih i najbezočnijih diktatora u povijesti čovječanstva, koji su svoje podanike maltretirali u nezamislivo okrutnim režimima. I jest, imao je jedan veliki i lijep sprovod – što je neobičan argument koji uvijek dobro prolazi u našoj mitomanskoj praksi – ali razlog tome se valjda može naći u obliku njegovog rada na polju vanjske politike.

Koji bi se, ukratko, mogao opisati kao švercerska diplomacija. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Sve su ovo argumenti uobičajeni u našim beskrajnim kafanskim raspravama, a oni najbolji obično dođu na red kada se polemika ozbiljno zakuha. Da, u njegovom režimu socijalna sigurnost i zaposlenost bili su na zavidnom nivou, barem ako ćemo ih uspoređivati s jadnim i zaostalim vremenima prije komunističke revolucije.

Ali, s druge strane, njegov režim doista jest sazidan na solidnoj količini klasičnih zločina i odvratnih pokolja i likvidacija, a o najobičnijoj slobodi govora – univerzalnom ljudskom pravu i temelju svakog slobodnog društva – valjda ne treba previše govoriti.
Komunizam možda jest plemenit u teoriji, ali u praksi se uvijek i svugdje izrodio samo i jedino u mrak i totalitarizam.

I tako danas imamo Hrvatsku kao jednu od rijetkih europskih zemalja koja se nikako ne uspijeva jasno odrediti prema svojoj povijesti – dijelom jer za velik broj građana ona predstavlja bolju osobnu prošlost i romantično sjećanje na bezbrižnu mladost – bez puno para, ali i bez briga, izuzev za one koji su voljeli puno čitati i postavljati neugodna pitanja.

A dijelom i jer iza ugla doista stoji ekipa s drugom vrstom također neracionalne nostalgije, kojoj je šahovnica – osobito ona s prvim bijelim poljem – jedini autentični znak nacionalne pripadnosti & ponosa. Tek s njima postoje ozbiljni problemi: demokratični su kad osuđuju Goli otok i likvidacije neistomišljenika, ali nekako strašno benevolentni kad se spomenu Jasenovac i odvratna nacistička i ustaška mrlja na nacionalnoj duši.

Nema tu neke velike sreće

Sredine nema, niti će je biti. S ove distance čovjeku nekako dođe milo Franje Tuđmana i njegove utopijske ideje pomirbe partizanske i ustaške djece u novoj, ideološki resetiranoj Hrvatskoj. Za tu je svrhu nesretnik i držao famoznu Titovu bistu u svojom uredu, pokušavajući uskladiti ideju civiliziranog antifašizma s objektivno velikim nacionalnim frustracijama koje su prokuljale baš kad je došao na vlast.
Što današnji veliki titoisti drže krunskim argumentom protiv micanja poprsja, kao da ne znamo da u svakoj drugoj prilici o pokojnom prvom predsjedniku govore kao o ludom i ishlapjelom starcu.

Uglavnom, nema tu neke velike sreće: Kolindi Grabar Kitarović bilo bi najbolje spomenik spremiti negdje duboko u sef i sačuvati ga za buduće generacije, za neke nove hrvatske predsjednike koji će ga –  po potrebi i u skladu sa svojim ideološkim predznakom – skrivati ili pompozno izlagati.

Ova priča ionako nema kraja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera