Godinu nakon pobjede nad smrću: Novi prvi koraci sarajevske profesorice klavira

Dvanaesti je juni 2020. godine. Malenom ljepotanu Daniju je prvi rođendan. Čedo ponosne majke Mele Bajrambašić, dječak čije ime označava “bliskost” napunilo je prvu godinu. Prijatelji Emir, Dinka i Emil uradili su odličan posao u realizaciji rođendana.

Scena je idilična – torta, djeca, prijatelji, pokloni, osmjesi, igračke, radost… Sve ono što život čini životom i sve ono što ga čini vrijednim življenja.

I tačno je godina od pakla kroz koji su oboje prošli.

…

Tog dana, 12 mjeseci ranije, redovni pregled trudnoće ugledne pijanistice i profesorice klavira u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu pretvorio se u nevjerovatnu priču o još jednoj pobjedi života nad smrću.

Mela Bajrambašić krenula je tog dana iz svog stana, niti ne sluteći kakav joj je stravičan scenario sudbina pripremila. Na pregledu joj je pukla aorta, na njenu sreću, u bolnici, u kojoj su ljekari, kako joj je kasnije rečeno, iskoristili svega 0,1 posto šanse da joj spase život.

U nevjerovatnom scenariju, koji je od 80 sličnih slučajeva u posljednjih 40 godina, u čak 77 završio smrću, Mela i njena nerođena beba tvrdoglavo su odbijali postati dijelom crne statistike.

„Bio je to scenario iz horor filma. Da je neko zamislio, ne bi mogao gore izrežisirati od onog što se dešavalo“, prisjećala se Mela.

U tadašnjoj dramatičnoj akciji ljekara, beba je spašena, a Mela je ostala bez noge, u visokoj amputaciji. No, sačuvala je život, a uz to, život je dala i svom sinčiću.

…

Dani je napunio prvu godinu, a Mela, s ponosom gledajući svog dječaka, planira putovanje. Za dva dana otići će u Zagreb, u kojem će, nakon višemjesečnog mrcvarenja i nepoštivanja procedura, te nekorektnog poslovanja firme u Sarajevu koja joj je trebala obaviti opskrbu proteze, dobiti vrhunsku protezu koja će joj, koliko je to moguće, vratiti normalan život.

Nakon svega pet dana vježbanja u poliklinici Sveta Nedjelja uz mukotrpan rad i vježbanje pod nadzorom velikih stručnjaka stala je na noge bez pomagala, ispisujući novo poglavlje života, praćena suzama radosnicama prisutnih.

„Osjećam se…., ponovo ravnopravnom….beskrajno zahvalnom jer imam priliku da imam ovakvu visokosostificiranu protezu i veselom jer ću moći da držim Danija za ruku i da šetam s njim, i da vozim bicikl sa njim…”, priča nam Mela Bajrambašić sa osmijehom.

„Svakog jutra se budim s osmjehom, a na protezu gledam već kao na dio sebe. Kada sam prvi put vidjela koljeno proteze, pomislila sam – kao da gledam kućnog ljubimca, takav mi je bio osjećaj. Kao da želim da je zagrlim od sreće sto je napokon tu ispred mene. A, da li sam se plašila pustiti se? Nisam. Moj sin Dani uvijek mi je bio pokretač. I tada sam se odlučila pustiti misleći na njega. Majčinska ljubav i snaga ne znaju ni za kakvu prepreku“, dodaje.

Put do tog trenutka bio je prepun iskušenja, borbe i izazova, no, čelična volja profesorice koja je čitavu deceniju čekala da preuzme titulu majke, raskrčila joj je sve prepreke. Čekajući na protezu, u Sarajevu je nekoliko mjeseci odgovarala svakodnevnim izazovima., boreći se i za sebe, i za Danija, u čemu je uvijek imala ogromnu podršku, između ostalih, i doktora Borisa Nikulina kojem je beskrajno zahvalna jer je svojom neprocjenjivom stručnošću i dugogodišnjim iskustvom spasio njenu bebu, te doktora docenta Nermira Granova, koji joj je operisao srce i kojeg ona od tada zove svojim “anđeom čuvarom”.

‘Skakutala sam na jednoj nozi’

Oni su bili najzaslužniji što su oboje preživjeli na putu kroz agoniju.

„Imala sam ogromnu pomoć mojih predivnih prijatelja bez kojih ništa od ovoga ne bih uspjela, ali ponekad sam bila i sama sa Danijem. Kada je Dani propuzao, nisam se više morala brinuti o tome kako ću ga nositi. Sebi nisam prilagodila ništa, njemu je prilagođeno sve kao da se meni ništa nije desilo na porodu. Kada me vukao za ruku da hodam s njim, ja sam neustrašivo skakutala na jednoj nozi koristeći jednu štaku. Ono što je nekome sa strane izgledalo jako teško, meni je postala svakodnevnica. Kao u igrici – poslije jednog nivoa, ide sljedeći, još teži, ali nisam se zaustavljala u nastojanju da stalno idem naprijed i konstantno iznalazim rješenja. Cijeli život sve sam radila samostalno, radila sam to i sada i nisam željela ni jednog momenta da odustanem”, priča Mela, koja dodaje da je imala “ogromnu pomoć svoje dobrodušne Dženete”. 

“Naravno svako ima krize, pa tako i ja ponekad…ali srećom toliko imam predivne prijatelje da u tim trenucima uvijek bi neko bio uz mene. Najveća moja životna podrška i prije svih ovih ružnih događanja, a naročito sada je moj drug s kojim sam odrasla Milan Lucić, koji je sada i kum mom Daniju zbog čega sam beskrajno sretna. On je neko u koga imam najveće povjerenje u životu i ko je nezamjenjiv”, dodaje.

Priča o Meli odjeknula je u Bosni i Hercegovini, pa je, dok se ona navikavala na novu situaciju, pokrenuto nekoliko akcija prikupljanja sredstava za protezu, koja košta preko 50.000 eura. “Bez organizacije Pomozi.ba i gospodina Elvira Karalića ova priča o protezi ne bi imala uspješan završetak”, kaže.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kada je došla u Zagreb, čekala ju je vrhunski ortopedski tehničar Petra Grdanjski Gotić, Ottobocka Adria iz Svete Nedelje, zahvaljujući čijem će timu Mela otvoriti novo poglavlje života.

No, tu nije bio kraj izazovima.

„U Zagrebu svakodnevno radim zahtjevne vježbe, a o kakvim se profesionalcima i iskusnim stručnjacima radi najbolje govori podatak da sam za pet dana prohodala bez pomagala. Uskoro ću napustiti polikliniku, ali ću ponovo doći za nekoliko mjeseci kako bi se uradilo završno ležište proteze. Za sada ide odlično, mada trpim bolove, no, zahvaljujući stručnosti fizioterapeutkinje Nikolini Celizić, koja je certificirana za protezu Genium X3 i velikom znanju i iskustvu ortopedskog tehničara Petre Grdanjski Gotić proces teče odlično”, priča Mela.

Nastavak borbe

“U svakoj prilici ističem važnost prijatelja, moja prijateljica fiziotarapeut Simona Telišman zbog koje se ne osjećam usamljeno u Zagrebu, vježba samnom i nesebično se trudi da mi pomogne i ohrabri me da samostalno prohodam, na čemu sam joj beskrajno zahvalna”, kaže.

Po povratku u Sarajevo, Mela će ponovo početi raditi. I nastaviti se boriti pobjeđujući nove izazove.

„Gledajući prema budućnosti, svjesna sam da me ponovo čeka borba…, nove planine za osvojiti…, ali se ne plašim toga. Ubrzo nakon amputacije sam počela raditi sa djecom na klaviru, a od oktobra se potpuno vraćam poslu. Uprkos svemu, nisam odustala od velikih planova, već uz nesebičnu podršku i ohrabrivanje mog profesora, cjenjenog pijaniste Borisa Kraljevića iz Singapura namjeravam upisati i doktorat“, priča Mela.

„Kroz svo ovo vrijeme, više sam ja tješila one koje volim, nego oni mene. Velika mi je želja da sada, nakon svega, na njihovim licima vidim da su nasmijani i sretni i da nisu toliko zabrinuti za mene. Jedan od mojih najvećih pokretača je želja da Dani jednog dana, kada odraste i sazrije, bude beskrajno ponosan na svoju majku“.

Izvor: Al Jazeera