Genocid naš svakodnevni

Piše: Goran Šimić

Nedavno sam bio pozvan u “genocidnu tvorevinu” da na “genocidnoj televiziji” učestvujem u jednoj “genocidnoj” emisiji, u kojoj su me, a o čemu drugom, pitali da kažem šta ja mislim o genocidu u Bosni i Hercegovini, bez navodnika.

Jesam li ja to prešao na “drugu” stranu?

Rekao sam vrlo jednostavno kako, prema mome skromnom mišljenju, mi u Bosni i Hercegovini pretjerujemo sa genocidizacijom svega, svačega i svakoga, te da bismo trebali prepustiti sudovima da riješe šta je genocid, a šta nije, što na kraju i jeste njihova isključiva nadležnost, koju smo im dali zakonima. Dali smo im je ne zato da bismo amnestirali bilo koga, već da bismo se vratili u okvire ljudskosti i pravičnosti, kojih su nam svima tako puna usta, kako za one koji su žrtve zločina u Bosni i Hercegovini, tako i za one koji nisu počinili nikakve zločine, a pripadnici su nekog od “genocidnih” naroda. Jer, kako je krenulo, na kraju ćemo svi biti etiketirani kao pripadnici takvih naroda.

Naljutiše se neki moji dojučerašnji “veliki” prijatelji i “kolege”, ni manje ni više nego zbog činjenice kako sam ja “prešao na drugu stranu”, te kako je nedopustivo da to kažem ja, kad znam šta je sve činjeno u Bosni i Hercegovini. Konačno, okrenuše glavu od mene kao da sam neko kužno čeljade. A moj dotadašnji rad sa žrtvama zločina u Bosni i Hercegovini postade nevažan.

Kad god nam se nešto ne svidi nazovemo to genocidom i sve bude dobro – kako da ne.

Zašto sam ja rekao to što sam rekao?
Rekao sam to iz više razloga. Jedan od njih je i činjenica da smo pretjeranom upotrebom pojma genocid počeli razvodnjavati priču o stvarnom genocidu, koji se dogodio na tlu Bosne i Hercegovine. I kao da zločini protiv čovječnosti i drugi ratni zločini nisu dovoljno teški, imamo nasušnu svakodnevnu potrebu da stalno i iznova pronalazimo nove stvari koje ćemo nazvati genocidom.

Kad god nam se nešto ne svidi nazovemo to genocidom i sve bude dobro – kako da ne.

Čak štaviše, genocidom objašnjavamo cjelokupnost događanja u Bosni i Hercegovini od 1991-1995.

A to je, ipak, malo previše.

I previše daleko od istine.

Jer, istina je duboka voda, sa tendencijom da u dubljim slojevima bude tamna i hladna. Zato samo iskusni i hrabri plivači plivaju u dubokoj vodi. Oni plašljivi i slabi se drže plićaka. U svakom pogledu.

Kada bismo je, zaista, htjeli utvrditi i vidjeti, ona bi bila poražavajuća za svakoga od nas.
Genocid u Srebrenici i strašni događaji u istočnoj Bosni su nesumnjivo užasni zločini, ali oni ne objašnjavaju logor u Čelebićima. U Prijedoru su počinjeni užasni zločini, ali oni ne objašnjavaju zločine koje je Armija BiH počinila u srednjoj Bosni. U Hercegovini su pripadnici HVO-a počinili užasne zločine, ali to ne objašnjava činjenicu kako to da su u Bihaću i Orašju zajedno sa “muslimanima” branili svoje domove od onih “drugih”, a ponegdje i od onih “trećih”.

Ne objašnjava činjenicu da su čak i pripadnici “genocidnog” naroda bili borci protiv vlastitog naroda i zločina koje je on činio.

Ne objašnjava činjenicu da je Željko Joksimović napisao “Lejlu” i “Miljacku”.

Uistinu, istina je voda duboka.

Je li Njemačka ‘genocidna’ tvorevina

Kad hodam ulicama Sarajeva ne mogu da se ne začudim jednoj pojavi. Naime, ulicama Sarajeva dominiraju limeni ljubimci proizvedeni u njemačkim tvornicama, istim onim u kojima su naši djedovi radili kao robovi prije samo 70-ak godina, onim koji su proizvodili kamione, motore i automobile kojima su novi osvajači došli u ovu zemlju.

Pa kako smo to, onda, tako brzo zaboravili? Kako smo im to tako lako oprostili? I zašto? Zašto ne upiremo prst u njih svaki dan i ne govorimo kako su oni genocidaši veći od sviju nas zajedno?

Naš pristup činjenju genocida je bio, ipak, malo blaži u odnosu na sistem koji su oni razvili.
A opet.

Šta se to dogodilo i nama i njima, pa da ta percepcija bude promijenjena?
Da ih danas doživljavamo kao “lokomotivu Europe” i bastion slobode i prava čovjeka.

Da su nam danas uzori u svemu što mi želimo biti.

Da se kod nas često čuje kajanje što smo se oslobodili njih, jer da nismo danas bismo bili, valjda, kao i oni.

Pravo se ne bavi dušama

I tako smo imali tužbu Bosne i Hercegovine protiv Srbije za počinjeni genocid. Imamo tužbu Srbije protiv Hrvatske za počinjeni genocid. Imamo i tužbu Hrvatske protiv Srbije za počinjeni genocid. Nedostaje još samo tužba Bosne i Hercegovine protiv Hrvatske i imali bi smo mali regionalni turnir u genocidu. Ko bi pobijedio na kraju, na našu veliku žalost, ne bismo odlučili mi.
A možda je i bolje tako.

Ne pronalazimo snage da se ispričamo za vlastite zločine, da na temeljima vlastitog iskrenog pokajanja i opredijeljenosti za neponavljanje vlastitih zlodjela iz prošlosti ponudimo i tražimo iskreni oprost.

Jer mi, nažalost, niti 20 godina nakon okončanja sukoba, barem ovih zadnjih, ne pokazujemo nikakvu želju da se suočimo sa onim što se dogodilo na području bivše Jugoslavije. Ne pronalazimo snage u sebi da utvrdimo istinu, niti da prihvatimo činjenice.

Umjesto da zajedno sa tim svim tužbama tragamo za istinom, za katarzom za sve nas, mi to pitanje pretvaramo u neko kvazipravno nadmudrivanje iz kojega se nadamo. Čemu?

Pravo nema adekvatan odgovor na počinjene zločine. Niti ovdje, niti bilo gdje drugo na svijetu. Jer tu se ne radi samo o dokazivim činjenicama, što jeste stvarni domen prava, već, prije svega, o dušama svih nas. E, a time se pravo ne bavi. Niti će se baviti. Time se trebamo baviti svi mi zajedno.
Ali:

Mi ne pronalazimo snage da krenemo od samih sebe.

Da licemjerno ne uvjetujemo vlastitu dobrotu tuđom.

Mi ne pronalazimo snage da se ispričamo za vlastite zločine.

Da na temeljima vlastitog iskrenog pokajanja i opredijeljenosti za neponavljanje vlastitih zlodjela iz prošlosti ponudimo i tražimo iskreni oprost.

Da prestanemo živjeti u iskrivljenoj stvarnosti.

Međutim, to je, ipak, politika i ja to, vjerovatno, kao običan čovjek, ne razumijem.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera