Gipseri – klinike bez njih ne mogu raditi

Snalazimo se za mlade gipsere tako što se srednji medicinski kadar koji dolazi na praksu odnosno volontiranje u domu zdravlja ili bolnici sporadično odluči da se bavi ovim poslom, kaže Nedim Hotilovac (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nesmotreni pokret, tačnije proklizavanje stajne noge i dočekivanje zapešćem desne šake na asfaltnu površinu otvorilo mi je širom vrata gipsaone lokalnog doma zdravlja. No, kako se trauma dogodilo u predvečerje u hitnoj službi su me nakon RTG-a poslali na bolničku kirurgiju gdje je postavljena gips-longeta, ispostaviće se, ne baš po medicinskom tabijatu, barem takav je bio moj dojam ludila zbog nesnosnog bola i stezanja na zglobu šake.

Osjetljivi receptori bola u šaci, ljekari kažu da ih ima na stotine, natjerali su me na glupost: sedmi dan sam u sopstvenoj režiji – što makazama, što nožem – skinuo gips longetu da „dahnem dušom“.

Sve medicinske knjige svijeta kažu da konzervativno liječenje ovakvih povreda (konkretno, lom radijusa, odnosno palčane kosti) podrazumijeva najmanje četiri sedmice gips-longete i tzv. cirkularnog gipsa, ali laička pamet udružena sa oslobođenim živčanim sinapsama i sniženim pragom tolerancije na bol zna čovjeka odvesti u suspektne avanture propitivanja medicinskih dogmi.

Srećom, radijus se do narednog jutra kada sam ušao u gipsaonu kod Dževdeta Čauša zvanog Džeki nije pomjerio što je na novom RTG snimku konstatirao i dežurni kirurg. Džeki je majstorskim pokretima u nekoliko minuta postavio gips-longetu, a sedam dana kasnije i cirkularni gips koji nosim i u trenucima dok ukucavam tekst. Na bijeloj površini ovog gipsanog „umjetničkog panoa“ stoje, po tradiciji, autogrami rodbine i prijatelja.

Banjalučki gipseri

Zašto uopće pišem o gipsaoni, sobi u kojoj dominira bjelina, sa bandažama, vatom za oblaganje, adhezivnim trakama, rukavicama za gipsanje, škarama za bandažu, tzv. stokinetama i njegovim veličanstvom, gipsom i medicinskim tehničarima-gipserima, u narodu šaljivo prozvanim „kostolomcima“? Stoga što, kako stvari stoje, na području BiH ne postoji nijedna srednja škola u kojoj se izučava ovaj zanat, a kirurzi, ortopedi, urgentne i traumatološke klinike ne mogu zamisliti svoj rad i konzervativno liječenje prijeloma bez njih.

Dževdet Čauš će za godinu dana u penziju, iako trodnevna umjetnička brada, brzi pokret i vječito razbarušena frizura daju drugi dojam. Rodom iz Vrbanjuše kod Banje Luke, prije rata je završio srednju školu za medicinskog tehničara-gipsera. Rat je proveo u srednjoj Bosni u Sedmom korpusu gdje je u 308. brigadi bio formacijski „medicinar na prvoj liniji“, a nakon rata skrasio se u Sanskom Mostu. Njegova veza sa gipsom došla je preko rukometa.

„Kao osmoškolac igrao sam rukomet u banjalučkom ‘Borcu’ u vrijeme legendarnog Abasa Arslanagića koji je tada bio trener juniora i Nebojše Popovića, jednog od najboljih pivota u svijetu, po zanimanju kirurga-ortopeda. ‘Borac’ se tada zauzimao za svoje igrače i mene su upisali u srednju medicinsku. Kao, dr. Popoviću trebaće pomoć i tako sam ja, bez puno ubjeđivanja, završio za medicinskog tehničara-gipsera i sve do pred rat radio na Kliničkom bolničkom centru u Banjoj Luci.

Praksu smo imali kod najboljeg gipsera u Jugi, rahmetli Bahrudina Đelića Mede koji je izučio zanat na Ortopediji na Banjici u Beogradu. Od njega sam naučio i toga se i danas držim da je pola posla urađeno ako izabereš pravi način da priđeš pacijentu koji je u problemu. Vremenom sam zavolio posao, savladao tajne zanata, dnevno smo u tadašnjoj Banjoj Luci radili i 10-15 gipseva. Kao mladom gipseru najviše me impresionirao tzv. ekstenzioni stol gdje su ortopedi radili razne trakcije (istezanja) pacijenata“, priča Čauš. Sjeća se nedavno preminulog šefa banjalučke Ortopedije dr. Alije Kuštrića koji je nakon rata radio u KCUS-u Sarajevo.

„Što se tiče moje generacije medicinskih gipsera, koliko mi je poznato, u Banjoj Luci rade još Nedim Hotilovac i Igor Slijepčević, ostali su ko zna gdje“, kaže Čauš.

Tvrdi i kako u Federaciji BiH zasigurno nema srednje škole u kojoj se izučava zanat medicinskog tehničara-gipsera.

Posao nije pretjerano težak

Nedim Hotilovac ističe kako se Klinički centar u Banjoj Luci snalazi za mlade gipsere tako što srednji medicinski kadar koji dolazi na praksu odnosno volontiranje u domu zdravlja ili bolnici sporadično odluči da se bavi ovim poslom.

„Ne znam zašto, interes nije nešto veliki, a posao nije pretjerano težak kada se uđe u njegove tajne. Sa mladim gipserima početnicima radimo sve, učimo ih kako se prave longete, kako se stavlja gips, svaki detalj praktično, ništa ne rade samostalno dok ne nauče osnove. Kada polože državni ispit, onda su ‘naši'“, kaže Hotilovac.

Sarajlija Ildin Torlak na KCUS-u Sarajevo već sedam godina radi posao medicinskog tehničara-gipsera iako je završio Fakultet zdravstvenih studija.

„Škola za zvanje medicinski tehničar-gipser ne postoji. Znanje se prenosi ‘s koljena na koljeno’. Sticanje prakse i znanja ovisi o svakom čovjeku ponaosob, koliko ga zanima taj posao i koliko, eventualno, ima talenta i osjećaja za gips. Ja, evo, radim sedam godina i još uvijek ne mogu reći da sam savladao sve vještine ovog zanata. Koliko će mi još godina upornog rada i truda trebati, ne znam“, kaže Torlak. Kao primjer navodi kako postavljanje komplikovanih gipseva kod mlađih pacijenata rade starije iskusnije kolege.

I Čauš tvrdi kako je osjećaj uz rutinu izuzetno važan za posao medicinskog tehničara-gipsera.

„Na primjer, imao sam u praksi slučajeve gdje čovjeka udari konji i iskoči mu rame. Kolega i ja mu 10-15 minuta mlatimo ruku da mu se opusti muskulatura, kako bismo mu u jednom trenutku zahvatom pri kome se ruka okrene za 180 stepeni vratili rame u ležište. A pacijent misli kako se mi šegamo sa njim. Ili slučaj kada sam u Novom Travniku jednom borcu kome je iskočio kuk, namjestio kuk na zemlji bez RTG snimka, a kad je prevezen u bolnicu u Bugojno, ljekari su konstatirali da je ‘sve u redu'“, navodi Čauš. Sjeća se i kad je jednom građevincu namjestio iščašeni prst, tako što ga je u jednom trenutku „na foru“ zaposlio pitanjem o stropu gipsaone, a onda mu jednim pokretom izvršio repoziciju falange prsta.

Kurs kao prelazno rješenje

Alen Dervišević, specijalist ortopedije iz Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću ističe kako su gipseri su izuzetno bitni pogotovo u konzervativnom načinu liječenja

„To je nesporno. Vrlo često i lično postavljam gips-longete i cirkularni gips i vršim repoziciju kostiju. Posao gipsera je veoma značajan i odgovoran. Mi imamo gipsere u gipsaoni, a njihov opis poslova određuju nadređeni. Što se tiče edukacije, poznato mi je da su dva naša gipsera bili na edukaciji u Tuzli na Traumatologiji“, kaže Dervišević, ali mu nije poznato da li postoji o formalna naobrazba za ovo zanimanje.

Tražeći odgovor na pitanje da li bh. entitet Republika Srpska ima ovo zanimanje obratili smo se nadležnom ministarstvu.

„U skladu sa Pravilnikom o nastavnom planu i programu za srednje stručne tehničke škole u četvorogodišnjem trajanju (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, broj 92/18) utvrđen je nastavni plan i program u struci Zdravstvo u šest zanimanja: medicinski tehničar, akušersko-ginekološki tehničar, fizioterapeutski tehničar, zubno-stomatološki tehničar i laboratorijski tehničar“, odgovoreno nam je iz Ministarstva prosvjete RS.

Zanimanje nije na listi deficitarnih

Prošle godine KCUS je tražio javnim oglasom tri medicinska tehničara-gipsera na neodređeno vrijeme sa probnim radom od mjesec dana. No, oglas je poništen jer nijedan od prijavljenih kandidata nije ispunjavao formalno-pravne uslove kao što su položen stručni ispit i pola godine radnog iskustva na poslovima gipsera. Očigledno, iskusnih zanatlija u ovoj branši nedostaje, ali i pored toga, zakonodavci i nadležna ministarstva smatraju da ovo zanimanje nije na listi deficitarnih. Stoga se zdravstvene ustanove snalaze organiziranje „kratkih kurseva“ za medicinske gipsere, kao praktičnu štaku i prelazno rješenje za hitno obezbjeđenje ovih kadrova.

U avgustu ove godine JZU „Zdravstveni centar Brčko“ raspisao je javni oglas za poslove medicinskih sestara na više pozicija u bolničkim odjeljenjima, a u opisu poslova stoje i poslovi gipsera koje bi medicinske sestre obavljale nakon završene interne obuke. Drugim riječima, njih bi neko od iskusnih medicinskih radnika educirao i za poslove gipsera.

Uskoro stiže snijeg, a sa njim led i niske temperature. Pješaci na ulicama pogotovo oni stariji mogu komotno da na sebi nose naljepnice „pazi, lomljivo“. Put od pogrešnog pokreta do urgentnog centra i gipsaone je kratak. Tamo ih pored ortopeda i kirurga čeka i gipser. Iskusni ili priučeni, stvar je sudbine ili dispozicije medicinske ustanove. Sistem se dodatno pobrinuo da budemo zabrinuti.

Izvor: Al Jazeera