Genijalčine sa crnogorskih protesta

Piše: Andrej Nikolaidis

Sjećate li se crtanog filma o kojotu i ptici trkačici?

Kojot je, sjećate li se, komičan, ali i duboko tragičan lik. On ima samo jednu – opsesivnu – želju: da uhvati pticu trkačicu. Ali, želja mu stalno izmiče. I ma šta on učino, ma kakav intelektualni ili fizički napor poduzeo, svaki put kada sklopi ruke, vjerujući kako sada – napokon! – ima pticu trkačicu, on grli vazduh, steže prazninu.

Bezbrojni neuspjesi ne dotiču kojota. Niti su u stanju da naruše visoko mišljenje koje on o sebi ima. “Pera kojot. Genije, genijalčina…”, tepa on sebi, samo da bi ga u narednoj sceni opet zgazio voz.

Kada bismo crnogorsku političku scenu prikazali kroz likove iz crtanih filmova, u nekoj montenegrinskoj verziji Looney Tunes, Andrija Mandić – četnički vojvoda i lider Demokratskog fronta – bio bi Pera kojot.

Andrija Mandić. Genije, genijalčina.

Hard copy Andrija Mandić, kao i svaki čovjek, ima svoje vrline i svoje mane. Moja namjera nije da sudim: nikome, pa ni Andriji Mandiću. Čak i ako bih to učinio – a ne bih, jer suditi nekome, bilo kome, nesnošljiva je oholost – nastojao bih da u njemu vidim ono najbolje, a ne ono najgore, kako obično činimo. Ali, to nije ono što me ovdje interesuje.

Uspomena na genocid počinjen u Bosni

Andrija Mandić zanima me samo kao poster boy jedne retrogradne, promašene, opasne, smrtnonosne politike. Politike koja je sve što ima rekla u ratovima u Bosni i Hrvatskoj, napokon u suicidalnom sukobu sa Sjevernoatlantskim savezom 1999. godine. Politike koja, kao naš crtani kojot, neprekidno juri svoju želju, svoj etno-san: veliku, snažnu, nacionalnu, pravoslavnu državu, dakle iluziju, koja, ta iluzija, stoji u savezu sa drugom iluzijom: Rusijom.

Iluzija oslonjena na iluziju: jer niti postoji, niti može postojati velika srpska država koju jure Mandić i njegovi, niti postoji Rusija koju oni sanjaju: slovenska majka, zaštitnica pravoslavnih naroda. Od velike srpske države ostali su samo grobovi, sramota, uspomena na genocid počinjen u Bosni. A Rusija nije pravoslavna majka, nego zemlja brutalnog, primitivnog kapitalizma, zemlja oligarha i patuljastog, komično erektiranog prozirnog tiranina.

Jurili su, oni čiju politiku danas personifikuje Mandić, svoju želju kroz Hrvatsku i Bosnu, pa su izgubili ratove. Jurili su je na izborima u Crnoj Gori 1997. godine, pa su izgubili izbore. Jurili su je u sukobu 1999. godine, pa su izgubili Kosovo. Jurili su je na crnogorskom referendumu 2006. godine, pa su izgubili Crnu Goru. Jure je i sada, ali ona, kako to već biva sa pticom trkačicom, opet ode: ovoga puta ode u NATO.

Sada, nakon toliko trčanja u prazno, nakon toliko padova sa litice, kojot je malo nervozan.

U Podgorici su u subotu, 12. decembra 2015. godine, održane još jedne anti-NATO demonstracije. Još jedne, kažem, iako su, po tvrdnjama organizatora, te bile prve. Budući da nismo baš svi djeca koja vjeruju u crtane filmove, jasno je kako su i prethodne demonstracije iste ekipe – one koje su navodno održane zbog demokratije i pravednijih izbora – bile isto što i ove posljednje: protesti koji Crnu Goru treba da spriječe da uđe u NATO.

‘Najava’ trećeg svjetskog rata

Stvari su 12. decembra ogoljene. Nema više lažnog predstavljanja i lažnih motiva. Nema više lažnog pluralizma i rent-a-manjina. Skup održan 12. decembra bio je skup jednog naroda i jedne politike. Nema više tragikomične kvazidemokratske retorike. Od svega su ostale tek uvrede i prijetnje, Koje više nikoga ne mogu uplašiti.

Organizatori tvrde da je učesnika protesta bilo 5.000. Policija kaže: 800. Strane agencije kažu: 1.500. Nedovoljno, u svakom slučaju.

Demonstranti su skandirali: “Putine, Srbine…” Sa bine se vikalo: “Ne u NATO, živjela Rusija…”

Slijedeći princip “misli globalno – djeluj lokalno”, nekoliko govornika je na podgoričkom asfaltu najavljivalo treći svjetski rat. Milan Knežević rekao je “da smo se umorili od ratova, ali da ćemo, u slučaju sukoba Rusije i NATO-a, biti na strani na kojoj su bili Sveti Petar Cetinjski, Janko Vukotić i naši preci…”

Momir Bulatović, koji je nakratko prekinuo političku penziju, kazao je da “danas Crna Gora doživljava da se potkusurava u jednoj geostrateškoj globalnoj igri. Oni su nas pozvali u NATO samo da bi bilo malo više vojske protiv Rusije. Ne smijemo učestvovati u tom sukobu…”

“NATO nije samo udruženje ubica, već i lopova”, primijetio je Momo i još jednom ponovio kako “mi nijesmo počinili zločine za koje nas optužuju”.

Promjena civilizacijskog kruga

Potom se prisutnima obratio duh Samuela Huntingtona, koji je progovorio kroz Andriju Mandića. Ne bude li referenduma i uđe li Crna Gora u NATO, zemlja će biti na ivici sukoba, rekao je on i naglasio kako je za njih neprihvatljivo da Crna Gora “promijeni civilizacijski krug”.

Pričalo se i o tome kako ne može Crna Gora u sukobu sa Rusijom stati na “stranu Albanije i Turske”.

Onda je miting završen.

A ptica trkačica je, kako joj i ime kaže, nastavila da trči. Trčaće ona tako dok ne izađe iz jednog i uđe u drugi “civilizacijski krug”. Trčeći za njom, “civilizacijski krug” promijeniće i kojot.

U crtanim filmovima o kojotu i ptici trkačici ponavlja se scena: kojot juri za pticom, zakorači u prazninu i potom napravi nekoliko koraka kroz vazduh, nad provalijom. Na tren kojot lebdi nad liticom. Pašće tek kada pogleda dolje.

Eto šta se, ako vas baš zanima, desilo 12. decembra u Podgorici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera