Gigantski Odraz Šalabajzerskog Amaterizma

Radnici Goše sada zahtevaju da država obezbedi naplatu pošteno zarađenih plata i doprinosa (Al Jazeera)

Ubio se vešanjem radnik Goše, fabrike vagona iz Smederevske Palanke. Od bede, četrdeset ili više meseci bez plate, bez zdravstenog osiguranja… Bilo je to u martu, taman u jeku predizborne kampanje.

Pokušao samoubistvo radnik Goše gutanjem velike količine lekova. Bilo je to pre neki dan, taman uoči grandioznog prijema povodom „preuzimanja dužnosti“ predsednika Srbije, posle one kampanje zbog koje nije bilo mnogo javne gužve povodom martovskog  „socijalnog samoubistva“.

Ali je zato za kampanju iskorišćen jedan odlazak glavnog predsedničkog kandidata u Smederevsku Palanku gde su pala neka obećanja o državnoj pomoći kako bi bio prekinut štrajk tamošnjih radnika.

Obećanja nisu u potpunosti ispunjena, u međuvremenu se tobož promenio vlasnik firme, štrajk sa kraćim prekidima traje bezmalo od marta. A poslednjih dana radnici „dodaju gas“, blokiraju prugu i puteve.

Da ne mogu da se odvezu i isporuče vagoni koje su u međuvremenu o roku završili. I sad traže da im se rad plati, pa tek onda da puste završene vagone, svojih ruku neplaćeno delo.

I još traže solidarnost građana Palanke da im se pridruže u blokadi!

A niko ne priča o – široj solidarnosti!

Simbol totalnog raspada

Pratim proređene informacije o svemu tome u još ređim medijima koji se još time bave i javlja mi se jedno sećanje, usled koga me još snažnije progoni misao o „totalnom raspadu“ koji simbolizuje „slučaj Goša.“

Zapravo, štagod se reklo o tragediji radnika samoubice, o odlučnosti njegovih kolega da se izbore za prava i uslove, kakav god bio odziv građana na apele iz fabrike, čini se da se ne vidi glavno.

Goša je izvor i utoka svega što može da se kaže o tridesetogodišnjoj usporenoj, povremeno u ratovima i krvi zaglibljenoj tranziciji Srbije. Istovremeno stvarnost i simbol. Čitanka iz koje može da se pročita baš sve „što nam se desilo“ u te tri decenije.

Da parafraziramo stupidariju bivšeg predsednika Koštunice – „ko ne razume dragačevsku trubu, taj ne razume Srbiju“ – ko sad ne razume Gošu, ne Guču, taj ne razume Srbiju.

Goša pokazuje kakva su vremena, kakvi adeti, kakvi smo to ljudi i u kakvom društvu živimo. (O tempora, o mores, in qua urbe vivimus, ubinam gentius sumus!)

Da, i ispit solidarnosti koje nigde nema!

Goša  u kojoj se ubijaju radnici odgovorni da rade i četrdeset meseci bez plate, jer posao „mora da se obavi“, kao izvrnuta čarapa pokazuje smrdljivost mnogih sada pomodnih ideoloških floskula i marifetluka koji (ne moraju da) prate privatizaciju.

Mislim na one kojima se permanentno od početka višestranačja, „demokratizacije“ i „privatizacije“ javnosti ogađuje prethodni sistem. A veliča novoustpostavljeni čak i kad je nakaradniji od prethodnog. Kome se mogu izreći ozbiljne zamerke, ali gotovo sam siguran manje nego ovom novouspostavljenom.

Onda, kad je bilo čak i plata

Bio sam, jednom, pre trideset i nešto godina u Goši. Ali, ne da veličam radnička dostignuća samoupravljača za mašinama, već na tribini o (naprednoj, pa i provokativnoj) ulozi omladinske štampe u tadašnjem društvu. Toliko o temi – više bih o ambijentu.

Tribina je držana u divno uređenoj sali ne samo za sastanke radničkih saveta i zborova radnih ljudi, već osmišljenoj i za pozorišne predstave i filmove i druge kulturne sadržaje. U to vreme česte su bile firme pri kojima su radila i kulturno-umetnička društva.

Domaćin mi je bio mladi novinar, čini mi se zaposlen u fabričkoj ili možda lokalnoj radio stanici. A firma, tada se zvala složena organizacija udruženog rada, naravno, imala je i svoj list. Do sale smo došli lepo uređenim alejama, kroz cveće i ošišane  živice.

Ne znam kako sada izgleda krug ostataka privatizovane fabrike, ali znam da se tamo ubijaju osiroteli radnici.

A video sam relativno nedavno i zapuštenost kraljevačke Fabrike vagona gde je i u halama rastao korov i debelo drveće, a podivljale žive ograde zaklanjale fabrički dom kulture, obdanište, asfaltirane transverzale kroz krug…

Kad je pre pet-šest godina jedna uspešna privatna firma iz istog mesta dobila međunarodnu nagradu na uglednom sajmu za vatrogasna vozila koja proizvodi, direktor je to objasnio ovako – zahvaljujući tradiciji (raspadnute) Goše u okolini Palanke još uvek mogu da se nađu dobri radnici i inženjeri, ali su sve stariji, novih malo ima.

Moj drug iz Trstenika koji ima firmu čija je specijalnost „dizanje velikih tereta na velike visine“ (dizao krov na Hram Svetog Save) za koga sad ovde nema posla zbog „partizovanih“ tendera i države koja voli da ostaje dužna, pa mora da ide u Koreju, kaže – zahvaljujući (raspadnutoj) „Prvoj petoletki“ u krugu od pet-šest kilometara od centra Trstenika u privatnim firmama i radnjama može da se napravi sve  što ti duša poželi od alata i mašina… Jer  još mogu da se nađu dobri radnici i inženjeri…

Ej, pozorišna sala, obdanište, dom kulture,  aleje, radio-stanica, fabričke novine. Zamislite, čak i plate! A sada se ubijaju radnici.

Privatizacije i manipulacije

Goša (i sve druge srpske „goše“) pokazuju da nije problem sama privatizacija. Već – loša privatizacija! Skarabudžena, burazerska – dođeš mi toliko, dam ti toliko – šalabajzerska. Privatizacija sa manipulacijom.

Goše se setim uvek kada ponove – a na radiju ima jedna emisija gde se to često ponavlja – jedan govor Slobodana Miloševića, posle bombardovanja 1999. a pre izbora 2000. Kaže on da je na otvaranje delegacija došla vozom, i to ne bilo kakvim vozom, već vozom čiji vagone mogu da vuku lokomotive koje idu 200 kilometara na sat. I, što je još važnije, vozom koji je kompletno delo „naših inženjera.“ 

Pruge su i tad i sad bile takve da se prosečna brzina na njima izražava sa 40 kilometara na sat, Goša i „goše“ na samrti, a „naši inženjeri“ su većinom već u to vreme radili kao taksisti ili na prodaji flaširanog benzina, ili u boljem slučaju, po radionicama „pet-šest“ kilometara od centra  u kojima može da se napravi svaki alat.

Zato samo maloumni mogu da poveruju sadašnjim vlastodršcima da je „sve propalo, prodato i pokradeno“ u periodu između Miloševića i njih. A, vidimo ima ih koji veruju.

A kakva je, većinom bila privatizacija? I to pokazuje Goša u kojoj se ubijaju radnici, a njihove kolege zbog toga i zbog neplaćenog rada kreću u štrajk, ali ipak dovršavaju „pogođene vagone“ jer ne žele da oni budu odgovorni za neispunjavanje ugovora. Bez obzira da li će „druga strana“ te vagone platiti. Ili će se nekako „nagoditi“ sa upravom, državom, premijerom, predsednikom…

Deo, dakle, Goše kupio je vlasnik iz Slovačke, smanjen je broj radnika, ali su vagoni pravljeni. Od pre nekoliko godina, eto, četrdesetak meseci unazad firma prestaje da plaća plate, a samim tim i doprinose. I za zdravstveno. Radnici i njihove porodice ne mogu da se leče, nemaju zdravstvene legitimacije.

Sadašnja vlast ogovara prethodnu za ovu (lošu?) privatizaciju, a ne pominje da se „zaoštravanje“ dešava za njene vladavine. Kandidat za predsednika obećava da će država da isplati radnicima određenu sumu, i isplaćuje nešto, a ne obazire se što istoj toj državi inostrana privatna firma nije plaćala doprinose i poreze.

Građani, poreski obveznici pomažu slovačkog vlasnika, ali praktično pomažu i kampanju kandidata koji može da daje državne pare privatniku. Samo ako hoće, a on kad hoće – hoće.

U Srbiji nema društva

Kom vlasniku? U međuvremenu, tokom štrajka, nalazi se „rešenje“ – Gošu je kupio novi vlasnik, zapravo firma registrovana na „egzotičnim ostrvskim destinacijama“ čiji je vlasnik izgleda isti. Sad radnici ne znaju od koga da traže pare, menadžment se „vadi“ na novog vlasnika, ali sprovodi direktive starog.

Radnici su završili pogođene vagone. Traže isplatu u proseku oko 5 – 6.000 evra neisplaćenih plata, telima sprečavaju isporuku dovršenih vagona. Država ne traži svoje doprinose i poreze. Kandidat Vučić malo častio radnike, valjda je i to od države dovoljno!

 „Novi vlasnik“ poručuje, ove će vagone platiti kad se isporuče, dotle ništa. A ko će platiti zaostale plate, one vrede više nego svi vagoni koji se brane telima.

Radnici vape da im se građani pridruže u blokadi vagona. Da se solidarišu.

Građani Palanke će se možda i solidarisati. Ali, gde je opšta solidarnost – zamešateljstvo sa privatizacijom, samoubistva radnika, pa to je nešto što bi u nekoj „normalnoj“ zemlji bio signal za generalni štrajk. Ali u Srbiji nema sindikata! Signal za podizanje čitavog društva na noge. Ali, u Srbiji više nema – društva!

Ne, ovde to nije taj signal. Nije bio ni onaj odsečeni prst radnika pre godinu-dve u drugoj fabrici. Gde je štrajk prekinut neispunjenim obećanjima.

Da li je možda u pitanju sudbinska indolentnost prema Goši  kao imenu koja je u metaforičnom smislu započela još u doba kad je dobro radila. Malo ko naime zna, a vidimo i malo koga briga i za krupnije stvari od imena. Goša nije skraćenica. Nije to nikakva recimo „Građevinska oprema i šinski agregat.“

To je nadimak narodnog heroja Dragoslava Đorđevića – Goše.

A prošlo je vreme (takvih) heroja, fabričkih domova kulture, obdaništa u krugu firme … Sad su na delu junaci koji emituju Gigantski Odraz Šalabajzerskog Amaterizma. Ili „šerifskog“ umesto šalabajzerskog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera