Gorak okus nepotpune presude

O odštetama, ratnoj šteti, barem simboličnoj nadoknadi za gubitke najbližih, ali i cijele životne imovine, zdravlja, egzistencije… nema niti govora (Reuters)

Piše: Davor Gjenero

Kakva god da je bila presuda Radovanu Karadžiću pred Haaškim sudištem, za njom bi u svakom slučaju ostao gorak okus. Svi, koji su pratili rad Tribunala, očekivali su da će po deset od 11 točaka optužnice ovaj sigurno biti osuđen, ali svi su se bojali toga da će Sudište konstatirati kako genocid u sedam bosansko-hercegovačkih općina nije dokazan.

Time je vjerojatno definitivno određeno da će međunarodne institucije prihvatiti postojanje genocida u Srebrenici, ali ne i u drugim dijelovima BiH, upravo kao što ratnim zločinima u Hrvatskoj, što ih je ista mašinerija provodila prije rata u BiH, nije pripisana „kvaliteta“ genocida.

Ograničavanje genocida na srebreničko područje nije jedino što će oni, koji su velike nade polagali u judikaturu Haaškoga tribunala, nakon ove presude doživjeti kao golemo razočaranje. Neobično je da se Tribunal odlučio akteru, koji je osuđen prema deset strašnih točaka optužnice, pronalaziti „olakotne okolnosti“, jer s Karadžićeve strane nije bilo niti pokajanja, niti priznavanja zločina, pa čak niti dobrovoljnog priznavanja jurisdikcije suda.

Njegova svojevremena ostavka na sve funkcije u paradržavi i u stranci tumači se kao dio dogovora s američkim posrednikom Richardom Holbrookeom. Ali poštivanju tog dogovora pripisivati neko veliko značenje jednostavno je pretjerano i neprihvatljivo, jer Karadžić je tada već bio u dubokoj nemilosti „gospodara rata“ na prostoru raspale Jugoslavije Slobodana Miloševića, a zna se da su svi oni lokalni satrapi, koji su gubili njegovo povjerenje, poput Babića i Martića u Hrvatskoj, završavali na društvenim marginama.

Hapšenje Hartmann

Gorčinu presudi Karadžiću u većoj je mjeri pridodalo i ono što joj je prethodilo. Neposredno prije izricanja presude dogodilo se, naime, hapšenje Florence Hartmann pred Haaškim tribunalom i dirljivo ustajanje u njenu obranu majki Srebrenice.

Činjenica da je netko, koga neupitno najveće Karadžićeve žrtve uzimaju u obranu, mogao biti simbolično uhićen pred Tribunalom, govori o velikom neuspjehu međunarodne pravde. Još više o tom neuspjehu govori činjenica da je dan prije izricanja presude, Karadžić dobio medijski prostor da sudište, na kojem mu se sudilo, proglasi nevjerodostojnim (toliko o poštivanju Suda), te da ustvrdi kako bi ga svaki ozbiljan sud oslobodio svake krivnje.

Karadžić je tako dobio priliku da „brani svoje dostojanstvo“, da razglaba o godinama života što ih je izgubio zbog politike, pa da se zbog toga u tom razdoblju nije ostvario kao književnik. Ukratko, mediji, koji prenose takva njegova naklapanja, zapravo poručuju da je on žrtva.

Strašno je, naravno, i ono što je, kao uvertiru presudi, činio Milorad Dodik, otvaranjem disfunkcionalnoga studentskog doma, nazvanoga imenom sada osuđenog ratnog zločinca.

Haaški tribunal trebao je biti mehanizam ostvarivanja tranzicijske pravde. Trebao je osigurati onaj prvi korak nužan za uspostavljanje poslijeratne pravde i pomirenja – efikasno osuditi ratne zločince.

Kazne nižerangiranim

Budući da smo lani obilježili 20 godina od genocida u Srebrenici, kao i od operacije Oluja, kojom je započeo kraj rata, a nakon toga i od Daytonskog mira i Erdutskog sporazuma, a da je Karadžić tek prvostupanjski osuđen i da se njegovu izvršitelju Mladiću još sudi, jasno je da nikako ne možemo govoriti o efikasnom kažnjavanju zločina.

Predug proces, njegova nepotrebna kompliciranost, birokratiziranost strukture Haaškog tribunala, sve to bile su sjajne isprike medijima da ne izvješćuju ozbiljno i dosljedno o procesima koji se odvijaju u Haagu, da to čine tek prigodno i da se izgubi dojam o kontinuitetu procesa, što bi utjecalo na suočavanje s prošlošću.

Osim osude počinitelja, što zapravo nije postignuto, jer niti su domaći sudovi ozbiljno nastavili raditi na haaškim slučajevima kažnjavajući niže rangirane izvršitelje, niti su svi odgovorni na najvišim, pogotovo političkim razinama, izašli pred Tribunal, nužno je osigurati još barem dvije stvari – kompenzaciju žrtvama i stvaranje sustava u kome se zločini neće moći ponoviti.

Pritom dojam dodatno zagorčava činjenica da su upravo političaru Karadžiću pronalažene „olakotne okolnosti“ jer osuđeni su uglavnom vojnici, izvršitelji, a velik dio odgovornih u političkim strukturama ostao je „ispod radara“.

Idući korak, što je morao biti ostvaren da bi se moglo govoriti o uspostavljanju pravde, trebalo je biti  barem simbolično kompenziranje žrtve. Scena u kojoj Majke Srebrenice danas brane zagovornicu uspostavljanja tranzicijske pravde pred neopravdanim hapšenjem, dovoljno govori o ciničnom odnosu međunarodnih institucija prema žrtvi.

Nema govora o odšteti

O odštetama, ratnoj šteti, barem simboličnoj nadoknadi za gubitke najbližih, ali i cijele životne imovine, zdravlja, egzistencije… nema niti govora.

I konačno, Dodik nam je ovih dana, uzdižući ratnog zločinca na (para)državnu posvećenu razinu, jasno pokazao da je treći element nužan za uspostavljanje tranzicijske pravde nije niti na obzorju. Naime, u ovakvim je situacijama nužno izgraditi takav novi društveni poredak koji će osigurati da se zločini, a ni rat, nikad više ne mogu ponoviti.

Relativiziranje zločina, negiranje genocida, umanjivanje značenja najgorih elemenata koji govore o karakteru rata, što su ga Milošević, Karadžić i partneri nametnuli u Bosni i Hercegovini (a prije toga u Sloveniji i Hrvatskoj, te poslije na Kosovu), poput opsade Sarajeva koja je bila najduža u povijesti i trajala je 1.500 dana i u kojoj je poginulo više od 11.500 ljudi, toleriraju se kao normalno ponašanje. Međunarodna zajednica, pa ni sam Haaški tribunal, ne čine baš ništa da tome stanu na kraj.

Dok je tome tako, irelevantno je da li je Karadžić osuđen na 40 godina zatvora ili je ta kazna blaža.

Tako dugo dok međunarodne organizacije ne osiguraju da svatko onaj tko javno kaže nešto takvo kao što je u svom zadnjem intervjuu rekao Karadžić, i to da se pretjeruje s brojem žrtava Srebrenice, a da su najgori zločini počinjeni od Karadžićevih i Mladićevih snaga ili greška ili su im lažno pripisani, ostane u dubokoj međunarodnoj izolaciji, da s takvima jednostavno nitko ne razgovara, od tranzicijske pravednosti u Bosni i Hercegovini neće biti ništa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera