‘Gospodin Niko’ – najpopularniji hrvatski političar

Najpopularniji političar u Hrvatskoj je – Nitko. Ne, nije šala. U politički normalnijoj zemlji tom bi rečenicom možda započeo neki loš vic, ali ne i ovdje, gdje ozbiljne stvari zvuče poput viceva. O tome da je spomenuti “gospodin Nitko” najpopularniji političar već tri mjeseca zaredom govore ankete u kojima građani iskazuju svoje političke simpatije i antipatije.

U redovnom mjesečnom istraživanju CRO Demoskopa s početka rujna, prvi put od 2004. godine, otkad se provodi spomenuto istraživanje javnosti, građani su rekli da je najpozitivniji političar – nitko. “Nitko” je dobio čak 23,3 posto glasova, dok je iza njega poprilično zaostala aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s 15,8 posto glasova, a trećeplasirani premijer Andrej Plenković još i više, sa samo 11,2 posto glasova.

Mjesec kasnije, početkom listopada, ponovila se priča, s tim da je i “gospodin Nitko” malo izgubio rejting, pa je tog mjeseca pao na 21,7 posto glasova. No, pala je i drugoplasirana predsjednica – s 15,8 na 15,3 posto, dok je premijer Plenković zadržao isti rejting kao i mjesec ranije. Početkom studenoga – a to već više nije vic (ili možda jest?) – “Nitko” je već treći mjesec zaredom čvrsto na vrhu liste najpopularnijih hrvatskih političara. Čak se uspio oporaviti i vratiti na 23,3 posto iz rujna, dok su predsjednica i premijer, na drugom i trećem mjestu najpopularnijih, dodatno srozali svoj rejting.

‘Prešišao’ predsjednicu i premijera

Godinama su tim anketama dominirali, kako su ih zvali, rejting-efendije, poput bivših predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića. Ivo Sanader na vrhuncu političke nedodirljivosti krajem svoga prvog premijerskog mandata dobro je kotirao u anketama, baš kao donedavno Grabar-Kitarović. Istina, budući da je hrvatsko društvo precizno podijeljeno popola, nerijetko su najpozitvnije doživljavani političari ujedno bivali i u društvu najnegativnijih. No, sve njih skupa sada je opasno ugrozio anonimac sa samog dna anketnog listića, posljednji u nizu ponuđenih, neznanac plemićkog imena “Nitko od navedenih”.

Već tri mjeseca taj čudnovati lik bez lica, John Smith hrvatske političke scene, biva popularniji i od predsjednice Republike i od predsjednika Vlade, pa čak i širokim masama omiljenog “cirkusanta” Ivana Pernara. Naravno, trijumf “Nikoga”, koliko god u ova tri mjeseca zvučao kao vic, uopće nije smiješan jer žalosno svjedoči o golemom nepovjerenju birača u hrvatsku političku elitu.

“To je totalni poraz političara, koji se može tumačiti kao posljedica potpunog pada povjerenja građana u politički sustav. Dakle, i onih koji u startu ne vole taj sustav i onih koji ga vole i onih koji su u tome umjereni”, kaže politolog Anđelko Milardović, voditelj Instituta za europske i globalizacijske studije u Zagrebu.

Razlog bijednom rejtingu “živih” političara Milardović vidi u njihovoj nespremnosti da poduzmu korjenite reforme.

“Da se ja bavim politikom, zabrinuo bih se i zapitao: ‘Što je to s nama?’ Dok društvo srlja u katastrofu, oni uporno odustaju od reformskih zahvata. Jeste da bi te reforme boljele, ali jednom se to mora napraviti. Oni misle da će, ako ne započnu reforme, sačuvati svoje pozicije i da neće propasti. A ne shvaćaju da njihovo nečinjenje vodi ovo društvo u ambis, jer se sve lošije živi, a rezultati su skromni. Te ankete nam govore da nitko ne zaslužuje pozornost i da je politička klasa promašena investicija”, tumači Milardović.

Da razočaranost u političare, tako vidljiva iz posljednjih anketa, proizvodi političku apatiju među građanima Hrvatske smatra i politolog Pero Maldini sa Sveučilišta u Dubrovniku.

‘Zaokruživanje začepljenog nosa’

“Nesumnjivo je nezadovoljstvo i razočarenje mnogih birača političarima, ne samo onima iz suparničkih političkih opcija već i iz onih koje podupiru, a rezultat toga su politička apatija i biračka apstinencija. S druge strane, iz istih razloga nema novih birača iz relativno velike mase onih neodlučnih budući da ih postojeće, uglavnom dvije dominantne političke opcije, ne uspijevaju dovoljno motivirati da bi jednoj od njih dali podršku”, kaže profesor Maldini.

Problem je, ističe, dobrim dijelom i u tome što su akteri na hrvatskoj političkoj sceni, njihove javne politike i politički stil vrlo slični. Sve češće se između dvije najveće stranke, Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije, bez obzira na njihove nominalne političke i svjetonazorske razlike, stavlja znak jednakosti. Uzrok tomu što su građani zasićeni njima i njihovim politikama Maldini, kao i Milardović, vidi u izbjegavanju rješavanja ključnih problema.

“Budući da se politička konfrontacija ne događa u vezi sa socioekonomskim pitanjima, što bi bilo normalno i konstruktivno, politički sukobi generiraju se poticanjem svjetonazorskih i ideoloških razlika, što je redovito destruktivno i štetno, jer ne rješava društvene probleme, već produbljuje postojeće i stvara nove društvene podjele. Građani su zasićeni takvom politikom”, kaže Maldini.

Nespremnošću i nepoduzimanjem reformi, s jedne, te iscrpljivanjem u jalovim ideološkim raspravama, s druge strane, politička elita u Hrvatskoj udaljila se od građana i birača. Ne čudi stoga kad i oni koji redovito izlaze na izbore sve češće govore da “nemaju za koga glasati” ili da imena na glasačkim listićima “zaokružuju začepljenog nosa”. Politolog Milardović ističe da je uzrok u “status quo” modelu društva, koji je na snazi u Hrvatskoj.

“To znači da je sustav u totalnoj krizi, da ne kažem neku prostiju riječ, a oni ne žele mijenjati čak ni izborno zakonodavstvo koje proizvodi taj status, kamoli otvarati druge reforme. S takvim načinom i neinkluzivnim modelom, koji isključuje ljude, može se samo srljati u propast. Donekle mogu shvatiti dubinu egoizama onih koji vladaju, jer misle da odustajanje od reformskih zahvata znači da se održava neki stabilni sustav. Uostalom, sam ‘status quo’ model podrazumijeva konzervativnost i stabilnost, a ja se pitam: što to ima u Hrvatskoj da se može stabilizirati? Stabilno je kada sve funkcionira, a ne tek ponešto, ili ništa, kao ovdje”, smatra Milardović.

Sve to (ne) bira ‘gospodin Apstinent’

I dok “gospodin Nitko” biva sve popularnijim političarem, a “gospodin Apstinent” njegovim najvjernijim glasačem, Maldinija pitamo ne otvara li se time prostor za opasne demagoge i populiste koji bi se mogli uvući u to prazno tijelo bez lica i identiteta.

“U taj prostor već su ušle tzv. treće opcije, redom male stranke, koje nastoje zadobiti potporu upravo na tom nezadovoljstvu i na, barem nominalnoj, ekvidistanci od glavnih političkih stranaka. Međutim, svjedoci smo da te stranke – najčešće stranke jednoga problema i jednog vođe – nisu sposobne jasno artikulirati niti ona glavna, a kamoli većinu društvenih pitanja i ponuditi jasnu političku platformu društvenog razvoja. Oni igraju na protestnom raspoloženju, koje potiču klasičnom populističkom mobilizacijom i retorikom, koja redovito uključuje moraliziranje politike, nuđenje jednostavnih rješenja za kompleksne društvene probleme, naglašeno identificiranje s narodom, odnosno s ‘malim čovjekom’ i apriorno protivljenje, štoviše, i demoniziranje političkih elita svih opcija. No, pokazalo se da uz svu buku koju stvaraju, pa i stanovitu podršku koju dobivaju od dijela birača, populistički politički akteri – osim demagogije i moraliziranja i poticanja krize vlasti po svaku cijenu – nemaju što ponuditi”, kaže Maldini.

Potraje li jalovost mainstream političara, nezadovoljstvo bi moglo biti još veće, kriza sve dublja, a “gospodin Nitko” još zadugo ostati najpopularniji političar. 

Izvor: Al Jazeera