Oglasi

Glamočak: Nije malo ako publika bar nakratko zaboravi na stvarnost

Profesor i glumac Admir Glamočak govori o 'Audiciji', komediji, ulogama i saradnji sa Nadom Đurevskom.
Glamočak: Nema dovoljno komedija u našim teatrima, ali razlog je jednostavan: dobru komediju jako teško je i igrati i režiratiAnadolija

Balkanskoj javnosti poznat je po ulogama koje je igrao u Audiciji i televizijskoj seriji Viza za budućnost.

Mada je profesionalni životopis glumca i profesora glume Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu Admira Glamočaka, iznimno bogat, publika ga najčešće vezuje uz sate ili minute u kojima ju je uspio nasmijati.

Glamočak govori o komediji, društvenoj zbilji, ulogama, te o profesionalnoj saradnji Nadom Đurevskom i projektu na kojem je nedavno preminula glumica radila više od pet godina – monodrami o pjesnikinji Umihani Čuvidina.

  • Audicija je opet na sceni. Šta je prevagnulo da promijenite mišljenje i da je ipak oživite?

- Audicija je predstava koja je osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, na prostoru bivše države, rušila sve rekorde gledanosti. Igrali smo predstavu nekoliko godina i mislim 1988. godine učinilo mi se da je vrijeme za neke druge teatarske izazove.

Sada, trideset godina poslije, meni lično izazov je vratiti se tom projektu. Radost igre, puno smijeha i na sceni i van nje. Adnan Mundžić, producent, pozvao je glumce i odazvalo se nas sedam. Trenutno probamo i odlično se zabavljamo. Predstava će zaživjeti 5. oktobra, a onda ćemo vidjeti – dok nam bude dobro - igrat ćemo.

  • Ističete da se volite oprobati u svim žanrovima, no osim toga Vi ste i pedagog, bili ste i dekan na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Ipak, činjenica je kada vidim najavu za neku komediju na našim teatrima - u potpisu režije tražim Vas. Imaju li naši teatri tradiciju komedije?

- Svaki dobar teatar na repertoaru ima komediju. To je sigurnost koja dovodi publiku u teatar, a istovremeno odgaja i teatarske zaljubljenike za predstave drugačijeg žanra.

Nema dovoljno komedija u našim teatrima, ali razlog je jednostavan: dobru komediju je jako teško i igrati i režirati.

  • Da li je izazov danas postaviti na daske komediju?

- Uvijek je izazov postaviti i režirati komediju. Iza velikog uzbuđenja publike i smijeha stoji ogroman, naporan i precizan rad.

  • Koliko je komedija danas opterećena društvenom zbiljnom i koliko se udaljila od izvorne pučke i bulevarske?

- Sve zavisi od materijala, teme i rediteljske koncepcije i estetike... Nedavno je jedan, hajde recimo, teatarski kritičar rekao otprilike ovako: „ Pa dobro, to je dobra predstava, dobri glumci...  Publika se smijala (nije rekao uživala) i - šta? Da li smo bogatiji? Šta smo saznali? Jesmo li promijenili društvo u kojem živimo...“

Mislim da sam mu rekao da smo zavirili u hotelsku sobu, posmatrali tri para različite životne dobi, učinili da se publika prepozna barem u jednoj od te tri priče, smije se karakterima koje gleda – znači i sebi samima, i zaboravi na stvarnost u kojoj živimo. Ne mislim da je to malo.

  • Jedna od komedija u kojoj igrate je Umri muški. Inscenirana je 1992. godine i to je diplomska predstava Vaše kolegice Tatjane Šojić za koju se uvijek traži „karta više“. Mnogo je puna igrana – imate li statistiku? Da li se predstava vremenom mijenjala?

- Predstavu igramo u Kamernom teatru 55 od '92. godine i ona se, naravno, mijenjala barem u onoj mjeri u kojoj smo Tatjana Šojić, Senad Bašić i ja odrastali i kao ljudi i kao glumci.

Ta predstava nas je učinila glumcima kakvi smo sada – Tatjana i Senad su izvanredni partneri, uz njihovu igru je moja gluma postajala bolja. Ne znam koliko smo je puta igrali, ali znam da je igramo s velikim žarom svaki put. Zbog toga ta predstava živi ovako dugo.

  • Koliko puta se glumcu tokom karijere dese predstave koje igra tokom cijele karijere? U jednom intervjuu ste kazali da su Vam i sina zvali Husika.

- Rijetko, ali kada se to desi to je istinska sreća... Husika je lik iz jedne serije. Da, zvali su ga poneki tako.

Kada igraš na TV-u, ljudi te poistovjete sa likom koji igraš i smatraju sebi bliskim. Ponekad članovi naših porodica trpe zbog naših uloga, ali i na to se navikneš.

  • Sve predstave čiju ste režiju potpisali uglavnom ste i glumili. Koji su izazovi pri radu na takvoj predstavi jer istovremeno sarađujete sa većinom naših i regionalnih režisera?

Nisam baš. U nekima sam igrao jer sam mislio da u projektu, kakvim sam ga zamislio, ja trebam igrati. Uvijek kada režiram radim sa kolegama koje izuzetno poštujem i onda logično volim i igrati sa njima.

To što uz to režiram samo je izazov više.

  • Kada pregledam projekte na kojima se radili, nerijetko ste sarađivali sa dodiplomcima sa ASU. Jedna od uspješnica je i predstava Dame biraju. Šta Vas je opredijelilo da ustrajavate na radu sa mladima?

- Volim raditi sa mladima i kao profesor glume, a zapravo na sličan način i režiram. Najbitniji mi je rad sa glumcima. Uz mlade sam uvijek u toku: mladi su puni energije, radosti igre i vole svoj posao – pravi zanesenjaci.

Takvi su i glumci iz predstave Dame biraju“. Divno mi je bilo raditi sa njima, a danas volim pogledati „Dame“ kao publika. To je njihova predstava.

  • Kako Vam iz današnje perspektive izgleda lik Kremena kojeg ste igrali 1981. godine u predstavi Kako vam drago?  Da li je Vašu karijeru obilježio teatar?

- Mnogo sam volio igrati u predstavi Kako vam drago Narodnog pozorišta u Sarajevu u režiji Zlatka Svibena. To mi je profesionalno, nakon završene akademije, u pozorišnoj kući bila prva velika uloga. Ne samo zbog toga, ali to je jedna od uloga koje ću pamtiti.

  • Kada se povlačila iz profesionalne karijere, nedavno preminula glumica Nada Đurevska, kazala mi je da je godinama prikupljala materijal o Umihani Čuvidina. Objasnila je da je planira sa Vama inscenirati u Despića kući. Šta se desilo s tom monodramom?

- Nada Đurevska. Velika glumica! Toliko autentična, istinita i posebna. Neću pričati mnogo jer nikad nisam pisao o njoj dok je bila tu. Tipična sarajevska ili tipična naša priča. Podrazumijevali smo je i rijetko joj govorili koliko je istinski velika. Njena gluma, a mnogo smo igrali zajedno, učinila je moju glumu boljom, približila je istinitom i iskrenom scenskom dejstvu. Nadina partnerska igra na sceni i pred kamerama je nešto o čemu svako ko se bavi glumom može samo sanjati da mu se desi.

Probali smo njenu monodramu više od mjesec dana. Ne u kontinuitetu, ali tokom cijele godine. Željela je da bude savršena i stalno je mijenjala tekst i istraživala. Mučili smo se sa prostorom. Opet naša priča – imala je problema čak i sa teatrom u kojem je zaradila penziju li je samo tako osjećala. Zato smo izabrali Despića kuću... Nismo završili taj projekat...  Valjda je tako trebalo!?

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.