Goraždanka u SAD-u: S ljubavlju Siriji od Bosanaca

Sirijsko-bosanskohercegovačka porodica Obaji živi u SAD-u (Al Jazeera)

Piše: Elma Geca

Goraždanka Alma Omerhodžić-Obaji imala je 11 godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Razaranja grada, stradanja, glad i neimaštinu, izbjeglištvo u rodnom gradu u svom sjećanju čuva i danas. Imala je, kaže, sreću da sve to, ipak, preživi, za razliku od 4.000 sugrađana i djece čiji su životi ugašeni u ratnom vihoru.

Njen otac Alija nije. Poginuo je braneći Bosnu i Hercegovinu. “Nestao je u aprilu ’94. godine, u toku najvećeg napada na tzv. zaštićenu zonu Goražde. Godinama smo bezuspješno pokušavali da saznamo šta se desilo s njim. I kada su prvi razmijenjeni logoraši iz Rogatice u svojim ispovijestima počeli pominjati ime moga baba, u smislu strahovite, mučeničke smrti, ja sam se i dalje nadala da će se vratiti, jer bilo je lakše pretvarati se da to nije istina. Krajem 1999. godine njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Rogatici.

Godinama kasnije, na internetu sam pronašla ispovijest svjedoka zbivanja u rogatičkom logoru “Rasadnik” vezanu za smrt moga oca, iz koje sam saznala za patnje i mučenja kroz koje je prošao. Ubio ga je izvjesni Vinko Bojić, koji danas živi u Rogatici kao penzioner i slobodno šeta gradom”, priča Alma i dodaje: “Kada me neko pita o ratu u Bosni, uvijek mi padne na pamet jedan od bosanskih heroja – Amor Mašović, koji je proveo mnogo godina pomažući porodicama poput moje da nađu svoje najmilije u stotinama masovnih grobnica, koje još uvijek postoje širom Bosne. Urezala mi se u sjećanje Mašovićeva rečenica: ‘Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti.’” 

Izbjeglištvo

Besperspektivnost, težak i spor poslijeratni oporavak Bosne i Hercegovine odveo ju je, zajedno s majkom i bratom početkom 1997. godine, u Sjedinjene Američke Države. S izbjegličkim statusom stigli su u Buffalo (New York) i tu počeli graditi novi život.

“Svaki početak je težak, ali kad dolaziš iz ratom poharane zemlje, sa svim psihološkim posljedicama, minimalnim znanjem lokalne kulture i jezika, bez poznanstva i novca, sve postaje još gore. Ne znam koliko bi mi ljudi vjerovalo, ali da smo mogli finansijski, u toj prvoj godini bismo se sigurno vratili u Bosnu. Za neko vrijeme stvari su krenule naprijed. Mama je počela raditi, brat i ja smo nastavili školovanje i, u isto vrijeme, radili. Uspjeli smo završiti fakultete. Mama i brat vratili su se u Goražde 2008. godine, dok sam ja u Americi osnovala porodicu”, priča ova 36-godišnja Goraždanka, majka tri djevojčice: Mariam (14), Jannah (8) i Amanah (5). Sretno je udata već 15 godina za Sirijca.

“Adila sam upoznala 2000. godine kada je kao ljekar došao iz Sirije u SAD na specijalizaciju. Sve vezano s njim je valjda sudbina. Odrastao je u Siriji i ponekad pomislim da nas je Bog baš iz tog razloga stavio zajedno, da moje životno iskustvo može biti od pomoći da razumijem šta se dešava s njegovom porodicom, koja se još uvijek nalazi u Halepu, u sada ratom zahvaćenoj Siriji.

Ja je pamtim i drugačijom, jer sam dva puta odlazila tamo prije rata i radovala se tim posjetama. Iako je naizgled sve bilo uredu, ljudi su živjeli normalno, ispod tankog sloja ‘normalnosti’ krio se veliki val nezadovoljstva zbog korupcije koja je bila prisutna u svakom djeliću zemlje. Kako nam je to opisao jedan prijatelj moga muža – svako je imao svakog u džepu. Nažalost, sve to se pretvorilo u katastrofu koja se danas razvija pred našim očima”, priča Alma koja živi u Rochesteru.

I dok muž Adil radi kao ljekar pulmolog i specijalista za intenzivnu njegu, ona je prije deset godina napustila formalno zaposlenje, posvetila se djeci i humanitarnom radu. 

Ratno iskustvo

Poučena vlastitim iskustvima iz rata u Bosni, znajući koliko znači i najmanja pomoć ljudima u nevolji, Alma se kao volonterka uključila u rad lokalnog humanitarnog društva Islamic Center of Rochester. Neke od akcija realizovala je i u vlastitom domu.

“Kada je počeo rat u Siriji, znala sam šta mi je dužnost, pa sam se polahko počela uključivati u humanitarne akcije. Uspjeli smo organizovati niz uspješnih akcija prikupljanja novca za pomoć sirijskom narodu, a prošle godine i u prehrambenim proizvodima i odjeći. Od prijateljice sam saznala za organizaciju u Bostonu, zvanu NuDay Syria, koja je imala mogućnost slanja kontejnera sa humanitarnom pomoći direktno u Siriju. Moja ideja u početku je bila da prikupim mali broj paketa i da ih pošaljem u Boston. Međutim, na moje veliko zadovoljstvo, reakcija ljudi je bila ogromna. Moja kuća je postala prikupna stanica za sljedeća dva mjeseca, tako da smo uspjeli poslati cijeli kontejner direktno iz Rochestera. Bila sam presretna.

Ne mogu a da ne spomenem naše ljude koji ovdje žive, jer su uvijek više nego voljni pomoći. Kada smo suprug i ja, poslije dana provedenog u lokalnoj bosanskoj džamiji, počeli razvrstavati prikupljenu humanitarnu pomoć, Adil je počeo govoriti da u donacijama ima jako puno kafe. Meni naviru suze na oči. Razumijem ja da moji Bosanci znaju kakav je kafa luksuz u ratu. Sjećam se pšenice koja se pržila u Goraždu i pila umjesto kafe, a i ponekog pokušaja da žir zamijeni našu ‘bosansku kafu’. Na kraju odlučimo da svu kafu spakujemo i pošaljemo je u Siriju sa natpisom ‘S ljubavlju Siriji od Bosanaca’.”

Humanitarni rad

Alma, koja o svom humanitarnom radu nerado govori, s kolegama, prijateljima i drugim dobrim ljudima, organizuje i niz drugih akcija za ljude kojima treba pomoći. Putem Islamskog centra trenutno se realizuje akcija za izbjeglice u Evropi i žrtve zemljotresa u Pakistanu.

Tiho, bez pompe, pomoć je u raznim vidovima stizala i stanovnicima poplavljenih područja u Bosni i Hercegovini, u Goražde, također za ljude u nevolji, ali i za sirijske izbjeglice koje su utočište pronašle u Alminom rodnom gradu.

Omerhodžić-Obaji na protestima protiv zakona o usporavanju dolaska izbjeglica u SAD [Ustupljeno Al Jazeeri]

Kaže kako su, za vrijeme prošlogodišnjih poplava u Bosni i Hercegovini, sakupljali pakete.

“Ja sam podijelila jedan članak koji opisuje šta se treba staviti u paket, na što mi je jedan naš čovjek sarkastično odgovorio da ‘ja njima ne trebam govoriti šta treba stavljati u pakete’, jer je on bio u Bosni i Hercegovini tokom rata – dobijao je on humanitarne pakete. Ja se samo nasmiješim i oprostim mu. Ne zna on da sam i ja rat preživjela u Goraždu, gdje je jedan kilogram soli koštao 100 maraka. U izgladnjelom Goraždu bi se, kad bismo imali ‘dobar dan’, dijelili jedan decilitar ulja po osobi i po 100 grama šećera. Moja mama bi onih 400 grama šećera, dobijenih za nas četvero, s ljubavlju sakrila da bi za Bajram napravila baklavu. 

Moj rahmetli babo jednom je bio pozvan na ispomoć u Kaoštice da bi se ljudi koji su vanzemaljskim naporima borili da odbrane napade na Goražde mogli malo odmoriti, a mama bi spakovala tu istu baklavu da je ponese i podijeli herojima. Sjećam se kako se babo tada vratio iz Kaoštica, polahko izvadio tu netaknutu baklavu i spustio je na stol. Kad ga je mama začuđeno upitala zašto je nije podijelio, on joj je tiho odgovorio da ga je bilo stid jer su ‘ljudi tamo jeli samu repu, bez ičega’. Bojao se moj babo da oni ne pomisle da mi imamo u izobilju (a nismo), pa je vratio baklavu. Ne zna to moj zemljak kojeg pomenuh, pa mu ja oprostim. Nije on nikad vidio promrzle noge moga oca na kojima su nokti otpadali svaki put kad bi, nama u Goraždu, s Grepka donosio po 80 kilograma hrane, da bar od gladi njegova djeca ne bi umrla. U sebi se izvinim mom zemljaku. Treba on meni da oprosti, ja ne znam šta je u humanitarnom paketu jer ja ga cijelog nikad nisam vidjela, luksuz je to koji u Goraždu nije postojao.”

Izvor: Al Jazeera