Godišnjica tragedije u Kaknju: Dan kad su ugašene lampe 128 rudara

Komemoracija u znak sjećanja na 128 stradalih rudara održana je danas u njihovom spomen-parku (RMU Kakanj)

Podne. Tipičan junski dan u kakanjskoj kotlini. Nešto ranije vrijedni rudari treće smjene po ko zna koji put pomolili su svoja blaga, crnomanjasta lica toplom suncu, ni ne slutivši da su se u tamnim hodnicima okna upravo mimoišli sa smrću.

Izašli su pozdravljajući svoje kolege, koje su, opet neznan broj puta, hrabro zakoračile u Zemljinu utrobu. Jer hljeb valja donijeti na sto. Sve oči porodice uprte su u rudarski šljem. I dok su se u mirnoj čaršiji obavljali uobičajeni dnevni poslovi, nešto iza 12 sati grmeći zvuk praćen zloslutnim podrhtavanjem tla unio je tjeskobu. Tišinu su parali samo grubi taktovi prodorne sirene. Ubrzo je gornji dio grada okupiran uznemirenim pogledima.

Majke su skrivenu nelagodu iskazivale čvrsto stiskajući ruke djece. Pokušaji braće, rođaka, komšija i očevidaca da se približe oknu osujećeni su. No, prašina koja se izdizala iznad ulaza praćena mirisom paljevine nagovještavala je tragediju. Preživjeli rudari bez razmišljanja solidarno lopatama kreću u proboj ka zarobljenim drugovima. Svaka minuta može život značiti.

Ožiljci iz 1916. i 1934.

Ograničenih kapaciteta, s nedostatnom opremom i izloženi dodatnoj opasnosti, iz jame Orasi naziru se prvi spasioci. Njihovi skamenjeni pogledi ka prisutnima potvrđuju slutnje dok nosilima spuštaju prva nepomična tijela. Katastrofa se sada zvanično nadvila nad šokiranim rudarskim gradom. I više povratka nije bilo.

Crna vijest kanalima komunikacije munjevito dolazi do komorata iz Zenice, Tuzle i ostalih rudnika. Na nogama su i medicinske ekipe iz Sarajeva i obližnjih gradova. Pomoć stiže sa svih strana. Republika je doslovno na nogama. Preliminarne informacije govore o 50-ak stradalih. Budući da je izvlačenje trajalo tri dana, konačni bilans niko nije mogao ni zamisliti. Surova evidencija zaustavlja se na 128. Kakanj je dotad na svojoj koži već nosio ožiljke dvije rudarske katastrofe: iz 1916. i 1934.

Vjerovalo se da je ponavljanju historije došao kraj. Da se uzbuna više neće oglašavati. Sudbina je imala drugačije namjere. Ugljenisana tijela kakanjskih sinova izložena su u lokalnoj osnovnoj školi. Potresna svjedočenja pripadnika čete za spašavanje slušaoce ostavljaju sleđenima:

“U jami smo sakupljali dijelove tijela nekoliko rudara, druge smo nalazili kako leže ili sjede ugušeni plinom, a treće smo vadili ispod ruševina.”

Svoje ruke utkali u temelje kojima hodamo

Identitet nekolicine raspoznali su tek po preostalim komadima odjeće.

Kako se bližio dan ukopa, tako je nevjerica bivala sve glasnija. Suočavanju s neizbježnom istinom alternative nije bilo. Grad kojem ugalj znači i srce i dušu ostao je bez jednog njenog dijela. Iščupano je, otrgnuto, ranjeno, načeto. Ono nikad neće biti isto. Datum 7. juni 1965. ostaje uklesan s one strane prošlosti koje se nerado prisjećamo. A obavezni smo. U ime čojstva i onih koji su, kopajući rudu što hljeb sa sedam kora znači, održavali krvotok ovog kraja. Stogodišnja tradicija kakanjskog rudarstva počiva na njihovim slavnim odorama.     

Deseci hiljada ljudi na dan rastanka sjatili su se da isprate pale junake na vječni smiraj. Bol i tuga rezali su olovno teški zrak. Uz jecaje i uzdahe Kakanj je u utrobu posljednji put primio svoje komorate. Njih 128. Velikih, ogromnih, veličanstvenih. Njihove lampe naprasno su ugašene, ali baklja kojom su obasjavali moj grad gori i ovog sedmog. Rudarska plaća početkom mjeseca zdušno obraduje ovdašnje dućane i trgovce. Osjete je, ukratko, svi.  

I ostat će navijek priča o njihovoj žrtvi. Svoje vrijedne ruke utkali su u temelje kojima danas hodamo.

Izvor: Al Jazeera