Glasačka kutija – mjesto gdje autoritarni vladari trebaju biti poraženi

Piše: Daron Acemoglu

Kada je Visoka izborna komisija Turske, u kojoj dominiraju članovi koje je imenovao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, 6. maja poništilo rezultate lokalnih izbora u Istanbulu, svijet je s pravom bio zabrinut.

Ali sada, nakon ponavljanja izbora, Erdogan je taj koji bi trebao biti zabrinut.

Ovogodišnji lokalni izbori u Turskoj, održani 31. marta, općenito se shvataju referendumom o Erdoganovoj autoritativnoj vladavini.

Nakon ponavljanja izbora u Istanbulu, sada imamo i potpune rezultate. Opoziciona koalicija, koju vodi Republikanska narodna partija (CHP), pobijedila je u tri najveće gradske regije – Ankari, Izmiru i Istanbulu.

‘Ko osvaja Istanbul, osvaja Tursku’

Kao ekonomska prijestolnica i grad sa najviše stanovnika u državi, Istanbul je bio istinska nagrada. Ako tome dodamo simbolični značaj, jasno je da onaj ko ga kontroliše ima značajnu moć i resurse (i mogućnost za korupciju). Kao što je Erdogan rekao “ko god osvoji Istanbul, osvaja Tursku”.

Poput populističkih lidera na Filipinama, u Brazilu, Mađarskoj, Poljskoj i drugdje, Erdogan, koji je političku karijeru počeo 90-tih godina prošlog stoljeća, upravo s pozicije gradonačelnika Istanbula, se činio spremnim da učini sve što je potrebno da preokrene ishod izbora koji nije išao zadovoljavjućim putem.

Međutim, opozicija je ignorisala one koji su željeli bojkotovati ponovno glasanje, te je umjesto toga izašla na ponovljene izbore sa još većom odlučnosti, ubjedljivo pobijedivši Erdoganovu Stranku pravde i razvoja (AKO), koja vlada Turskom od 2002., a Istanbulom od 1994. godine

Novi gradonačelnik Ekrem Imamoglu iz CHP-a osvojio je preko 54 posto glasova u borbi sa AKP-ovim kandidatom Binalijem Yildirimom.

Značaj ovakvog ishoda prevazilazi granice Istanbula, pa čak i Turske, jer baca svjetlo na najveću slabost autoritarnih populista – glasačku kutiju. Današnji populisti nisu onakvi kakvi su nekada vladali Latinskom Amerikom, južnom Azijom i Turskom, bivši vojnici koji su iskakali iz čizama i vlast preuzimali vojnim udarima.

Ti raniji neprijatelji demokratije, poput Augusta Pinocheta u Čileu, držali su se na pozicijama kroz čisto nasilje, redovna ubistva, mučenja i zatvaranje svih onih koji su se protivili njihovoj vladavini.

U kontrastu s tim, moderni populisti su u protekle dvije decenije vlast osvajali kroz izbore, bez (tipičnih) ubistava protivnika. U većini slučajeva, birani su jer su artikulirali, a zatim iskorištavali javno nezadovoljstvo ekonomskim nejednakostima i mobilizirali kulturne podjele.

Kada bi preuzimali vlast, ozakonili su svoju vladavinu naglašavajući izbornu podršku, osvojenu tako što su svoje pristalice definirali drugačijim u poređenju sa ostalim (manje vrijednim) članovima društva.

Potpuna Erdoganova kontrola 

Problem je, naravno, u tome što ta strategija, utemeljena na polarizaciji biračkog tijela, ne podrazumijeva predanost slobodnim i poštenim izborima, a naročito ne građanskim pravima.

Ipak, važno je upamtiti da se oni na kraju oslanjaju na podlogu većinske podrške, zbog čega osjećaju potrebu da se preokrenu izbore u svoju korist i podvrgnu pritisku medijske kuće da im odaju priznanje na tome.

I Erdogan je koristio ovaj obrazac. Došao je na vlast zahvaljujući žalbama religioznijih, manje obrazovanih i manje zapadnjački orijentisanih Turaka koji su se osjećali politički obespravljenim, ekonomski marginaliziranim i kulturno oslabljenim. (Zapravo, predstavnici ove kohorte su decenijama dijelili vlast u različitim formama, ali su u tom procesu postajali sve ambiciozniji).

Kada je došao na vlast, Erdogan je isticao svoju popularnost u “narodu” i uživao nekoliko izbornih pobjeda u proteklih 17 godina. No, postajao je sve autoritarniji. Turski štampani mediji i televizijske stanice više nemaju nezavisnost, a državnu birokratiju, pravosuđe i sigurnosne snage kontrolištu Erdoganovi lojalisti.

Donedavno, ovo je značilo da je Erdogan mogao nastaviti pobjeđivati na izborima i svoju legitimnost temeljiti na podršci naroda. Međutim, kada je AKP na opštim izborima u junu 2015. izgubio parlamentarnu većinu, Erdogan je morao reagovati.

Kao predsjednik, blokirao je formiranje koalicijske vlade i nove izbore doveo u polariziranje i represivnije okruženje. Kako je pobijedio na izborima, njegov legitimitet i autoritet ostali su netaknuti.

Erdoganov pokušaj da preokrene ishod istanbulskih izbora, slijedio je istu logiku. No, nakon što je izgubio, otkrivena je njegova Ahilova peta. Onaj ko pobijedi glasačkom kutijom, od nje i gubi.

Izazov populistima i u drugim državama

To je mjesto na kojem današnji populistički autoritatni vladari trebaju biti poraženi i gdje može započeti obnova demokratije.

Očigledni izuzetak modernog doba je Venecuela pod palicom predsjednika Nicolasa Madura. No, dok je Maduro na početku došao na vlast preko izbora, njegova vladavina je uvijek bila bazirana na kontroli vojske, a ne na popularnosti. Brazil, Filipini i mnoge druge zemlje nisu u istom košu. Za njih, ali i za same Turke, izbori u Istanbulu nose važnu lekciju.

CHP dugo vremena nije uspijevao uspostaviti zadovoljavajuću protutežu AKP-u, jer je odbijao razviti platformu za narod, umjesto toga se fokusirajući na tradicionalnu ulogu partije rigidnog sekularizma.

No, to se promijenilo sa Imamogluom, koji je vodio pozitivnu kampanju koja se bazirala na poboljšanju socijalne brige, pružanju boljih komunalnih usluga, smanjenju otpada, borbi protiv korupcije i, u slučaju ponovnog glasanja, povratku demokratije. Sve u svemu, pobijedio je jer je izašao van okvira polarizirajućih i retrogradnih ideoloških linija.

Sličan pragmatični pristup koji se bazira na poboljšanju života ljudi, predstavljao bi značajan izazov i populistima u drugim zemljama.

Da se razumijemo, ovo nije kraj vladavine AKP-a u Turskoj. Erdogan se ne mora boriti za reizbor do 2023. godine, a njegova partija ima jaku parlamentarnu većinu.

Kako bi ojačao svoj kredibilitet, CHP mora ispuniti obećanja iz predizborne kampanje, što neće biti lako u situaciji u kojoj će Erdogan pokušati da ga potkopa na svakom koraku. Samo reagirajući na te pritužbe, a ne ignorišući ih, opozicione stranke mogu povratiti demokratiju od svojih populističkih uzurpatora.

Izvor: Project Syndicate