Govori u Kairu i američka vanjska politika na Bliskom istoku

U protekle dvije decenije, tri visokorangirana američka zvaničnika su išla u Kairo da iznesu svoju viziju američke vanjske politike na Bliskom istoku. Svaki put su kritikovali svoje prethodnnike i nijednom ništa dobro nije izašlo iz tog.

U junu 2005, državna sekretarka Condoleezza Rice održala je govor na Američkom univerzitetu u Kairu dvije godine nakon američke invazije na Irak. Svrgavanje Saddama Husseina je ostavilo pukotinu u zdanju arapskog autoritarizma i predsjednik George W. Bush je tvrdio da je bakljonoša slobode i demokratije u regiji. Stoga je u svom obraćanju, Rice opširno govorila o „slobodi i demokratiji“ na Bliskom istoku i istaknula je šest decenija američke podrške za „stabilnost nauštrb demokratije“.

Ali do tada je Bushova administracija već otpremila kući stotine tijela američkih vojnika ubijenih u sigurnosnom vakuumu koji je uslijedio u Iraku; mnogo više ih je tek trebalo doći. U narednim godinama, postalo je jasno da oružje ne može iznjedriti slobodu i demokratiju u regiji i da je iranski režim iskoristio slabost Iraka da se uzdigne kao militantna regionalna sila.

Historijska napetost između SAD-a i islamskog svijeta

Tačno četiri godine kasnije, u junu 2009, predsjednik Barack Obama održao je sasvim drugačiji govor na manifestaciji koju su organizovali Al-Azhar i Kairski univerzitet u sklopu onoga što su tada njegovi kritičari nazivali „turnejom izvinjenja“ za američko loše ponašanje pod Bushovom administracijom. On je govorio o historijskoj napetosti između SAD-a i islamskog svijeta koju će on pokušati riješiti kroz „novi početak“ u odnosima.

Obama je imao dva cilja na umu: da se isključi iz sunitsko-šiitskih tenzija pružajući ruku Teheranu i da postigne mirovni sporazum između Palestinaca i Izraelaca – dva poprilično kontradiktorna cilja. Dok je iranska moć rasla u regiji nakon invazije na Irak, Izrael i Saudijska Arabija su postali fokusirani na to da je odvrate; stoga nisu bili zainteresovani za postizanje sporazuma sa Palestincima dok je SAD kao prioritet stavila suzbijanje iranskog utjecaja.

Obama ne samo da nije uspio postići ova dva cilja, već je također pretjerano koristio američke dronove da bombarduje mete širom islamskog svijeta, ubijajući stotine nedužnih civila i udaljivši se od svojih obećanja o „novom početku“.

Deceniju kasnije, državni sekretar Mike Pompeo također je došao u Kairo i održao ključni vanjskopolitički govor. On je objavio da je „doba samonametnutog američkog srama gotovo“, kritikujući Obamino naslijeđe na Bliskom istoku i iznoseći kontradiktorne politike. Zapravo, pomniji pogled na njegove riječi otkriva da nekoliko politika koje provodi Trumpova administracija nisu drugačije od Obamine doktrine.

Naprimjer, Pompeo je prekorio Obamu jer se povukao iz Iraka, zalažući se da „kada se Amerika povuče, uslijedi haos“. Pa ipak, to je upravo ono što se trenutno odvija u Siriji, nakon Trumpove ishitrene odluke da povuče američke vojnike iz sjeveroistočne regije ove države.

Suprotstavljanje ISIL-u upotrebom dronova

On je također hvalio politike Trumpove administracije da povuče snage „kada je posao završen“, ističući da su američke snage u Iraku spale sa 166 000 na 5000 i preskočivši činjenicu da je ovo povlačenje odluka koju je donio Obama.

Pompeo je također iznio još jedan produžetak Obamine doktrine: suprotstavljanje ISIL-u upotrebom dronova i lokalnih partnera na terenu i osnaživanje saveznika da zaštite svoje granice. Ironično, cilj poražavanja terorizma će vjerovatno kočiti dvije odluke koje je donijela Trumpova administracija. Jedna je povlačenje iz Sirije što će ostaviti američkog saveznika Sirijske demokratske snage (SDF) okupiranog sa potencijalnim turskim napadom i odvraćenog od svoje kampanje protiv ISIL-a. Druga je odluka da se suprotstave Iranu diplomatski, zbog čega su američke snage na oprezu i odvlači im se fokus od borbe protiv ISIL-a u Iraku.

Pompeo se pobrinuio da naglasi Trumpove antiiranske politike rekavši „Nacije Bliskog istoka nikada neće uživati u sigurnosti, postići ekonomsku stabilnost, ili unaprijediti snove svog naroda ako iranski revolucionarni režim nastavi sa trenutnim kursem“. Međutim, odvraćanje Irana u Trumpovoj eri znači tek nametanje oštrih sankcija režimu bez ostatka međunarodne zajednice. To također znači da će Washington i Teheran nastaviti dijeliti utjecaj i u Iraku i u Libanu.

Trumpov državni sekretar je također govoio o „jačanju dugogodišnjih saveza i gradnji novih partnerstava“. Pa ipak mnogim američkim saveznicima u regiji ne odgovaraju posvećenost trenutne administracije regionalnim savezima. Kurdske snage i u Iraku i u Siriji je Trumpova administracija ostavila da se sami snalaze i trenutno pokušavaju uključiti Moskvu i potencijalno Teheran kao rezultat američkog oklijevanja da ispuni svoja obećanja. Neki arapski režimi su neodlučni u vezi pridruživanja antiiranskoj osovini sa Izraelom i izgleda da podržavaju postepeno razvodnjavanje palestinskog pitanja koje Trumpova administracija radi.

Javna poruka Trumpu

Dok dijelovi Pompeovog govora izgledaju kontradiktorni posmatračima iz vana, moguće je je da njegova ciljana publika bio njegov šef u Ovalnom uredu. Nesposoban da izloži svoje mišljenje privatno, Pompeo je vjerovatno želio poslati javnu poruku Trumpu da je povlačenje iz Sirije potez koji nalikuje na Obammine, znajući da predsjednik ništa više ne mrzi nego kada ga porede sa njegovim prethodnikom.

Koje god Pompeove prave namjere bile, njegov govor je potvrdio zabrinjavajuću realnost: Nikada u novijoj historiji nije američka vanjska politika bila tako oteta od strane domaće politike i unutrašnjih tenzija unutar predsjedničke administracije. Sada kada James Mattis više nije šef u Pentagonu, Pompeo i savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton će biti oni koji se nadmeću za pažnju svog šefa i traže način da oblikuju američku vanjsku politiku na Bliskom istoku u skladu sa svojim uvjerenjima. Dostigli smo nadrealni trenutak u američkoj politici u kojem se Bolton, šampion iračkog rata, smatra jedinim glasom razuma preostalim da spasi američku politiku u Siriji.

Posao Boltona i Pompea će biti težak jer su obojica izgubili kredibilitet na Bliskom isoku. Idući naprijed, nijedan regionalni lider ili kreator politika neće vjerovati da oni govore u Trumpovo ime. Ono što su propovijedali u vezi Sirije diskreditovano je predsjednikovim nedavnim opaskama da SAD-a nema posla da ostaje u Siriji.

Činjenica je da Trump nikada nije bio izolovaniji kući i u inozemstvu i govor o kontroli štete u Kairu njegovog državnog sekretara nije dovoljan da spasi američkog predsjednika od njega samog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera