Genocid u Srebrenici se nije dogodio, on je planiran

Ujedinjeni narodi su 1993. proglasili Srebenicu jednom od pet sigurnih zona pod zaštitom međunarodnih snaga, ali je nisu zaštitili (EPA)

Srebrenička priča na 25. obljetnicu genocida nad Bošnjacima Sigurne zone UN-a slika je odnosa svijeta i domaćih vlasti prema ubijenim i preživjelim žrtvama. Mnogo je zvučalo, ali ništa nije značilo. Kada se tome doda činjenica da je obilježavanje bilo uveliko ograničeno potrebom poduzimanja mjera prevencije pandemije korona virusa dobijemo rezultat kojim udruženja žrtava i njihovi članovi ne mogu biti zadovoljni.

Vratit ćemo se ceremoniji obilježavanje godišnjice ovog 11. jula, ali da bismo svi skupa shvatili stanje u ovom gradiću na istoku Bosne i Hercegovine i njegovoj okolini moramo se podsjetiti neki povijesnih činjenica.

Zločin za koji se znalo

Godine 1993. Ujedinjeni narodi proglasili su Srebenicu jednom od pet sigurnih zona pod zaštitom međunarodnih snaga. Nisu ih zaštitili. Oduzeli su potom svo ozbiljno naoružanje braniteljima grada, ali nisu napadačima. Obavještajni podaci govore da su velike sile znale da se priprema sistematski zločin, ali nisu poduzeli preventivne akcije.

U julu 1995. godine međunarodne snage su se povukle i izručile građane Srebrenice vojnim snagama haškog osuđenika generala Ratka Mladića. Znali su za masovne egzekucije, ali nisu poduzeli ništa da ih zaustave.

Žrtve u Srebrenici iskorištene su kao vrsta pritiska na tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da prihvati mirovne pregovore, ali gradić je, uprkos svim saznanjima o masovnim zločinima, pripao teritorijalno entitetu kojim su tada upravljali bliski suradnici idejnog tvorca zločina Radovana Karadžića. Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je da su u Srebrenici pripadnici Vojske i policije Republike Srpske izvršili genocid na Bošnjacima, ali po entitet i njegovo funkcioniranje nije bilo posljedica. Srbija je oglašena krivom za kršenje Konvencije UN-a o sprečavanju i kažnjavanju genocida, ali nikakve kazne za to nije bilo.

U međuvremenu, Vlada entiteta Republika Srpska usvojila je Izvještaj Komisije za istraživanje zločina u Srebrenici od 10. do 19. jula 1995. Isti izvještaj je nekoliko godina kasnije poništila entitetska Narodna skupština, da bi formirala novu Komisiju. Nije usvojena Rezolucija o osudi genocida u Srebrenici ni u UN-u, niti u institucijama Bosne i Hercegovine. Sa krova bivše fabrike akumulatora u Potočarima gdje su vojnici i policajci Republike Srpske izvršili prva ubistva volšebno je nestao natpis – UN. Propadali su mnogi drugi dokazi koji inkriminiraju pripadnike snaga UN za nečinjenje u sprečavanju izvršenja genocida.

Relativiziranje genocida

U svrhu relativiziranja genocida proteklih godina u medijima su se periodično pojavljivale sumnje o zloupotrebi međunarodnih donacija. Te sumnje nisu dokazane, ali ni ozbiljno istražene.

Kako su proticale godine vlasti u entitetu su od kategorične tvrdnje o postojanju prvo velikog zločina, a potom i genocida promijenile stav od osporavanja do potpunog negiranja. Visoki predstavnik je obećao nakon prošlogodišnje komemoracije da Bosna i Hercegovine mora imati Zakon o zabrani negiranja genocida do 25. godišnjice. Ako to ne usvoje domaće vlasti, njegov ured će razmotriti dalje korake. Pola godine kasnije obznanio je da njegov pravni tim priprema elemente Zakona. A onda se ponio kao potpukovnik Karemans, zapovjednik holandskog bataljona UNPROFOR-a u Srebrenici, noć uoči ulaska Mladićevih snaga u grad. Karemans je tražio je od pripadnika Armije RBiH da ne poduzimaju nikakve vojne akcije, jer će ujutro uslijediti zračni napadi na snage bosanskih Srba. Zračnih napada nije bilo. Inzko je obećao Zakon, ali Zakona do 25. godišnjice genocida u Srebrenici nije bilo.

I sad se vraćamo na ovogodišnju manifestaciju u Potočarima. Insistiranje organizatora na velikom broju govornika ugušilo je suštinske poruke koje je trebalo odaslati iz Srebrenice ove godine. A ni autori poruka nisu bili iskreni, ni kreativni. I dalje je preovladavala terminologija koja zamagljuje suštinu. Srebreničani su nastradali, porodice su izgubile svoje najmilije, genocid se dogodio, sjećamo se sopstvenih grešaka…

Preživjeli su bili greška

U Srebrenici se nije dogodila elementarna nepogoda, pa je neko u njoj stradao. Srebreničane su planirano i sistematski ubili, a potom njihove skelete s ciljem skrivanja zločina raznosili pripadnici Vojske i policije Republike Srpske. To potire i termin događanja genocida. Genocidi su, tvrde stručnjaci i istraživači, uvijek planirani, sistematski izvedeni, iza njih stoje institucije, koje potom razvijaju strategiju negiranja, a ne događaju se sami od sebe. Neko od govornika rekao je da se svijet sjeća sopstvenih grešaka. Preživjeli svjedok genocida Nedžad Avdić rekao je na prošlogodišnjoj komemoraciji da je greškom vojnika koji nije provjerio jesu li svi strijeljani mrtvi ostao živ. Tako su Nedžad, Ćamil, Munira, Kada, Hasan, Ilijas, Emir, i ostali preživjeli greška zapadnih sila. Svijetu bi jednostavno bilo lakše da nisu preživjeli. 

Već isprazna poruka „da se ne ponovi“ u izvedbi sa ovogodišnje komemoracije zvuči kao „dogodit će se ponovo“. Nismo uradili ništa tada, samo smo pričali i gledali, nećemo uraditi ništa i samo ćemo gledati i ako se ponovi. Ako ništa nismo naučili iz Holokausta i genocida u Srebrenici, Ruandi, zašto bi ovo imperativno obećanje danas zvučalo iskreno.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pojedine poruke zvaničnika na komemoraciji nisu bile upućene zbog žrtava. Pa smo tako mogli slušati o ubijenim vojnicima u mirovnim misijama, stanju u Kašmiru, netrpeljivosti između nekih južnoazijskih i zapadnih zemalja i svašta nešto. Govori su bili neprimjereno dugi, sa mnogo općih mjesta, političkih i diplomatskih floskula koje, ako je suditi prema načinu interpretacije, nisu pobuđivale posebno interesovanje ni kod samih autora. Bilo je primjetno kako se neki govornici trude da, ako baš ne moraju, ne izgovore riječ – genocid. Ove godine Vijeće ministara BiH nije donijelo odluku o proglašenju 11. jula – Danom žalosti u Bosni i Hercegovini. Tako se opet, poslije nekoliko godina razuma, dogodilo da u polovini zemlje mediji puštaju „cajke“ dok u Potočarima traje ukop žrtava genocida. Žrtve su ponovo bile po strani, sve do vjerskog dijela programa, dženaze i ukopa. Reisu-ul-ulema Husein ef. Kavazović upozorio je da se zlo genocida ne može lako savladati i da će otrov još dugo kružiti ovim prostorima. Poštovatelji žrtava imat će ozbiljan zadatak kako osmisliti program komemoracije kada jednog dana sve identificirane žrtve genocida budu ukopane. Dobar primjer ove godine dala je ekipa okupljena oko novog direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića. Pokazana energija i kreativnost moraju dobiti podršku šire zajednice. U protivnom, od memorijala ostat će samo vjerski program što nikako nije dovoljno da bi se ukazalo na veličinu i značaj žrtava genocida za ovu zemlju i civilizaciju u cjelini.

Šta bi bila satisfakcija za preživjele žrtve – priznanje, izvinjenje, reparacija, kazna za zločince, ulaganje u budućnost… Ili od svega pomalo. To bi svakako trebalo pitati njih. Ciklične prevare, koje aktuelni direktor Memorijalnog centra Suljagić zove kontinuiranom produkcijom očekivanja da će neko drugi riješiti probleme u Srebrenici i BiH, ponovljena obećanja koja nisu ispunjena dovode ih u zbunjujući vrtlog u kojem ni oni više ne mogu definirati šta bi to bar djelomično utomilo njihovu bol. Jedino što sigurno znaju svih ovih 25 godina, i nadati se da će tako i ostati, nemaju ni zrno želje za osvetom. Djeca odgajana bez očeva ubijenih u Srebrenici su većinom visokoobrazovani, aktivni članovi društva koji stičući znanja pokazuju dželatima da nisu uspjeli ubiti civilizacijsku klicu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera