Genocid nad Armenima i političke igre

"Krvave stranice francuske historije" jedan je od natpisa viđenih na demonstracijama ispred francuske ambasade u Ankari (AFP)

O prijedlogu zakona francuske Skupštine, usvojenom prošle sedmice, kojim se sankcioniše poricanje genocida nad Armenima, veoma je delikatno govoriti iz Bosne i Hercegovine, koja je do krajnosti podijeljena u mnogočemu, pa i u pitanju da li je tog genocida bilo, i ako je bilo, kako se odnositi prema vlastitim zločinima protiv čovječnosti.

Pravo je Francuske, kao i svake države i njenog parlamenta da donese takav zakon, kao što je i pravo Turske da reagira kako je reagirala, dovodeći bilateralne odnose s Francuskom na ivicu prekida. Zvali genocidom ili ne ono što se dogodilo armenskom narodu pri raspadu Osmanskog carstva, to jeste jedna od crnih stranica historije s početka prošlog vijeka, kao što ih je bilo još sličnih tokom dva svjetska rata i poslije njih, od  Vijetnama, Kambodže i Ruande, do Srebrenice. Opće je, međutim, pitanje dokle može da ide odnos jedne države prema takvom stravičnom zločinu.  Jedno je osuditi, pa i priznati da je to bio genocid, kao što su u slučaju Armena učinile mnoge zemlje i međunarodne organizacije, ali je drugo donositi zakon jednog parlamenta na osnovu kvalifikacije zbivanja iz prošlosti, pa još tim zakonom  uvoditi kaznu zatvorom i novčanom globom za one koji negiraju takva zbivanja koja su se dogodila na tlu neke treće bivše ili sadašnje države.

Spor o genocidu nad Armenima, trebalo bi, ustvari, da rješavaju gotovo isključivo Armenija i Turska. Kažem isključivo, jer za pitanja koja ne mogu da riješe dvije zemlje postoji Međunarodni sud pravde. Dvije zemlje su od 2009. krenule u normalizaciju odnosa, ali je spor oko genocida i dalje kamen spoticanja. I Armeni i Turci su, na svoj način, opterećeni tim problemom. Kod prvih on poprima mitske dimenzije, njime se pothranjuje nacionalni ponos i mobilizira armenska dijaspora.  Turcima je to postala mora s kojom se teško nositi. Prije koju godinu u Istanbulu ekstremni nacionalista ubio je Hranta Dinka, turskog novinara armenskog porijekla koji je pisao o genocidu nad njegovim narodom, a za to zamalo nije zapao zatvora i nobelovac Orhan Pamuk.

Osporavanje Srebrenice

U svijetu se genocidom nad Armenima, a posebno gdje ima više građana armenskog porijekla  – u Francuskoj ih je oko pola miliona – pored njegove neosporne humane dimenzije, političari koriste i u političkim igrama i manipulacijama tragedijom drugih naroda, posebno u predizbornim kampanjama. Balkanski region nema puno armenske dijaspore, ali  zna biti tlo za djelovanje armenskih ekstremista, kao što su dvojica njih, 1983. godine, usred Beograda, ubili turskog ambasadora Galipa Balkara i studenta Željka Milivojevića koji je potrčao da ih uhvati.

A šta reći za Bosnu u kojoj će poslije 28 godina, u tom istom Beogradu, komentarišući odluku francuskog parlamenta, Milorad Dodik reći da će stranka SNSD, kojom upravlja polovinom Bosne, „poslije katoličkog Božića uputiti u Parlament BiH zakon o zabrani negiranja genocida nad Armenima“. „Vidjećemo“, kaže, „kako to Sarajevo civilizacijski postupa …“  A koliko je civilizacijski da upravo delegati te stranke sprečavaju usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici  – koju su donijele skupštine gotovo svih evropskih država – a eto, odmah poslije katoličkog Božića će tražiti da se donese zakon za neku drugu daleku zemlju.

Nisu ni svi Francuzi rado dočekali jedan takav zakon u svom parlamentu. Među njima je i Elisabeth Badinter, poznata književnica i filozofkinja, koja je rekla: „Historija nije predmet pravnih nauka. U slobodnoj državi nije u nadležnosti ni parlamenta niti bilo koje pravne instance da definira historijsku istinu”. Uzgred, ona je supruga poznatog socijaliste i uglednog člana francuskog Senata Roberta Badintera, koji je predsjedavao  poznatom Badinterovom komisijom, na osnovu čijeg je pozitivnog mišljenja, kao i druge članice bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost, koju nacionalisti srpskog naroda, kao i genocid u Srebrenici, i danas osporavaju.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera