Gnijezdo sokolova

Kad već dobaciš do Drinjače, i popneš se uz strme padine sela Pahljevići, pa dobar komad puta pješice, kroz šumu i pored starih mezareva koji o ovom mjestu govore više nego živi, kad si već mokar od napora i napio si se vode na česmi koja se nalazi u blizini, onda si stigao.

Jasno je zbog čega ljudi kada dođu do ovog mjesta osjećaju želju da vrisnu. Da poskoče i rukom dotaknu nebo, da zapjevaju makar im i ne bilo do pjesme, da plaču, da napišu pjesmu kakvu do sada nisu, ili šarnu po papiru bilo šta, da se fotografišu do besvijesti, da ostane neki trag, da se zna da su i oni bili u gnijezu, na Kušlatu.

Tek odatle se dokuči kako je čovjek krhak i sitan, i da je dovoljno samo malo, tek korak prema ambisu pa da te više nema. Koliko li ih je stotinama godina unazad dotaklo tvrdi kamen na dnu jer su se zamjerili vladaru.

Tu si u zoni sokolova, na njihovom teritoriju, na licu osjećaš njihov vjetar.

Ima priča o ženi koja je u džamiji klanjala, a dijete se igralo oko nje. Trenutak nepažnje i ode, pade niz onu strašnu liticu u ambis. Žena požuri okolnim putem sva u panici, i nađe djevojčicu kako se igra na dnu, pored same rijeke, ništa joj nije bilo.

Kušlat

Ima stotinu priča vezanih za Kušlat.

Nekad je tu bila tvrđava, a u tvrđavi vojnici koji su pratili i dočekivali karavane prema i iz Dubrovnika. Danas je zidove tvrdog grada pojelo vrijeme, a ljudi obnovili, džamicu da služi za namaz, da je gledaju i čude se.

I Andrić je, vele, jednom prolazio, i rekao onome sa kojim je bio na putu: Kakav si ti Bosanac ako ne znaš gdje je Kušlat… Tako nekako, ako je vjerovati svemu što se čuje i pročita.

Mnogi nagađali, ali svi osjetili potrebu da kažu i zapišu. Ljepotu neće uskratiti ni to ako o njemu ne znaš ništa, Kušlatu je svejedno, jesi li došao ili tek prošao putem pored njega, i ni okrenuo se nisi. 

Kako god bilo, Kušlat je zaista interesantno mjesto vrijedno posjete i truda da se do njega dođe.

Stotinjak metara je visoka stijena na kojoj miruje džamija. Da može da priča imala bi šta reći, jer ovo je kraj koji je obilovao interesantnim događajima i raznim vladarima.. Ono što mi znamo, a što je ostalo zabilježeno govori da je na tom mjestu postojao manji grad koji je prije svega imao vojnu funkciju.

Kušlat je od 1404. godine bio u rukama Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a od 1410. u rukama ugarskog vladara Sigismunda Luksemburškog. Od 1411. godine vlast je imao Stefan Lazarević. Pod osmansku vlast dolazi poslije pada Despotovine 1459. godine.

Unutar tadašnje utvrde Turci grade vojnu džamiju koja je služila za potrebe vojnika koji su bili na gradu. Pretpostavlja se da je džamija izgrađena u 15. vijeku.

Evlija Čelebija je ostavio svoj zapis i o ovom mjestu, a on kaže: U ovoj utvrdi postoji žitnica, oružnica, pet topova, te zapovjednik sa 28 vojnika posade.

Džamija Kušlat se smatra najstarijom vojnom džamijom na prostoru Bosne i Hercegovine.

Gnijezdo

Postoje različite priče o tome ko i kako je Kušlatu dao ime. Jedna od njih spominje jahače iz plemena Halisije koji prolaze tim putem i tako ga nazivaju.

Naziv Kušlat potiče od riječi “kuš“ što znači “ptica, gnijezdo”.

Hifzija Suljkić je izuzetno interesantan čovjek. Skoro cijeli radni vijek je proveo u Zvorniku. Pune četiri decenije, pored imamskog poziva, bavio se i spisateljskim radom. Autorski potpisuje nekoliko stotina tekstova, u formi knjiga ili objavljenih u novinama, časopisima i godišnjacima. Suljkić je za sobom je ostavio obimnu i veoma dragocjenu građu u kojoj je moguće počesto pronaći odgovore na pitanja koja nas zanimaju. On je zabilježio da su žene u ovim krajevima oko Pahljevića, čak i u novije vrijeme, vezle vez sa sokolom na Kušlatu. Posthumno je objavljena zanimljiva edicija Hifzije Suljkića, u tri knjige, koju preporučujemo na čitanje.

Pretpostavlja se da su česti posjetioci Kušlatu bili derviši koji su tu dolazili i obavljali zikr.

Zahvaljujući rudarskoj djelatnosti u širem regionu Podrinja razvija se podgrađe Potkušlat. U privrednom smislu radi se o periodu uspona koji završava krajem 14. st. a dalje se radi o važnoj raskrsnici, prolaznoj stanici dubrovačkih trgovaca na sjever prema Zvorniku, na jug prema Srebrenici i preko Drine za Srbiju.

Zidine grada Kušlata su uglavnom razvaljene i jedva da se mogu nazrijeti tragovi njegova postojanja. Sačuvan je jedan slabašan zid, i nešto ostataka gradnje. Odatle pogled prati put prema Vlasenici i Romaniji, a ispod stijene teče rijeka Drinjača sa desne i Jadar sa lijeve strane.

U ratu je drvenu džamiju plamen pojeo do temelja i tek je nedavno, obnovljena. Projektant se držao nacrta stare džamije, tako da je sagrađena onakva kakva je nekada bila.

Grede na stropu urađene su tako što su istesane sjekirom, bez obrade modernim mašinama. U desnom uglu je minber, minijaturan kao i sama džamija.

Mustafa Muharemović predsjednik Medžlisa Zvornik, kaže nam kako je obnovljena džamija otvorena 2013. godine i da o njoj brinu stanovnici sela Pahljevići.

„U džamiji se obavezno klanja treća ramazanska džuma, te džuma zadnjeg petka u avgustu mjesecu kada se održava dova i kada je prostor Pahljevića i oko džamije pun ljudi iz raznih krajeva Bosne i svijeta. Ta dova se zove Dova za domovinu, a uz dovu se održi još nekoliko kulturno vjerskih sadržaja koji su vezani za afirmaciju naše tradicije.“

O džamiji i tom upečatljivom mjestu je nedavno snimljen film: “Kušlat – džamija u kojoj od petka do petka klanjaju dženetske ptice”, koji je rađen prema priči Azira Šabića. Film je rađen u produkciji “One Moment studija” iz Tuzle, scenarij su pisali Muhamed Berbić i Fajko Kadrić, a režiju Sulejman Muratović.

Drevni grad

Iako je izdvojena, pomalo i izolovana, izdignuta, i samo ona preživjela vrijeme, pa obnovljena stoji na stijeni, džamija na Kušlatu počesto dočeka radoznale goste. Ti koji krenu sa tom namjerom, oni se i popnu i ne žale truda. Sve češće ljudi pohode vrh na stijeni, zidine staroga grada i obnovljenu džamiju na mjestu na kojem su onomad obitavali sokolovi.

Onaj ko dođe, zaboravi na trud, nimalo mu nije žao znoja i otvorenih usta se divi blizini neba, rijekama koje se mire pod gradom, putevima koji krivudaju, možda istom trasom odakle su dolazili karavani iz Dubrovnika.

Oko džamije je pokošena trava, postavljen sto da se putnik ima gdje odmoriti, a i urednije je nego na nekim pristupačnijim mjestima.   

Ako već stigneš do Zvornika, sa ove strane, onda Kušlat više nije ni tako daleko. Ako gledamo šira područja on se nalazi negdje između Diviča i Konjević Polja. Onima koji vole da odu i vide drevni grad i gnijezdo sokolova trud će biti nagrađen.

Putem će putnik naići i na mjesto gdje se onomad kišnom dovom prizivala kiša. Zbog toga je selo Pahljevići, vezano za grad i za džamiju, kao i susjedno brdo puno interesantije i oko njega bi se, onima koji to znaju i umiju imalo šta istraživati.

Posjetiocu je dovoljno što će dotaknuti nebo i na licu osjetiti vjetar koji je i sokolove milovao, gazeći nogom po istom tlu po kojem je neko hodao još 1346. godine kada se Kušlat prvi put spominje.

Izvor: Al Jazeera