Gorčin Stojanović: Loši smo đaci historije

Stojanović: Živimo u vremenu mediokriteta i zbog toga nemam veliku nadu (Arhiva)

Pozorišna predstava Semper idem (Uvek isto) koju je prema romanu Đorđa Lebovića režirao Gorčin Stojanović, koji potpisuje i dramatizaciju i scenografiju predstave, proglašena je najboljom predstavom 65. Sterijinog pozorja.

Ovom nesvakidašnjem, glumački veoma zahtjevnom pozorišnom komadu Narodnog pozorišta Sombor dodijeljene su još tri prateće nagrade festivala – Gorčinu Stojanoviću za najbolju režiju, Marku Markoviću za najbolje glumačko ostvarenje i Ivani V. Jovanović za najbolju epizodnu ulogu.

“Pošto sam ja odrastao na pozorišnim festivalima, prirodom posla mog pokojnog oca i prilikom interesovanja mojih roditelja, koja su se kretala kao i moja, ja nekako ne mistifikujem nagrade, niti ih nipodaštavam. Nagrade su posledica nekog rada, isto kao honorar, one se dogode ili ne dogode.  Kada se dogode lepo je, kada se ne dogode – pa dobro, nisu se ni desile. U svakom slučaju, ne treba im davati višak nepotrebnog značaja, niti nipodaštavjaući, niti uzdižući”, kaže Stojanović, koji je u razgovoru za Al Jazeeru govorio o pozoričnoj adaptaciji djela Semper idem, njegovoj univerzalnosti i aktuelnosti, ali i društveno-političkoj stvarnosti koju živimo.

  • Da li je i koliko je zahtjevno bilo ovaj roman pretočiti u pozorišni tekst i koliko je izazovno bilo uraditi to na način  na koji ste to uradili – trodijelina dramatizacija, pet sati predstave, 70 ljudi na sceni…

-Bilo je, naravno, zahtevno i izazovno, s tim što moram da kažem da tog zahteva koji smo sebi nametnuli i izazova koji smo prihvatili ne bi uopšte došlo da nije reč o romanu kojeg je pisao čovek koji je pre i posle svega dramski pisac i scenarista. U svakom slučaju, reč je o čoveku kiji piše manirom nekoga ko pravi prizore, a prizor vrlo lako postaje dramski. Na kraju krajeva, kada jedan pisac odabere prizor, nekakvu situaciju, ne samo isključivo kontemplativnu prozu, onda je to podatnije za scensku adaptaciju. S druge strane, romaneskni pasaži koji se tiču, da tako kažem, emocija i stanja duha glavnog junaka su na način na koji Lebović piše lako transferabilni na scenu, zato što on ima jednu rečenicu koja je jasna i precizna, čak i kada je duga, u njoj nema gomilanja epiteta, nema ponavljanja motiva.  

Izazov i zahtev su bili veliki, ali je i prividna lakoća kojom o tako teškim temama Lebović piše takva da se to zapravo nekako prirodno dešava. Ja nisam sklon da verujem da je sve moguće staviti na scenu, svaku prozu, ali ova je to ne samo zasluživala, već nekako i tražila, da ne kažem vapila.

  • Odakle potreba da postavite ovaj tekst? Koliko je on univerzalan i aktuelan i šta nam u konačnici ova ratna hronika ispričana iz perspektive dječaka govori danas?   

-Vreme u kojem mi živimo je takvo kakvo jeste. Ja sam u godinama u kojim jesam i moje osećanje je da je u ovakvim vremenima neophodno baviti se temeljnim temama. To ne znači da ja ne bi sutra sa najvećom radošću radio neku komediju ili ono što Englezi zovu ‘krevetska farsa’, jer su to takođe ljudska pitanja, ali izazov je naše suočavanje sa univerzalnom temom zla.

Kada sam u Sarajevu prije deset godina radio Richarda III, to je bila predstava o nekoj vrsti kristalizacije zla, o nekoj vrsti utemeljenja i nastanka zla, a sada je reč o nečem što je pomalo poražavjaući paradoks, a to je da mi rastemo i sazrevamo kao ljudi kroz spoznaju zla. Jedna od temeljnih civilizacijskih tekovina, tačnije pitanje, jeste kako se s tim u sebi, a naročito u drugima i oko sebe, suočavati. Da li je, dakle, potrebno spoznati zlo u svom krajnjem ekstremnom vidu da biste uopšte sazreli kao osoba. Pa onda taj skup pojedinaca postane neko društvo. Taj izazov sazrevanja kroz spoznaju zla, što jeste bila naša tema, je bio taj samozahtev s kojim se valjalo suočiti.

  • Koliko je u vremenu u kojem širom svijeta desničari dobijaju svojih pet minuta, a fašizam ponovo buja, i u vremenu u kojem politički lideri širom regije svako malo spominju rat, važno podsjetiti na tragične razmjere takvih događaja?

-Podsećati da, svakako, ali kroz predstavu smo mi pokušali da se bavimo jednom emotivno-spoznajnom analizom tog fenomena. Podsećanje je, naravno, važno, neumitno, neprestano i neizostavno, ali je ta pokretačka snaga koja čini čoveka da pređe, da se izrazim kolokvijalno, na jednu tamnu stranu ono s čime se valja suočavati. Pozorište, kako kaže Schiller, nastaje tamo gdje prestaje pravosuđe. Mi nemamo baš neko pravosuđe koje je zadovoljavajuće, bilo bi odlično kad bi ono postojalo, pa bi se u teatru mogli baviti samo onim aspektima kojima se pozorište ima baviti gdje prestaje pravosuđe. Ali ono što su bar moralni, bar običajni dogovoreni aspekti nečega, a da ne govorimo o nekoj etičkoj vertikali na kojoj bi svet trebao da počiva, to je ono gde pozorište ima izvesnu moć. Ono nema moć da presudi zločincu, ali može onoga ko je, recimo zločin, prećutao ili oćutao bar malo zagolicati, uzdrmati, ali kroz neku ili spoznaju ili emociju, a najbolje bi bilo i jedno i drugo. Ja nekako najviše katarze i osećanja kao gledalac u teatru doživljam kad se dogodi i jedno i drugo – i emocija i spoznaja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Mi živimo zbilja u vremenu u kojem postoji jačanje svih tih snaga fašizma koje ste spomenuli, u smislu svega onoga što je ideja o bilo čijoj supremaciji i premoći, zbog čega se izvode prava na vlast, moć itd. Ja evo živim treći autoritarni poredak – posle titoizma i miloševićizma sad imamo vučićizam, ili ne znam ni kako bismo to nazvali. To su izmi zbog toga što se njihovim imenima jedna društvena paradigma označava, zapravo su to eponimi, eponimni nosioci nečega što označava društvenu pojavu za što smo mi odgovorni. Neki od njih su svoje izvesne zasluge pretvorili u nešto rđavo, neki od njih su naprosto zaseli, nekima je to samo pokriće zua pljačku, ali taj novi autoritizam koji se dešava u zemljama Evrope i koji se dešava na jedan sumanuti način i šire, generalno u zapadnom svetu, to je nešto s čim se tek valja suočavati i o čemu će tek biti pisane sociološke studije pa i pozorišni komadi.

Ali u svakom slučaju, uvek je u korenu neko zlo ili tačnije neko nipodaštavnaje, zanemarivanje i potpuno devastiranje ljudskog i ljudskosti. U onom trenutku kada čovek zaista prestane da vredi kao biće i kada egzistencija prestane da bude važna, kada se suoči sa ništavilom, tog trenutna nastaje apsolutna moralna relativizacija svega i onda se mi nalazimo u nekom prostoru gde je moguće da se ideja moći nametne nad idejom ljudskosti, da se ideja vlasti nametne nad idejom zajedništva, da se ukine solidarnost i da se dogodi autoritarnost, a od autoritarnosti do genocida npr je tek jedan korak. U tome je nevolja.

  • Kako će, prema Vašem mišljenju, globalno krupni potresi u svijetu kojima svjedočimo – pandemije, ratova, izbjegličke i ekonomske krize – utjecati na zemlje regiona?

-Nisam ja siguran da to već 30 godina uspevamo. Ja sam pomalo antropološki skeptik i ne očekujem da se u nama odjednom probudi neka neverovatna sposobnost da proizvedemo društvene okolnosti u kojima bi pozicije moći, društvene i političke, preuzeli ljudi sa punom svešću o tome gde žive.

Mi živimo u vremenu mediokriteta i zbog toga nemam veliku nadu. Mislim da smo poslednjih 30 godina sve promašili i da smo prosto loši đaci istorije.

S druge strane, možemo i drugačije posmatrati tu stvar. Kriza prve zemlje demokratije, Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koja je 1776. godine, mnogo pre francuske revolucije i Evrope, počela nekakav put je mnogo dublja nego trenutno neki predsednik koji se nikome ne dopada. Neću da kažem da će ovamo biti onako kako bude tamo, ali pitanje je kako se suočiti s tim, jer to je jedna temeljna i duboka svetska kriza humaniteta i demokratije kao takve. Mi smo na reku događaja i mi smo, dok je postojala Jugoslavija, i to je ta Titova Jugoslavija, imali neku mogućnost da se tu ubaždarimo, da nešto doprinesemo. A sad smo, bojim se, prinuđeni da čekamo i region će posle dve godine, kako to obično i biva, saznati o tome šta mu se dogodilo, a to što se dogodilo će već biti dogođeno. Ovo zvuči kao neka bodlerovska parabola, ali zaista je tako. Neću reći da ćemo mi biti obavešteni šta nam se dogodilo, ali mi ćemo to tek kasnije pojmiti.

Izvor: Al Jazeera