Geopolitički poraz ćirilice

Predviđene su novčane kazne za sve one koji se ogluše na nova pravila (Getty Images)

Krajem oktobra, predsednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev potpisao je ukaz o etapnom prevođenju kazaškog jezika sa ćirilice na latinicu. U Kazahstanu se o prelasku na latinicu govori već celu poslednju deceniju, a tim ukazom je predviđeno da se potpuna potpuna primena novog pisma finalizuje do 2025. godine.

Vlada Kazahstana je za te svrhe formirala nacionalnu komisiju, a ozvaničena je i nova latinična znakovna ortografija. Predsednik Nazarbajev je još ranije prokomentarisao da “mlađe generacije u školama uče engleski jezik, te neće imati problem da usvoje latinicu”.

Kazahstan je već koristio latinično pismo, novu tursku latinicu, od 1929. do 1940. godine, kada su boljševici ukinuli upotrebu arapskog. Latinično pismo su sačuvali Kazasi u Turskoj i u dijaspori u zapadnim državama, dok kazahstanska dijaspora u Kini i danas koristi arapsko pismo.

Tradicionalne i finansijske veze

Kazahstan nije prva država na prostoru bivšeg SSSR-a koja je sa ćirilićnog pisma prešla na latinicu. Od 15 članica bivšeg socijalističkog saveza predvođenog Rusijom, do kraja Hladnog rata ćirilicu je koristilo dve trećine njegovih saveznih republika.

U jeku raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, ćirilicu je među privima ukinuo Azerbejdžan. Prelazak na latinicu bila je jedna od prvih odluka novog parlamenta – Mili Medžlisa. Faktički su u Azerbejdžanu, pred raspad SSSR-a, počeli prvi međunacionalni sukobi i tamo je Jermenija, uz pomoć Rusije, izdejstvovala stvaranje “zamrznutog konflikta” – Nagorno Karabaha.

Uvođenje u Azerbejdžanu latiničnog pisma, kao i u slučaju Kazahstana, bio je samo svojevrsni povratak turskoj znakovnoj bazi. Boljševici su nakon Prvog svetskog rata, u tek stvorenom Sovjetskom Savezu, sa arapskog pisma na latinicu prvo preveli sve turskojezičke narode od Kaspijskog mora do Centralne Azije. Nasilna latinizacija tada se pravdala tim da je sasvim dovoljno da svaki pismeni musliman zna arapski za potrebe čitanja Kurana.

Zatim je Staljinov totalitarni režim 1940. počeo sa novom promenom pisama naroda od Kaspija do Ferganske doline – sa latinice na ćirilicu. Tako je, pod izgovorom socijalističke modernizacije i univerzalizacije, po ubrzanom postupku vršena prikrivena rusifikacija i sekularizacija.

Početkom devedesetih “povratak” na latinicu odigrao se još u dve centralnoazijske postsovjetske države – u Turkmenistanu i Uzbekistanu.

S obzirom na zatvorenost i tvrdu ruku Saparmurata Nijazova, ukidanje ćirilice u gasom bogatom Turkmenistanu išlo je brzo. Nešto sporije i sa više problema oko upotrebe u praksi, lider Uzbekistana Islam Karimov je 1993. uveo latinično pismo. Iako je ono sada zvanično, starije generacije i pojedini mediji se još rado vraćaju ćirilici.

Kirgizija nije otišla znakovnim putem svoje jezičke porodice i tamo je ćirilica još uvek u zvaničnoj upotrebi, iako je u parlamentu pokušano iniciranje promene na latinicu. Proces je zaustavio predsednik Almazbek Atambajev, koji je privržen Moskvi.

Ćirilica je zvanično pismo i u Tadžikistanu, gde se, za razliku od ostalih centralnoazijskih republika, govori na tadžikistanskom – etnolektu persijskog jezika.

Još jedna je važna činjenica koja dodatno veže Tadžikistan i Kirgiziju za Moskvu – skoro kolonijalna zavisnost od novčanih doznaka radnika koji su na privremenom radu u Rusiji. Prema podacima Svetske banke, transferi novca pečalbara koje poslednjih godina iz Rusije stižu u Tadžikistan pokrivaju oko 40 odsto BDP-a te države, a u Kirgiziji oko trećinu.

Pismo ‘zamrznutih konflikata’

Zvanična upotreba ćirilice dodatno je motivisana tradicijom, istorijom i prisustvom pravoslavne crkve. Iz bivše sovjetske orbite to nije slučaj sa Rumunijom. Slično je i sa Moldavijom, koja je, želeći da se približi svom srodnom susedu Rumuniji, prva iz sovjetskog tabora prešla na latinicu još 1989. godine.

Kao i u Azerbejdžanu, i u Moldaviji je došlo do konflikta u Pridnjestrovlju (samoproglašenoj Transdnjestarskoj Republici), koji je uz pomoć ruske intervencije i dan danas ostao “zamrznuti konflikt” i sputava tu tranzicionu državu u evroatlantskim integracijama.

U evropskim integracijama trebalo je da bude sputana i Hrvatska 1991. godine, kada je Srbija na skoro trećini njene teritorije takođe zdušno podržavala stvaranje “zamrznutog konflikta” – Republiku Srpsku Krajinu. Od bivših komunističkih država, jedino se Hrvatska oslobodila “zamrznutog konflikta” u kom se pisalo na ćirilici. O nivou ozbiljnosti tog problema govore i do skoro razbijane table ispisane na srpskoj ćirilici u Vukovaru, koje svedoče o ratu tih dveju svetova.

Rusija, kao bivša imperijalna sila, preko kulture, panslavističkih romantičarskih ideja i ćiriličnog pisma stvorila je svoju zonu uticaja čije je spoljne granice ocrtavao Varšavski pakt. Iako se unutar SSSR-a pošlo od utopijskih ideala, ipak se sve završilo tvrdom rukom i realnom rusifikacijom naroda pod dominacijom Moskve.

U Srbiji je isključiva zvanična primena ćirilice, kao sastavnog dela tradicije i srpskog nacionalnog identiteta, počela nakon usvajanja Koštuničinog ustava iz 2006. godine. Najviše je u tome stradala Vojvodina, gde je decidno uvođenje ćirilice, uz uvođenje srpske tradicionalne zastave i grba, bilo ne samo političko pitanje, već i neka vrsta dodatnog “posrbljavanja pokrajine”, kako taj proces nazivaju istaknuti vojvođanski intelektualci.

Kada je reč o jeziku i pismu, opstanak duha bivše Jugoslavije danas je još jedino na testu u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, gde je latinica i ćirilica u ravnopravnoj upotrebi.

Distanciranje od ruskog kolonijalizma

Nekada je na prostoru SSSR-a ćirilica bila u zvaničnoj upotrebi u deset republika, a sada je samo u pet. Najveći broj onih koji su je odbacili su turkijski jezici. I u Ukrajini nakon aneksije Krima, u određenim prozapadnim krugovima, sve češće se govori o uvođenju latinice, ali ta ideja još uvek nema širu podršku u društvu. 

Teško je reći da li su danas pismo (latinica i ćirilica) i kalendar (julijanski i gregorijanski) sredstva geopolitičkog uticaja, ali jezik to sigurno jeste. Možda jedino razbijene ćirilićne table svedoče o tome da je politika pokušaja stvaranja “Velike Srbije” tamo doživela potpuni poraz.

I dok se turkijski jezik na prostoru bivšeg SSSR-a vraća latinici, Turska planira obuhvatnu reformu obrazovanja, gde se osmanski jezik uvodi kao izborni predmet, dok će u verskim školama on biti obavezan.

Tu se otvara prostor za niz dodatnih pitanja.

Jedno od njih je i to da li je bekstvo od ćirilice država kao što je Kazashtan u stvari još jedan korak da se distancira od ruskog vekovnog kolonijalnog uticaja. Ako je to tako, to bi mogao da bude početak velikih geopolitičkih preoblikovanja tog regiona jer je Astana ključni ruski partner ne samo u Centralnoj Aziji, već i u Evroazijskom ekonomskom savezu na koji je, nakon zahlađenja odnosa sa Zapadom, Rusija i lično predsednik Vladimir Putin stavio veliki ulog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera