Gorenje više nije u slovenskom vlasništvu

Piše: Mladen Obrenović

Jedan od simbola snažnog slovenskog gospodarstva – velenjsko Gorenje, nije više u većinskom vlasništvu domaćeg kapitala, jer su nakon tri dokapitalizacije vlasnici 51,93 posto kompanije postali – stranci.

Pojedinačno, najveće udjele u kompaniji koja više od pola stoljeća proizvodi kućanske aparate imaju Međunarodna financijska korporacija (IFC), koja u svom vlasništvu ima 11,8 posto vlasništva, te japanski Panasonic sa 9,5 posto.

„Gorenje je kao posljednji slovenski div, koji je uspješno preživio tranziciju i opstao u širim regionalnim okvirima, završio u stranom vlasništvu. Prethodno je Fructal preuzeo srpski Nektar, Drogu Kolinska kupila je hrvatska Atlantic grupa, a uskoro i Mercator postaje dio Agrokora. Elan je u problemima, pa Europska komisija insistira na stečaju zbog nezakonitih potpora, a problema imaju i još neke velike tvrtke“, konstatira Božica Babić, novinarka zagrebačkog Poslovnog dnevnika.

Još napominje kako je novog premijera Miru Cerara na stolu dočekao paket u kojem je 15 tvrtki, kojima je većinski vlasnik država, a koje su pred privatizacijom.

Prema mišljenju ekonomskog analitičara Maksa Tajnikara nije toliko bitno tko je vlasnik Gorenja, odnosno prevladava li u vlasničkoj strukturi strani ili domaći kapital, nego je neophodno internacionalizirati i radnu snagu.

„Činjenica da 52 posto vlasništva pripada stranom kapitalu nije ni dobra ni loša vijest za Gorenje, nego normalna vijest. Ono što im prigovaram jeste da su previše lokalna kompanija, ne zbog kapitala i vlasništva, nego zbog radne snage i tržišta. Kod svih velikih svjetskih kompanija ide se prema internacionalizaciji, a to treba raditi i kod nas jer su sve države dosta male u europskim i svjetskim okvirima. Upravo zato je strani kapital nešto normalno, nešto što otvara i mobilnost radne snage, ali i tržišta“, napominje Tajnikar.

Skupi, a kvalitetni proizvodi

Budući da su proizvodi Gorenja, i ne samo te kompanije, uvijek na tržištu bili definirani kao skuplji, ali i kvalitetniji, Tajnikar smatra da je riječ o dobrom poslovnom modelu. Kao primjer navodi Mercator koji je uvijek slovio kao trgovački lanac s nešto skupljim i kvalitetnijim proizvodima, a ne kao diskontna trgovina.

„Zapravo je to tržišna niša koju neka bolja slovenačka poduzeća pokušavaju da pune i mislim da je to dobra strategija. Gorenje nije dostiglo tu razinu, jer je imalo za cilj da bude konkurent barem Boschu, ali ni cijenama ni kvalitetom ne može da ga dostigne. Cilj im definitivno jeste – biti kvalitetan i nešto skuplji, ali još nisu blizu toga“, ukazuje Tajnikar.

Istočno od Sutle, ipak, još vjeruju u kvalitetu proizvoda Gorenje, ali i priznaju da su ponešto skuplji.

Zamjenik glavnog urednika beogradskog Novog magazina Mijat Lakićević, ipak, pozdravlja ulazak stranog kapitala u Gorenje, pogotovo dolazak Panasonica, budući da drže petinu stranog vlasništva u kompaniji.

„Možda to nije mnogo, ali je velika stvar za Sloveniju. Prava stvar je i za ostale, jer se radi o svjetskoj kompaniji, krajnje ozbiljnoj. Dolazak investitora iz Japana je dobar i za razvoj Gorenja, jer ni Slovenci ne mogu da žive tako dobro, a da malo rade“, ukazuje Lakićević.

Kapital promijenio smjer

Pojašnjavajući svoje tvrdnje, podsjeća kako „Slovenija ima problem s velikom javnom potrošnjom, iako ima odlična primanja u zdravstvu i školstvu i sve je savršeno pokriveno“.

„Istovremeno, privreda nije mogla da stvara toliki profit, upali su u veliki spoljni dug, pa je i zbog toga Slovenija upala u krizu. Drugo, i sâm rast tih firmi bio je prejak, no ekspanzija je bila praćena zaduživanjem i sve je dovelo do neracionalnosti, do odliva kapitala, do nekontrolisanog zaduživanja. Na sve to došla je ekonomska kriza“, navodi Lakićević.

Objašnjava i kako su Gorenje, ali i gotovo cjelokupni proizvodni sektor završili u rukama stranaca, navodeći kako građani više nisu imali kupovne moći, proizvodi su postali skupi, jer je i tamošnja radna snaga skupa. Godinama je Slovenija izbjegavala privatizaciju na međunarodnoj razini, zadržavajući velike kompanije pod vlasništvom države ili tamošnjih bogatih poslovnih ljudi, no to je očito postalo prošlost.

„Sve je postalo nerantabilno, a Slovenci više nisu mogli da zadrže te firme u svojim rukama. Najbolji je to pokazatelj koliko je država loš vlasnik, jer čak se i Slovencima, koji su u odnosu na druge u bivšoj državi, bili najracionalniji i najproduktivniji, sve to pokazalo kao loše i nije moglo više da se izdrži“, ukazuje.

Još dodaje da se sve češće u posljednje vrijeme događa da kapital iz bivših jugoslavenskih republika dolazi u Sloveniju, podsjećajući kako je sve donedavno bilo upravo obrnuto.

Vremena su se promijenila, na što upozorava i Božica Babić, navodeći nekoliko primjera.

„Jedno su vrijeme država i tamošnji tajkuni držali velike socijalističke firme, pa su pojedini slovenski konzorciji preuzimali hrvatske ili tvrtke u drugim zemljama, no onda su polako počeli nestajati. Primjerice, Peko još opstaje i ne da se. Rasprodali su nešto svoje imovine po Srbiji i BiH, ali Hrvatsku ne žele napustiti, baš kao ni Sloveniju. Najavljuju da će uspjeti kad izađu iz stečaja i svih problema. Tek planiraju krenuti u osvajanja“, kaže Babić.

I država mora ostati vlasnik

Na kraju, Sloveniji i njezinoj novoj vladi predstoji privatizacija nekolicine već spomenutih kompanija. U tom smislu, ekonomist Maks Tajnikar ima i jasnu preporuku.

„Sve države imaju krivi pristup – nije bitno koliko stranog kapitala ulazi, nego koja su ona poduzeća, ne grane, u kojima želimo ostaviti državu kao vlasnika. Ne trebamo diskutirati što ćemo privatizirati, niti koliko će biti stranog kapitala, nego treba definirati šta treba imati u rukama države. Treba obrnuti pitanje i odgovoriti što ne želimo privatizirati, pa će sve poslije biti lako. Neće se više postavljati pitanje je li strani kapital dobar ili loš – bilo koji kapital je dobar“, zaključuje Tajnikar.

Izvor: Al Jazeera