Glumci protiv ravnodušnog teatra

Činjenicu da je preko noći iz političkih razloga Sergej Trifunović postao 'persona non grata' prokomentarisala je publika, koja je vratila unapred kupljene ulaznice (Al Jazeera)

Glumci Narodnog pozorišta uložili su ogromnu energiju da bi u minut do dvanaest, dva dana pred proslavu velikog jubileja (sto pedeset godina od osnivanja ove ustanove) izvojevali malu bitku, za očuvanje svog umetničkog dostojanstva. Čini se da Dejanu Saviću nije uspelo da ostane zakovan za fotelju upravnika pozorišta, zbog toga što je vlast ispravno procenila da bi na dan centralne ceremonije i sam Nušić sišao sa neba i priredio jednu od svojih urnebesnih tragikomedija. Scenografija pod kojom vlast dočekuje i ispraća godinu jubileja kao stvorena je za raskošan duh našeg komediografa čiju je stolicu pošto poto Dejan Savić hteo da zadrži.

Možemo da se kladimo, da će se za ovog dirigenta koji je sebe proglasio “institucijom” pa je pare za premjere ukinuo, radi putovanja sa svojom PR zvezdom, i potom posmenjivao one koji su donosili najviše medjunarodnih nagrada, brzo naći neka profitabilnija fotelja, i da će na njoj udobno moći da nastavi svoj funkcionerski vek.

Paranoja od popustljivosti

Niko ne sme da pomisli da je režim popustio čak i ako su umetnici bili u pravu kad su preteći generalnim štrajkom zahtevali ostavku “institucionalizovanog upravnika”. Zbog paranoje vlasti od najmanjeg popuštanja, odugovlačeno sa smenom do poslednjeg trenutka. Jer popustiti glumcima, kako je to primetio Kokan Mladenović, znači da se mora popustiti i drugima koji su u pravu kad se bune: onima koji brane reku od njenog isušivanja (pokret na Staroj planini gde se zatrpava korito radi izgradnje mini hidroelektrana), onima koji se bore za očuvanje arhitektonskih celina (pokret u Topolskoj ulici na Vračaru gde se viju parole “Ne damo Beograd stari da se kvari”), ili onima koji se bore protiv glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca…

Ima još sijaset lokalnih primera organizovanog bunta grupice građana koji začuđujuće uporno pokušavaju da se izbore sa bespravnom gradnjom, ili rušenjem, sa iseljavanjem preko preplaćenih izvršitelja, sa uništavanjem travnjaka i drveća, za slobodu izražavanja, za “karikature protiv diktature”…

I kad shvata da su argumenti pobunjenih gradjana na mestu, sistem im ne dozvoljava da budu u pravu. Ako pustite ljudima koji su u pravu, da dobiju ono što hoće, onda se sistem piramidalno raspada, ocena je mnogih sagovornika koji su ovih dana javno ili u četiri oka, analizirali besmislenu situaciju u Narodnom pozorištu.

Sergej Trifunović persona non grata

I zaista, čim je rešeno da Savić “na svoj zahtev” bude “razrešen dužnosti”, čak mu je na tome zahvalila i premijerka Ana Brnabić, izbila je pozorišna kriza u Aleksincu.

Tek ravnoteže radi, dizgine popuštaju na jednoj strani, ali se stežu na lokalu. Pred sam početak sedmog Pozorišnog festivala posvećenog dramskim piscima sa mesecima unapred, najavljenog programa, skinuta je predstava “Utopljena duša” o poslednjim satima života Vladislava Petkovića Disa, jer u njoj igra Sergej Trifunović. Činjenicu da je preko noći iz političkih razloga Sergej Trifunović postao persona non grata prokomentarisala je publika, koja je vratila unapred kupljene ulaznice.

Još jedna predstava je zamenjena jer su se glumci Beogradskog dramskog pozorišta “naprasno razboleli”, obično dupke puno gledalište bilo je na otvaranju poluprazno… Razlozi za ukidanje predstave su “niski, udvorički, politički, vanumetnički…” ocena je Udruženja dramskih umetnika Srbije (UDUS), koje navodi da je u predstavi “Utopljena duša” Sergej Trifunović ostvario maestralnu ulogu … “da se takvi umetnici izuzetno retko radjaju i sreću”.

Aleksičani nisu ove godine imali priliku da ga sretnu. Za to su krivi lokalni vlastodršci jer “tako dokazuju da verno i savesno služe vlasti”.

Sa riječi na nedjela

Pre samo četiri meseca vlast je prilikom pompeznog otvaranja Narodnog muzeja objavila “buđenje kulture Srbije” (Ana Brnabić), pa čak i “renesansu kulturnog razvoja” (ministar kulture) i odmah je sa tih velikih reči prešla na nedela.

Ne treba vam slikovitiji dokaz o tome kako ovaj režim poima kulturu i istoriju svoje države i naroda, od onog u samom centru Beograda, gde su dve najstarije stožerne kulturne institucije prestonice, Narodni muzej i Narodno pozorište, zarobljene u šutu, šljunku cevima i kamenju.

Kao da je neki jak zemljotres sručio na srž baštine ovog delića sveta i baš u godini velikih istorijskih jubileja osvetnički zatrpava grandiozne laži kojom bahati vlastodršci zamajavaju sve koji ne pripadaju njihovom podaničkom, gramzivom, slavoljubivom korpusu.

U vreme Miloševića, postojao je pokušaj da se Trg Republike prekrsti u Trg Slobode. Takozvana šačica, takozvane snage haosa i bezumlja, kako ih je zvala kamarila Slobodana, umele su da budu baš uporne. Hiljade, nekad i desetine hiljada su se okupljale na centralnom beogradskom Trgu, i tražile… Okolo, po uličnim izlazima čekali su ih kordoni policije sa šlemovima, suzavcem, pendrecima, šmrkovima ledene vode. Već prema prilikama.

Od prvih masovnih demonstracija koje su uzdrmale režim Slobodana Miloševića i zbog kojih je on izveo tenkove na beogradske ulice 9. marta 1991. prošlo je više od 27 godina. Tadašnja upravnica pozorišta Vida Ognjenović, otvorila je vrata teatra za govornike i dala im ozvučenje.

Trg slobode razrovan

Danas je Trg Republike umesto da bude slobodan – bukvalno razrovan. “Rekonstrukcija” će trajati 420 dana (možda i duže) ali po završetku radova, to će biti “pravi centralni gradski trg”, kako reče Goran Vesić, po čijem ukusu se, o našem trošku, postavljaju još od septembra sve grđe i skuplje praznične dekoracije (plastični trobojni tuneli, trijumfalne kapije sa krunom i krstom, lavirinti, jarboli) na razrovanom Trgu iznad i oko njega i širom našeg grada.

Jubileje koje čitav svet obeležava na trgovima i bulevarima (stogodišnjica završetka Prvog svetskog rata) srpska prestonica dočekala je bez svog trga i svega onoga čemu je odolevao čak i u ona olovna vremena Slobodana Miloševića. Glavni ulaz  Narodnog muzeja tek otvorenog u junu na Vidovdan, posle 15 godina rekonstrukcije ponovo je zatvoren, sem za “službena lica”. Ne može se lako doći ni do sporednih vrata najstarijeg muzeja u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji osnovanog pre 174 godine.

Prolaz preko raskopanog trga je zabranjen, pa se zato obilazi preko Čika Ljubine i preseca do Vasine pa tu negde ako naiđete na neka vratanca, alal vam vera, možete platiti ulaznicu, 300 ili 500 dinara i pogledati kakvog je dometa “skriveno blago” našeg bisera. Izlazi se na glavna ujedno i službena ulazna vrata (Trg Republike 1a) i pravo sa stepenica skreće uskim hodnikom između plastičnih prašnjavih obloga ka kafani “kod konja”. Sam konj se više ni ne vidi jer se nalazi zarobljen u katakombama rekonstrukcije. Knez Mihajlo koji je pre sto pedeset godina osnovao Narodno pozorište tek proviruje iznad prašnjave plastike.

Premijerka je nedavno ozjavila da su građani Srbije “kulturna, inteligentna i misleća nacija”. Ako to što kaže zaista i misli, kako može da poveruje da građani ne vide besprimernu razgradnju kulturnih institucija i megalomansko kićenje šljaštećim đinđuvama, bez ikakvog reda i ukusa.

Ogorčeni zbog toga što je Aleksandar Vučić dobio skrajnuto mesto na svečanosti u Parizu, posvećenu stogodišnjici završetka Prvog srpskog rata, prorežimski mediji osuli su paljbu pogrdnih reči na predsednika Francuske Emanuela Makrona, pa i na čitavu zemlju. Sa prve strane Politike, najstarijeg srpskog lista, osvanulo je čak tim povodom da “Pariz nije više grad svetlosti”.

U kolumni se tvrdi da je Srbija ponižena zato što je Vučić dobio mesto u ćošku, uprkos ogromnim srpskim žrtvama u Prvom svetskom ratu. Predlaže se čak da se Spomenik zahvalnosti Francuskoj prekrije opet, kao u vreme devedesetih, crnim velom. Prema pisanju Figaroa, ovaj spomenik je ubrzo po povratku Vučića iz Pariza, vandalizovan.

Kako je moguće da je propaganda uspela da zaslepi toliki broj mislećih ljudi? Kako ne vide da trijumfalne kapije sa krunom na vrhu u Ulici kneza Mihajla lažno i privremeno šljašte a da je pozorište staro sto pedeset godina ostalo u skelama čak i na svoj istorijski jubilej. Kako ćemo se izvući iz tih lažno bleštavih lavirinata i tunela i gde ćemo se skupiti, ako zaboravimo da je u centru nekad bio Trg kome smo hteli da damo ime slobode?

Trn u oku Filozofski teatar

Prema pouzdanim izvorima iz Narodnog pozorišta razrešeni upravnik namerio se da zajedno sa smenom direktora Drame, Željka Hubača ukine i “Filozofski teatar”. Ovaj projekat započet u Hrvatskom narodnom kazalištu 2014.  u Zagrebu već tri godine se održava i u Narodnom pozorištu u Beogradu. Prema Srećku Horvatu, pokretaču projekta, veza između “filozofije i teatra oduvek je bila jača nego veza između filozofije i bilo kog drugog medija”.

Naravno da je prepuna dvorana Male scene Raše Plaovića gde se skupljalo mnogo studentarije, bila trn u oku vlasti. Bio je to poziv na javnu diskusiju, posle predavanja nekih od najvažnijih filozofa, sociologa, književnika, psihoanalitičara iz sveta. Govorili su na različite načine o današnjem trenutku, predlagali i razmatrali društvene reforme. Publika se odazivala pozivu da aktivno učestvuje u debati.

“Zašto uopšte još ići u pozorište”, pita se Srećko Horvat (koji odlučno brani svoja levičarska uverenja i jedan je od osnivača  panevropskog Pokreta DIEM koji predvodi Janis Varufakis) “ako ne očekujemo da će nam se nešto dogoditi, da ćemo nešto osetiti, da ćemo promeniti mišljenje, da ćemo videti sebe i upoznati druge…”

Upravo protiv takvog teatra je radio Dejan Savić, što se može naslutiti i iz dela njegovog obrazloženja za smenu direktora Drame, u kome traži “drugačiju umetničku vizuru predstava Drame”. Mnogi su protumačili da je Savić dobio nalog da predstave Drame “ne treba toliko da talasaju”.

Sa druge strane, teatrolozi smatraju da je upravo je “talasanje” a ne dirigovanje suština dobrog teatra. Pozorište je borba protiv ravnodušnosti, koja je njegov smrtni neprijatelj. Ovo je u prigodnoj besedi kojom je u Užicu otvorila 23. Jugoslovenski pozorišni festival “Bez prevoda” uz ostalo poručila književnica i rediteljka Vida Ognjenović, tačno dve decenije pošto je predstava kako “zasmejati gospodara” po njenom tekstu pobedila na užičkom festivalu.

Umetnici iz Narodnog pozorišta obećavaju da je smenom upravnika tek otvoren put za novi teatar i novi angažman. Protiv ravnodušnosti.

Možda teatar ne menja svet kao što ga menjaju izlazak i zalazak sunca, ali menja čovekov svetonazor koji te promene prepoznaje i tumači. Zna to svaki car, i drhti od onog starog dobrog uzvika “car je go”. Može se on oslušnuti iz Narodnog pozorišta pod skelama, iz Narodnog muzeja bez glavnog ulaza, iz Aleksinca i Užica. Uprkos zaglušujućim vojnim vežbama, psovkama i prostaklucima, dobro se vide i dobro se čuju i karikature, i glumci, i spomenici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera